ALEKSANDAR ĐOKIĆ: Budućnost ODKB pod novim uslovima

Vojna savezništva su od doba antike predstavljala bitan, ako ne i ključni, faktor u domenu međunarodnih odnosa. Ravnoteža velikih sila oko kojih gravitiraju male bila je prisutna i među drevnom Atinom i Spartom, Rimom i Kartaginom, pa i među Astečkom državom i okolnim plemenskim političkim formacijama. Mreža savezništava decenijama je sprečavala izbijanje Prvog svetskog rata, kada je Bizmark bio zadužen za spoljnu politiku imperijalne Nemačke. Za vreme Hladnog rata ravnoteža između NATO i Varšavskog pakta bila je važan deo odvraćanja SAD i SSSR-a od direktnog vojnog sukoba. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, vidimo pokušaje okupljanja postsovjetskih država u različite nadnacionalne institucije – Zajednicu nezavisnih država, Evroazijsku ekonomsku zajednicu, Organizaciju ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), o kojoj je ovde reč.

Gledano kroz prizmu međunarodnih odnosa radi se o raspadu jedne od dveju svetskih supersila i o njenoj pravnoj naslednici, koja zadržava status regionalne sile i sa te pozicije pokušava oko sebe da okupi ostatke SSSR-a. Sovjetski Savez se raspao kao i svaka druga imperija – kroz slabljenje centralne vlasti i jačanje centripetalnih perifernih nacionalističkih lokalnih elita. U praksi to je označavalo seriju lokalnih građanskih ratova na obodu i u samoj Rusiji (Čečenski ratovi). Baltičke države su jedine imale jasnu prozapadnu orijentaciju od svih delova bivšeg SSSR-a, one su izbegle da se povezuju sa ostacima sovjetske imperije i krenule su putem evroatlantskih integracija, koincidentno, jedino u tom markoregionu bivšeg SSSR-a nije bilo građanskih ratova. Ratovi su plamteli od Južnog Kavkaza (građanski rat u Gruziji, Karabahski rat između Jermenije i Azerbejdžana, Čečenija), preko Moldavije (građanski rat u Pridnestrovlju), do Centralne Azije (građanski rat u Tadžikistanu, sukobi Tadžikistana sa Uzbekistanom i Kirgistanom).

Može se odmah izneti hipoteza da postsovjetske nadnacionalne institucije (političke, ekonomske i vojne) nisu uspele da stabilizuju dato prostranstvo. Glavni razlog za to je nemogućnost datih država da ostvare međusobnu saradnju na rešavanju zajedničkih problema, koji opet proizilazi iz autokratskog modela upravljanja u većini njih. Izolacionističke autokrate poput predsednika Turkmenistana Gurbanguli Berdimuhamedova, koga je na mestu lidera države ove godine zamenio njegov sin Serdar, su retkost. Tipičan autokrata legitimizuje svoju večnu vlast nacionalističkim pretenzijama na teritoriju suseda i osigurava stabilnost unutrašnje politike kroz konfliktnost u spoljnoj. Naravno, političke granice Južnog Kavkaza i Centralne Azije proizvod su ruske i sovjetske imperijalne politike nekoliko vekova unazad, kao što su i granice u Africi ili na Bliskom istoku proizvod nekadašnjih imperijalnih sila Zapadne Evrope. U tom pogledu, savremene autokrate ne moraju ni da izmišljaju razloge za sukobe, oni su ugrađeni u fundamente postsovjetskih država.

Pošto ODKB predstavlja regionalno savezništvo, bitan je geopolitički kontekst u kome ono deluje, kao i razlozi za njegovo postojanje. Trenutni kontekst za delovanje ODKB je veoma nepovoljan. Sama struktura ODKB predstavlja objašnjenje za to. Rusija je glavni nosilac datog regionalnog savezništva u koji ulaze još: Belorusija, Kazahstan, Jermenija, Kirgistan i Tadžikistan. Rusija je investirala većinu svojih vojnih kapaciteta u rat sa Ukrajinom i nije u datom periodu (otvoreno je pitanje i za budući period) sposobna da bude garant regionalnog vojnog savezništva. Otuda su u poslednjih par nedelja izbila već dva ograničena vojna sukoba – između Jermenije i Azerbejdžana, Tadžikistana i Kirgistana. U prvom slučaju, Jermenija se zvanično obratila ODKB za zaštitu njenih granica koje su bile pod napadom azerbejdžanske vojske (dakle, ne radi se o borbama u Nagorno-Karabahu koji je po međunarodnom pravu deo teritorije Azerbejdžana) i dobila je formalni odgovor da će biti poslata komisija ODKB koja će proveriti stanje na granici i sastaviti izveštaj koji treba da bude predat organizaciji do 30. septembra kada predstoji sastanak članova ODKB. Drugim rečima, Azerbejdžan je izvršio direktan vojni napad na teritoriju Jermenije (obe strane su govorile o preko 50 poginulih vojnika) i zašao kilometrima preko granice gde su njegove trupe i ostale, Jermenija se pozvala na član ODKB o kolektivnom delovanju zaštite članica od spoljne agresije i ODKB je odbio vojno da interveniše (na bilo koji način, čak i slanjem trupa na jermensku granicu).

Poverenje u savezništvo je najbitnija valuta za njegovo funkcionisanje, dovoljno je da saveznici jedanput ne odgovore na poziv svog napadnutog člana, pa da čitava organizacija izgubi svoj smisao i postane mrtvo slovo na papiru. Zamislimo da je NATO članica pod direktnim napadom, zatraži pomoć u skladu sa statutom alijanse i ne dobije je, to bi bio jasan pokazatelj da NATO više ne funkcioniše kao savezništvo.

Iz tog razloga Ukrajina i nije bila blizu članstva u NATO, jer je postojao preveliki rizik od direktne konfrontacije sa Rusijom, ali to su sada stare vesti. Drugi pogranični konflikt desio se između dva člana ODKB Kirgistana i Tadžikistana sa još većim brojem poginulih (govori se o više stotina stradalih vojnika). Tadžikistanske trupe su ušle na teritoriju Kirgistana i čak kačile državne zastave u pograničnim kirgistanskim mestima. Intenzivne borbe su trajale pet dana dok se dve strane nisu dogovorile da deeskaliraju sukob.

Sve ovo se dešava dok Rusija zvanično proglašava mobilizaciju, suočena sa deficitom vojnika na frontu i uspešnom ukrajinskom kontraofanzivom u Harkovskoj oblasti. Pored toga postoje jasni signali da Kazahstan, koji predvodi predsednik Tokajev (zadržao vlast upravo kao proizvod uspešne vojne intervencije ODKB u januaru ove godine), postepeno izlazi iz sfere interesa Rusije i sve se više povezuje sa Kinom i Zapadom. Njegovi potezi su postali toliko očigledni da su počele da kruže glasine da Kazahstan napušta ODKB početkom sledeće godine, iako su kazahstanski zvaničnici prosto izjavili da nemaju nameru da bilo gde šalju svoje trupe da intervenišu, odgovarajući na molbu Jermenije za pomoć u okviru zajedničkog savezništva. Čak je i predsednik Kine, Si Đinping, specijalno doleteo u Kazahstan pred samit Šangajske organizacije za saradnju i izjavio da je Kina garant nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta zemlje koja ga je ugostila. Treba podsetiti da su od početka rata u Ukrajini ruski propagandisti, poput Tigrana Keosajana, muža glavne urednice RT Margarite Simonjan, otvoreno slali pretnje Kazahstanu „da će proći kao Ukrajina“ ako nastavi sa svojom politikom udaljavanja od Rusije. Kazahstanska elita dobro pamti i ranije izjave Vjačeslava Nikonova, poslanika Jedinstvene Rusije i unuka Vjačelsava Molotova, Staljinovog ministra spoljnih poslova, u kojima je on isticao da je severni Kazahstan poklon Rusije dat Kazahstanu za vreme SSSR-a (doslovce isti argument o poklanjanju teritorije je izneo Vladimir Putin pre napada na Ukrajinu).

Kao da sve ovo nije dovoljno, državni sekretar SAD, Entoni Blinken, proveo je sastanak ministara spoljnih poslova Jermenije i Azerbejdžana u Njujorku, a već nadaleko poznata po tajvanskoj krizi, predsedavajuća donjeg doma američkog Kongresa, Nensi Pelosi, posetila je Jerevan i izrazila podršku Jermeniji, koja se suočava sa otvorenom agresijom Azerbejdžana. SAD ne mogu same da reše ovaj konflikt jer je u njega upleten i predsednik Turske Erdogan, međutim, ovi diplomatski potezi svedoče pre svega o očaju jermenskog rukovodstva koje je u potrazi za novim saveznicima, koji njihovoj zemlji mogu da garantuju bezbednost. Povrh rastuće nestabilnosti na granicama Rusije, koja je neposredni proizvod prolongiranog rata u Ukrajini i nerešenih lokalnih sukoba još iz doba Sovjetskog Saveza, Vladimir Putin je na samitu ŠOS u Samarkandu dobio ne tako pozitivne poruke od predsednika Indije i Kine. Indijski predsednik Modi je u razgovoru sa Putinom otvoreno izjavio da „današnja era nije era rata“, na šta je Putin odgovorio da razume njegovu zabrinutost u vezi sa ratom u Ukrajini. Iste reči je Putin ponovio i u razgovoru sa predsednikom Kine. Istovremeno se u javnosti pojavila i izjava Erdogana koji je istakao da Putin traži brzi izlazak iz rata jer rat teče „problematično“. Da ovo nisu samo prazne reči Erdogana na koje je javnost navikla, svedoči i činjenica da su dve krupne turske banke (Isbank i Denizbank) prekinule da opslužuju korisnike kartica sa ruskim platežnim sistemom Mir (isto su postupile kazahstanska najveća banka Halyk Bank i vijetnamska banka BIDV).

Očigledna lekcija svakako jeste ta da regionalna savezništva koja se oslanjaju samo na jednu regionalnu silu ne mogu da funkcionišu ukoliko se ta regionalna sila sama destabilizuje. Dublja lekcija jeste ta da regionalna savezništva moraju imati jasan opšti cilj (zajednički opšti interes) kako bi mogla da opstanu, na primer spoljnu pretnju koja dolazi iz nekog drugog agresivno nastrojenog ili nestabilnog regiona. ODKB je za Rusiju imao cilj da zadrži položaj dominacije u odnosu sa preostalim postsovjetskim republikama, a za druge članove tog savezništva da im Rusija garantuje večni opstanak njihovih autokratskih režima na vlasti. Ispostavlja se da ODKB nije ni bio regionalno savezništvo što se polja međunarodnih odnosa tiče, već da je to bio dogovor između postsovjetskih režima da jedan drugom garantuju opstanak na vlasti (primarna usmerenost ka unutrašnjoj, a ne spoljnoj politici). Kada su pali autokratski režimi u Kirgistanu i Jermeniji ova dinamika odnosa se promenila i ODKB je izgubio funkciju zbog koje je i bio primarno sazvan. Ostala je samo namera Rusije da dominira, koja je podrivena pojavom drugih uticajnih sila u datim regionima (Turske na Južnom Kavkazu, Kine u Centralnoj Aziji), kao i negativnim tokom rata u Ukrajini, koji je prouzrokovao smanjenje vojnih i ekonomskih potencijala Rusije i, u skladu sa time, njen uticaj u regionima koje obuhvata ODKB. Otuda treba očekivati dalju destabilizaciju postsovjetskog prostranstva, što je zapravo proces odloženog raspada sovjetske imperije, koji je bio privremeno zamrznut postojanjem Rusije kao dominantne regionalne sile u pređašnjem periodu.

Piše: Aleksandar Đokić za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top