U trideset godina od nestanka Jugoslavije ne prestajemo slušati i čitati razna moralistička zgražavanja nad varvarogenijskim političkim retorikama o tome kako su podjele među nekadašnjim Jugoslovenima potpuno prirodna i završena stvar. Međutim, dok je takvo mišljenje sasvim prirodno za različite desničare kojima su te podjele ideološka žila kucavica, jedino što čini većina onih koji decenijama plaču i čupaju kose zbog onoga što je snašlo jugoslovensku civilizaciju zasnovanu na potpuno suprotnim shvatanjima, jeste da također konstatuje da se radi o gotovoj stvari.
Zbog toga nerado čitam izljeve predizborne užasnutosti i zaprepašćenosti izjavama Milorada Dodika o tome da „BiH potvrđuje tu činjenicu da hrišćanska i muslimanska zajednica ne može naći koegzistenciju“, ili Bakira Izetbegovića da “oni kojima se ne sviđa BiH, neka idu, a zemlje će ponijeti onoliko koliko im ostane na cipelama”. Ljudi jednostavno rade svoj posao. Jer ga jednako dobro radi i tobožnja alternativa Sabina Čudić, kada, nakon otvorene podrške najodvratnijem talogu istorijskog smeća, banderističkim ideolozima u Kijevu, dovikuje Dodiku, jednu od najtipičnijih floskula, da će ga „dobri ljudi“ poslati na „smetljište istorije“. Što je nemoguće, jer nekoga ne možete poslati na mjesto na kojem već jeste i na kojem i vi već jeste. Kada s jedne strane imamo lidera koji se slika s Putinom, a tvrdi da hrišćani i muslimani ne mogu živjeti zajedno, iako bi bez takvog suživota Rusija propala, a s druge strane opoziciju koja se kune u liberalizam, a podržava otvorene neonaciste u Kijevu, onda znamo da gledamo beskrajni rijaliti gađanja otpacima.
I to je zbog toga što u postjugoslovenskoj realnosti ne može biti ničega novoga osim smeća. Zapuštena društva bez trunke suvereniteta mogu samo nevješto kopirati globalne autodestruktivne tendnecije, jer nisu u stanju proizvesti ništa autentično. Pa smo tako osuđeni na bljedunjave kopije raznolikih ludila i prevara širom globusa. Tako jedni, radi političke eksploatacije, reprodukuju konzervativnost širokih masa, glumeći lokalne verzije neofašiste Orbana, dok drugi naizust ponavljaju izlizane bajdenovske floskule o ugroženim vrijednostima izokrenutog zapadnog totalitarizma, onog za kojeg Volin Šeldon dobro primjećuje, da za razliku od fašizma i nacizma, koji teže jednoglasnosti i unifikaciji identiteta, vlast utvrđuje podsticanjem podjela, pri čemu se svi podijeljeni takmiče za prevlast u istim okvirima bez obzira da li se radi o korporativnom kapitalu, mas medijima ili institucionalnim religijama. U tom smislu jedan drugome uvijek daju šansu i jedan iz drugog proizalze, kao laž iz laži i manupulacija iz manipulacije.
Ali koga ćemo na političkoj sceni čuti da nam objašnjava ove stvari? Pa nikoga. Ne može ni biti. S obzirom da nešto što bi trebali biti lijevi liberali, to jest Naša stranka na vlast dolazi isključivo paktiranje sa derivatom mladomuslimanske SDA – NIP-om. Vrlo slično u odnosu na SDA funkioniše opskurni DF. A da, u isto vrijeme, nešto što se naziva nezavisnim socijaldemokratima i socijalistima, pa i centristima poput opskurnog klovna Draška Stanivukovića, uvodi orbanovske koncepte kao navodne stare dobre srpske tradicije. I dok se Dodik maskira u Orbana ili Tuđmana, što je i prirodno zbog saveza sa HDZ-om, lijevi liberali stavljaju maske Alije Izetbegovića, uvjeravajući nas da su mu alternativa, dok on, naravno, tvrdi brani narod i „zapadnu civilizaciju“ od islamizma. Dok zapravo svi lažu i da su hrišćani i i da su muslimani i da su liberali.
Kontroverzna američka novinarka Kejtlin Džonston je u svom posljednjem članku napisala vrlo neugodnu istinu:
„Problem sa ‘zapadnim vrijednostima’ je što ih zapadnjaci ne cijene. Misle da ih cijene, ali svo to poštovanje prema slobodi izražavanja i odgovornost prema istini isparava čim vide da neko govori nešto što se oštro razlikuje od onoga što su im njihovi vladari i njihovi propagandisti rekli da misle. Onda žele da se ta osoba ućutka i zatvori.“ Tako funkcionišu sarajevski građanisti, a kod domaćih orbanovaca je identično, samo u ogledalu. Problem sa njihovim hrišćanskim vrijednostima je to što ih ne cijene. Misle da ih cijene, ali čim neko dovede u pitanje ono što im njihovi vladari i propagandisti govore, a iz perspektive upravo tih vrijednosti, onda toj osobi uništavaju život na isti način kao što su fariseji proganjali Hrista.
Za to vrijeme sve ono što je u našoj prošlosti vrijedilo ostavljeno je na otpadu, iako ne truli, a sve ono što je očigledna trulež predstavlja nam se kao savremeni tokovi koje smo dužni slijediti. Da, Jugoslavija ne samo da je bila dobra, nego odlična. Nakon 30 godina je jasno da je sve što je u našoj istoriji njoj stremilo bilo napredno, pametno, čestito, dobro i dalekovido i i da jugoslovensko promišljanje nije gotova stvar i to ni jedno kolo sitnih duša neće pregaziti, ma kako se trudili da ospore rješenje koje ih ne bi poslalo na „smetljište istorije“ jer oni na njemu već jesu, već bi samo stvari nazvalo pravim imenom. U tom smislu ću na predstojećim izborima prosto prekrižiti svoj glasački listić. Manje zlo, naprosto ne postoji, to jest manje je samo iz perspektive onih kojima je prodata prazna priča da je to tako. A nastaviti bilo šta iz pozicije žrtve, ne samo da ne vrijedi, nego je neopisivo civilizacijsko poniženje.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: MidJourney promt by Preokret