MAJKL LEVITIN: Nasleđe Okupacije Vol strita

Jedanaest godina pre nego što će klimatski naučnici Ujedinjenih nacija proglasiti uzbunu, 20-ogodišnji brucoš Evan Veber pridružio se hiljadama demonstranata na Vol Stritu. Na vrhuncu krize započete 2008. Veber i njegova generacija bili su svesni klimatske krize i eksplozije nejednakosti u imovini i primanjima, studentskih dugova, cene stanovanja i zdravstvene zaštite. Pobunili su se 17. septembra 2011. Upirući prstom na banke, korporacije i 1% najbogatijih koje su krivili za korupciju i kupovinu izbora da bi kontrolisali zakonodavni proces, demonstranti su iz svog kampa u Zukoti parku uputili prodoran poziv: „Mi smo 99%“. Te jeseni, stotine hiljada ljudi pridružilo se Okupaciji Vol strita i partnerskim okupacijama u preko 600 američkih gradova. Pokret je preko noći stvorio novi narativ o ekonomskoj nejednakosti i okupirao pažnju javnosti. Ankete su govorile da velika većina Amerikanaca podržava Okupaciju.

A onda, gotovo istom brzinom kojom je nastao pokret je nestao, ostavljajući za sobom malo toga, osim priče o 99 i 1 posto. U protekloj deceniji, imovinski jaz samo se proširio. Pravila nisu promenjena; naš sistem ostaje naštelovan u korist onih na vrhu. Pa ipak, danas je jasno da je pokret imao dugoročan, vidljiv uticaj na naš politički i kulturalni ambijent – pokrenuo je eru otpora u kojoj su redefinisana ekonomska prava, progresivna politika i aktivizam za celu jednu generaciju.

Obnova aktivizma

Okupacija je učinila da protest ponovo bude kul – vratila je akciju u aktivizam i ohrabrila čitavu generaciju da izađe na ulice i zahteva sistemske reforme: rasnu pravdu, žensku jednakost, ograničenje pristupa oružju, odbranu demokratije. Veteranka Okupacije, Nikol Karti, ističe: „Lekcija o 99% se ne može izbrisati iz svesti. Sada imate celu generaciju koja raste u eri različitih pokreta, što objašnjava eskalaciju građanskih nemira u kojima učestvuju mladi ljudi koji su u vreme Okupacije bili deca.“

Menjajući pravila protesta, Okupacija je uvela decentralizovani oblik organizacije pokreta, što je stotinama ogranaka u gradovima omogućilo da jačaju jedni druge, a da pritom ostanu nezavisni. Bio je to oštar raskid sa tradicionalnom, hijerarhijskom strukturom protestnih pokreta iz prošlosti. Koristeći taktike i tehnologije moćnih društvenih mreža za prenos poruka i mimova, kako bi proširila učešće i onlajn i uživo, Okupacija je novoj generaciji pokazala kako se društveni pokreti prevode u viralni spektakl koji preuzima kontrolu javnog narativa.

Na još dubljem nivou, pokret sa Vol strita nadahnuo je aktiviste novim osećajem hrabrosti: konfrontacija sa vlastima, saopštavanje zahteva kroz građansku neposlušnost, sada su sastavni deo naše političke kulture. U godinama posle Okupacije, čitav niz društvenih pokreta koji su iz toga nastali promenili su javnu diskusiju: Crni životi su važni, #MeToo, Ženski marš, Indivisible, Marš za naše živote. „Promenili smo način na koji ljudi čuju, vide, razumeju i primenjuju narativ otpora“, kaže nekadašnja aktivistkinja Okupacije, Dana Balicki.

U izvesnom smislu, demonstranti nikada nisu otišli kući. Hari Vajsbren, koji je radio na internetu za pokret u Zukoti parku, svedoči: „Pojedinci i mreže su nastavili dalje i pokrenuli nove projekte, pa si stalno mogao da ih vidiš na prvoj liniji: isti ljudi koji su bili na Okupaciji Vol strita, ušli su u pokrete Crni životi su važni, Klimatski marš ljudi, Sunrise. Neki od ključnih aktivista ove generacije krenuli su od Okupacije.“

Od Okupacije do Zelenog nju dila

Klimatska organizacija Sunrise u čijem je osnivanju je Veber učestvovao 2017, danas je jedan od najuticajnijih pokreta – na ulici i na biračkim mestima – sa zahtevom da se transformativne politike u stilu Zelenog nju dila uključe u zakon o budžetu, težak 3,5 biliona dolara. Strastvena klimatska generacija Z nije došla niotkuda, već je direktni potomak Okupacije, čiji su aktivisti pomagali da borba protiv nejednakosti preraste u fokusirani, strateški pokret za spasavanje planete.

Godine borbe protiv naftovoda Keystone XL i meseci odbrane rezervata Sijuksa od nelegalnog naftovoda u Dakoti, predstavljaju još dva primera kako je Okupacija galvanizovala ekološki pokret dok su se njeni aktivisti okrenuli sprečavanju infrastrukturnih projekata za naftu, gas i ugalj širom SAD. Od kampanje za divestiranje fosilnih goriva, do Klimatskog marša ljudi 2014, koji je prethodio Pariskom sporazumu, od militantnih direktnih akcija pokreta Extinction Rebellion do globalnih klimatskih štrajkova koji su 2019. okupili milione mladih na ulicama, radikalne poruke i taktike Okupacije odredile su kurs savremenog klimatskog pokreta.

Neki od najveštijih organizatora iz Zukoti parka kasnije su osnovali organizaciju Momentum, sa ciljem obuke aktivista poput Vebera, kako bi razvili konkretne političke ciljeve i stvorili plan za sprovođenje dugoročnih, strukturnih promena. Između ostalog, pokret Sunrise je na glasanje izveo mlade na izborima 2018, kada su u Kongres ušli mnogi progresivci, uključujući Aleksandriju Okazio-Kortez, koja će plan ovog pokreta za radna mesta u ekološki održivoj ekonomiji – što će kasnije postati poznato pod nazivom Zeleni nju dil – pogurati u vrh agende demokrata.

Pobuna za plate

Okupacija je promenila način na koji Amerikanci shvataju svoju ulogu u ekonomiji, označavajući početak decenije radničkih protesta. Zaposleni su postali aktivisti, radnici su ponovo otkrili svoju moć. U jesen 2012, godinu dana pošto su demonstranti izbačeni iz Zukoti parka, organizatori Okupacije su u saradnji sa sindikatima i neprofitnim organizacijama preneli poruku o ekonomskoj pravdi onima koji su bili najspremniji da je čuju: radnicima sa niskim primanjima koji traže minimalnu cenu rada od 15 dolara. Kada je prvih par stotina radnika u industriji brze hrane u Njujorku izašlo sa posla zahtevajući veće plate, bolje uslove rada i pravo na sindikalno organizovanje, pokrenuli su novo doba organizovanog rada i otvorili novi radnički front, poznat pod nazivom Borba za 15.

Reagovali su i birači i zakonodavci: podignuta je osnovna plata u više od polovine američkih država; na desetine gradova, uključujući Sijetl, Los Anđeles, Njujork i Vašington, utvrdilo je minimalac od 15 dolara. Demokrate su zamalo uspele da proguraju federalni minimalac od 15 dolara u Američki plan spasavanja vredan 1,9 biliona dolara, koji je predsednik Džo Bajden potpisao u martu 2021. To je pokazalo koliko su ekonomski zahtevi Okupacije promenili glavnu temu u čitavoj zemlji.

Borba protiv nejednakosti prihoda preobrazila je radnički pokret i na druge načine, pošto su aktivisti Okupacije 2012. priskočili u pomoć organizovanju nacionalnih štrajkova u Volmartu na Crni petak, što je na kraju dovelo do povećanja plata za pola miliona zaposlenih u najvećem maloprodajnom lancu na svetu. Pobuna se proširila na čitav sektor niskih plata – usledili su štrajkovi domara, aerodromskog, medicinskog i hotelskog osoblja, zaposlenih u bolnicama, građevinaca, službenika u supermarketima i drugih – što je direktno uticalo na odnos moći između zaposlenih i poslodavaca. Talas radničkih protesta dostigao je veću vidljivost i uticaj do 2018, kada su nastavnici u javnim školama stupili u štrajk za veće plate – što su i dobili – u desetak država, uključujući Zapadnu Virdžiniju, Oklahomu, Kentaki, Arizonu i obe Karoline; štrajk je nazvan Revolt crvenih država (s republikanskom većinom na vlasti).

Stabilan razvoj radničkog aktivizma pokreće promene. U martu 2021. Kongres je usvojio zakon povoljniji za radnike nego što je to decenijama bio slučaj – zakon o zaštiti prava na organizovanje – koji jača zaštitu radnika, dopunjuje prava kolektivnog pregovaranja, kažnjava poslodavce koji krše radne zakone i slabi prepreke za sindikalno udruživanje. Četrdeset godina nakon što je Ronald Regan slomio štrajk kontrolora leta i time zadao generacijski udarac američkim sindikatima, čini se da nacija ulazi u novu, žilaviju eru radničkih zahteva, ubrzanu ekonomskim prilikama u vreme pandemije, kao odraz razdaljine koju je zemlja prevalila otkako je Okupacija pozvala 99% na uzbunu.

Rimejk Demokratske stranke

Možda najjači i najprepoznatljiviji uticaj Okupacija Vol strita imala je na samu politiku – promenom politički prihvatljivog diskursa i usmeravanjem nacije ulevo. Pre Okupacije, nijedan tipičan poslanik iz Vašingtona se ne bi usudio da proziva kapitalizam za korupciju naše politike, niti da pominje bestidni ekonomski jaz, zakone koje pišu korporacije, milijardere koji izbegavaju porez ili transfere između politike i biznisa koji održavaju moć 1%. Sve se to promenilo posle jasne poruke Okupacije da su ekonomska nepravda i nejednakost namerni rezultati politike koju oblikuje pohlepa Vol strita. Populističkim narativom o ekonomiji, koji je skrenuo pažnju birača na antikorporativne političare kao što su Elizabet Voren, Berni Sanders i Okazio-Kortez, Okupacija Vol strita je za šest meseci više učinila u skretanju američke politike ulevo, nego što je Demokratska stranka to bila u stanju za šest godina. To povlači pitanje: da li su Sanders i njegova politička revolucija bili mogući pre nego što je Okupacija prekinula decenije ćutanja o nejednakosti prihoda? Teško.

Kako objašnjava poslanik Ro Kana iz kalifornijskog Sedamnaestog distrikta, koji obuhvata i Silicijumsku dolinu: „Sanders i Voren postoje mnogo duže od pokreta Okupacije, ali nisam siguran da bi ljudi bili spremni da ih saslušaju – niti bi postali nacionalne figure – da nije bilo Okupacije da teme nejednakosti imovine i prihoda stavi u centar diskusije“. Neki su mislili da će se pokret pretočiti u političku snagu, da će postati neka verzija leve Čajanke. Mada se ta tranzicija nikada nije desila, Okupacija je postigla nešto možda još bolje. Kana smatra da je „stvorila uslove za pojavu progresivnog krila Demokratske stranke, koje je u usponu na duge staze i ima dobre šanse da uspe“.

Pokret je bio naročito važan za uspon Sandersa, kandidata Okupacije. Kada je Sanders prvi put stupio na nacionalnu scenu u kampanji 2015, za to je dobrim delom mogao da zahvali grupi aktivista Okupacije koji su svoje talente za digitalno organizovanje i društvene mreže uložili u viralni pokret pod nazivom Ljudi za Bernija. Nezavisna od Sandersove kampanje, grupa je promovisala horizontalni model angažovanja birača, pozivajući volontere širom regiona i demografskih grupa, da pomognu širenju fenomena Sanders u distribuisanom, decentralizovanom formatu društvenog pokreta.

„Znali smo kako da mobilišemo internet“, kaže Čarls Lenčner, jedan od osnivača grupe Ljudi za Bernija. „Imali smo poverenja u ljude i rekli im da rade kako misle da treba. Ustupili smo im kontrolu nad procesom“. Ova taktika je privukla milione pristalica, jer je podstakla ljude da ulože sebe u pokret. Grupa je pogurala Sandersov meteorski uspon, posebno među milenijalcima, dok je kampanja predstavila prikupljanje malih donacija kao pobedničku strategiju i aktivirala učešće nove generacije u demokratskom procesu.

Promenom digitalnog izbornog procesa, veterani Okupacije su pomogli marginalnom demokratskom socijalisti da uđe u vrh Demokratske stranke i iskoristi priliku da na agendu stavi progresivne prioritete – univerzalnu zdravstvenu zaštitu, Zeleni nju dil, studiranje bez dugova, minimalac od 15 dolara, veće poreze za bogate. Kako su društveni pokreti uticali na izborne rezultate, Sanders će poslužiti kao odskočna daska Aleksandriji Okazio-Kortez i generaciji antikorporativnih poslanika, da započnu posao reforme jedne od dve glavne američke partije. Kako kaže Moris Mičel, nacionalni direktor partije radničkih porodica: „Okupacija je preokrenula političku kulturu SAD“ i omogućila prilike u kojima su „liberali radikalizovani, a radikali postali prihvatljivi kandidati na izborima“.

Kada sam intervjuisao Evana Vebera za knjigu o Okupaciji i njenom nasleđu, on se složio da je pokret imao presudnu ulogu u pokretanju novog progresivnog doba, u kom bismo konačno mogli započeti transformativne društvene, ekonomske i izborne reforme. „Okazio-Kortez se ne bi kandidovala da Bernijeva kampanja nije bila toliko uspešna, a Bernijeva kampanja ne bi bila uspešna da nije bilo Okupacije. Pokret je promenio raspoloženje i doveo do šireg razumevanja trenutka u kom se nalazimo, gde tako malo ljudi poseduje toliko mnogo, na štetu svih ostalih.“

Poput velikog talasa koji se razbija o obalu, Okupacija je bila najava još većih potresa. Od slogana i parola koji su pre 11 godina odjekivali Zukoti parkom, jedna se i danas čuje: „Ovako izgleda demokratija“. Vlada sad mora ispuniti očekivanja generacije kojoj ističe vreme za rešavanje klimatske krize. Alternativa bi, upozorava Veber, mogla pokrenuti „armiju mladih da pumpaju mišiće“ u razmerama koje nisu viđene od 1930-ih, kroz otpor ometanjem, uključujući „duga masovna zatvaranja, okupacije i generalne štrajkove“. Kako su nam pokazala previranja protekle decenije, sistemske krize se moraju rešavati. Okupacija je primer kako nepristajanje i zahtevi pobunjenih mogu da promene Ameriku. Sada čekamo da novih 99% napiše sledeće poglavlje.

Piše: Majkl Levitin za The Atlantic
Prevod: Milica Jovanović za Peščanik
Foto: MidJourney promt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top