FANAR HADAD: Muqtada al-Sadr je kao Michael Corleone, a to nije kompliment

Irački imam obećava reforme, a pokazuje malo želje da fundamentalno izmijeni sistem u čijem sastavu se i sam nalazi…

Možda Muqtada al-Sadr jeste naredio svojim sljedbenicima da se povuku iz nasilnih sukoba koji su prošle sedmice potresli Bagdad, no posljednji potez utjecajnog šiitskog imama samo je odgodio iračko suočavanje sa paralizom koja je zahvatila njegovu politiku od izbora oktobra 2021. godine. Al-Sadr se zarekao da će okončati nefunkcioniranje. No, on je također odgovoran i za nefunkcioniranje.

Vjerovatno najpoznatiji imam-političar države, al-Sadr je pobijedio na prošlogodišnjim izborima. Izbori su potom doveli do formiranja dva tabora: alijanse Spašavanje Domovine koju predvode sadristi (i u kojoj su također sunitske i kurdske snage), te Okvira Koordinacije (CF) koju podržava Iran i koja naginje Iranu. Sadristi su na izborima osvojili najviše, 73 mjesta u parlamentu.

Prisilni i politički kapital

Sadristi su gledali na pobjedu, zajedno sa širom koalicijom koju su sastavili, kao izborni i ustavni mandat da formiraju vladu. Njihov lider je obećao prekidanje prakse „vlada konsenzusa“ koja je dominirala iračkom politikom od 2005. – u kojoj su sve političke snage uključene u administraciju.

Nakon ranijih izbora uvijek su slijedili produženi trgovački procesi iza zatvorenih vrata među političkim klasama kako bi se odredilo ko će formirati novu vladu i odlučiti koliko će ko imati udjela u njoj. Konsenzus koji je rezultat toga bio je zasnovan ne samo na izbornim rezultatima, već na prisilnom i političkom kapitalu.

Ovo mnogi priznaju kao recept za nefunkcionalnost i način kako da vladajuća oligarhija i politički akteri zauzmu državu. Uz slabe institucije, impotentnu vladavinu prava i kulturu podmitljivosti koja dominira elitnom politikom, političko ojačavanje postaje način pretvaranja državnih institucija u lične feude koji se koriste za bogaćenje i stvaranje pokroviteljske mreže.

Al-Sadr umjesto toga želi da Irak usvoji politiku vlada izabranih jednostavnom većinom, sa izbornim pobjednicima i gubitnicima, vladajućom administracijom i parlamentarnom opozicijom. No, za njegove protivnike iz redova šiitske politike, isključenje iz vlade je neprihvatljivo: To ne znači samo gubitak utjecaja, moći i prihoda već znači da postaju fizički i pravno ranjivi. Što se tiče al-Sadra, on je jasno istakao da neće tolerirati vladu predvođenu CF-om koju tereti za korupciju, paravojne aktivnosti i veze sa Iranom. On je uokvirio svoju poziciju kao revolucionara s ciljem svrgavanja osnova vladajućeg reda.

Ovaj sukob stavova odugovlači formiranje vlade od oktobra i prošle sedmice je prerastao u nasilje. U pokušaju razumijevanja ove unutaršiitske podjele, neki posmatrači su se fokusirali na reformističku retoriku al-Sadra i njegov stav ‘Irak prvi’.

No, ovo su površni faktori koji ne objašnjavaju motive koji su skriveni ispod aktuelnog spora. Al-Sadr i njegovi rivali su zaista podijeljeni, između ostalog, pitanja koji se odnose na veze Iraka i Irana i prirodu iračke vlasti, ali to ne izaziva nestabilnost posljednjih 10 mjeseci. Al-Sadrova „revolucija“ je, u svome središtu, igra moći s ciljem osiguranja primata u šiitskoj politici, a samim tim i u iračkoj državi.

Al-Sadr se pozicionira kao politički autsajder koji želi pokrenuti korjenite i raširene izmjene sistema s ciljem ukidanja najpoznatijih karakteristika – korupcije, jačanja oružanih grupa, slabljenja suvereniteta i tako dalje.

Ovo je užitak za uši mnogim Iračanima koji vape samo za odlaskom sistema nastalog nakon 2003. godine u trenutnom obliku, te formiranju alternativnog u kojem se mogu ispuniti njihove težnje. Takva transformacija se, naravno, ne može desiti preko noći i ni al-Sadr niti bilo ko drugi ne mogu ostvariti revolucionarne sne koji se mogu iščitati na iračkim društvenim mrežama.

Ono što je važnije, međutim, je činjenica da je oslanjanje na sadriste da provedu takve promjene faustovska trgovina: Sadristi su duboko umiješani u političku ekonomiju Iraka. Oni nisu samo dio sistema, oni su jedan od njegovih stubova. Oni su jednaki saučesnici kao i svi drugi u problemima protiv kojih se sada zalažu, od korupcije i paravojnog nasilja do nedostatka vladavine prava. Nadalje, učestalo pokazuju svoju spremnost da stave svoje političke interese ispred onih koji su im saveznici, bilo da je to u formalnoj politici ili je riječ o aktivistima protesta.

Al-Sadr je možda manje dužan Iranu od svojih oponenata i on možda zaista želi potvrditi irački suverenitet i otjerati neke od problematičnih rivala, ali, koliko god sve to bilo važno, irački problemi su mnogo složeniji od toga. Kresanje krila CF-u i umanjenje iranskog utjecaja u Iraku bi svakako bio pozitivan razvoj, ali ne garantiraju fundamentalne promjene državne političke ekonomije. Možda predstavlja priliku, ali ne osigurava spremne odgovore na iračke strukturne probleme.

Preciznije, jako je malo vjerovatno da al-Sadr može, pa čak i da želi, fundamentalno mijenjati sistem. Umjesto toga, on ga želi svesti pod svoju kontrolu. Ako al-Sadr uspije u pokušaju osiguravanja svoje dominacije i isključivanja svojih rivala, protivnici sistema će sigurno biti radosni. No, trebaju ih brinuti neki sadristički planovi koji vjerovano neće biti u skladu sa širim stavovima obimnih reformi i građanskih aktivista. Za nebrojene Iračane, koji sanjaju o boljoj budućnosti, sadristički uspjeh se donijeti novu borbu: suzbijanje dominacije sadrista.

Agent promjene

Često Iračani govore kako žive u mafijaškoj državi. Politički akteri, oružane grupe, plemenske vođe, organizirani kriminal i strane sile dogovaraju u osvajanju države, iz raznih pretenzija koje često završe sukobima. Sistem sadrističke dominacije će vjerovatno sličiti trenutnoj situaciji, samo sa manje igrača i većom centralizacijom.

Drugačije rečeno, u mafijaškoj državi Iraku, al-Sadrova „revolucija“ protiv korumpiranih političkih klasa je manje priča o tome kako Elliot Ness lovi Ala Caponea, a više priča o tome kako Michael Corleone ide protiv drugih familija. Uzevši u obzir bazu, uličnu snagu i političku orijentaciju, za al-Sadra se često misli da je potencijalni agent promjene. No, oslanjanje ili sarađivanje sa sadristima traži otvoreno priznanje i prilika i prijetnji pokreta. Bilo da je riječ o 2003. ili 2022., irački očaj za lijekom potrebnim za ozdravljenje države ne smije biti razlog za lakovjernost prema samoproglašenim spasiteljima.

Izvor: Al Jazeera Balkans
Foto: Printscreen YouTube

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top