ZLATKO PAKOVIĆ: Pazolini u Republici Blitvi

Jedini istinski događaj u istoriji jeste kad na poziciju moći dođe onaj ko je sam nemoćan. To je početak istinske republike. To ćemo, dakle, pročitati u ovoj kolumni koja kao namjerava da govori o borbi za dušu i o borbi protiv volje za moć.

Kako se u duši izboriti protiv njene vlastite žudnje za moć? Navodno, to je pitanje, sad i ovdje nametnuto.

Tobož u skladu s tim navodnim pitanjem, autor ove kolumne, uvodi u kolumnu moj lik, lik Predsjednika Republike Blitve. Naravno, u fantazmagoriji, a ovo je jedna puka fantazmagorija, sve je moguće, pa tako i da se voljom za moć jednog frustriranog pisca, u njegovoj kolumni pojavi moj lik, iako je svima jasno da se ja nikada ne bih našao na ovakvome mjestu i u ovakvome društvu. Šta je naumio taj vajni autor?

Naumio je, da u okvirima te tobožnje teme odricanja od moći, tobož meni da alternativni prostor za nazovi mogućnost, kako bih se, poslije tri decenije na vlasti, javno odrekao vlasti i pri tom, najgrozomornije, dakako neiskreno, optužio samoga sebe.

Ja se, dakle, ovdje, kobajagi, odričem ne samo vlasti nego i cjelokupne svoje imovine – što one koja se, manjim dijelom, vodi na moje ime, što one koja se, neuporedivo većim dijelom, vodi na ni sam ne znam koliko tuđih imena. Nije to nikakva ironija, dame i gospodo, nego najnehumaniji cinizam i arbitrarnost.

Ovaj navodni moj lik, koji je meni potpuni stranac, i koji se od mene razlikuje kao nebo od zemlje, svu tu vajnu imovinu vraća navodno u javno dobro Republike Blitve. No. to nije ni po’ jada!

Po ovom suludom scenariju ovaj nazovi moj lik treba još da pozove i mog brata i najbliže moje saradnike da se, tobož u ime pravde, istine, slobode i jednakosti, i oni odreknu privilegija i navodno ogromnih bogatstava koja su navodno stekli protivpravno: tako što su – kako insinuira komunist, pardon kolumnist – ogromne resurse javnog dobra pretalili na račune svog privatnog vlasništva.

No, ovom bijednom autoru, čije ime neću ni da pominjem, kao što ni on ne pominje moje – s tom razlikom što se on plaši da moje ime javno izgovori, a ja se gadim da njegovo uzmem u usta – ovom bijednom autoru, kažem, nije dovoljno čak ni to da se ja ovdje tobože ritualno odreknem imovine, pozovem brata i najbliže saradnike da učine isto, nego, kao šlag na svoju uskislu fantazmagoriju – pa vi vidite koliko je to u skladu s vjerovatnim i mogućim – somnambulno mi u usta gura riječi kojima kao još pozivam i pravosudne organe Republike Blitve da meni i mojoj kliki – čuj, kliki! – sude za sva naša tobožnja nedjela, koja ćemo bajagi sami raskrinkvati, kao najokrutniji tužioci i sudije sebe samih. Glupost je planetarna sila, kaže veliki Miroslav Krleža.

Vidite, možete mi svi vi koji ovo čitate, virtuelno, kobajagi, prirediti i suđenje pred Satrašnim sudom, ali ta neopjevana budalaština meni, mojoj familiji i partiji, naudiće koliko i lanjski snijeg. Svi ste ovdje hipnotisani!

Kolumna o Pazoliniju, u kojoj nema Pazolinija! Tako ni mene ovdje nema, nego je ovo avet o meni u zbrkanom mozgu jednog mrzovoljnog čovjeka, koji želi da se najogavnijom provokacijom na brzinu proslavi u Republici Blitvi, vrijeđajući čast i poštenje njenih najčasnijih sinova.

U jednom intevjuu, koji je kao gost Republike Blitve dao jednom glasilu plaćenom da blati Republiku Blitvu, ovaj veliki provokator, kolumnista-populista, veli da je slavni Pjer Paolo Pazolini, kojeg je ubila sprega italijanskih političara, mafije i Crkve, idealna tema za Republiku Blitvu, i zapravo jedina tema koja može da otključa navodnu tamnicu Republike Blitve i rasvijetli njezin mrak.

(Predsjednik Republike Blitve demonstrativno napušta kolumnu. Predsjednik Republike Blitve demonstrativno se vraća u kolumnu.)

Zaboravio sam! Toliko je nezrelo i glupo ovo što treba još da kažem, da sam to morao da zaboravim. Autor-provokator namislio je još i to da ovaj lik, odrekavši se vlasti i svega što uz to ide, podnosi navodno Parlamentu Republike Blitve prijedlog na usvojenje Člana Ustava o nasljednoj Republici Blitvi, na čijem bi se prijestolu smjenjivali ljudi leptiri, u stvari, mladići i djevojke leptiri.

Riječ je o osobama pogođenim genetskom bolešću koja se zove bulozna epidermoliza. Svaki dodir kod njih može izazvati otvaranje rana. Zagrljaj ih može ubiti. Dakle, na prijestolu Republike Blitve odsad treba da budu nemoćnici, oni koji ne mogu doživjeti ni zrelu dob, a kamoli starost; oni koji sami ne mogu ništa, ni da jedu, ni da se umiju, ni da se obuju. Ništa.

Ovo i ovakvo izrugivanje blistavoj istoriji Republike Blitve i njenim vladarima podmeće nam se ovdje tobože kao nekakvo moguće zasnivanje istinske, pravedne republike, u kojoj moć nema silu. Takva misao, doista, dostojna je kretena.

Izvor: Danas
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top