Osnovni, a možda i jedini problem čovječanstva jeste problem jezika. Tamo gdje jezik propada, tamo propada i mišljenje, a gdje propada mišljenje tamo propada i svijest, pa se čovjekovi problemi nužno približavaju problemima bića nerazvijene svijesti, recimo vaškama, čiji je najvažniji problem kako se u što većem broju nakotiti na domaćinu i na njemu se prepustiti beskonačno repetitivnom biološkom ciklusu.
Ne postoji jednostavan odgovor na pitanje kako jezik učiniti imunim na degradaciju. Najjednostavnije i do sada jedino poznato učinkovito rješenje jeste mortifikacija jezika, odnosno njegovo prepuštanje odumiranju. Premda ne mogu ponuditi nijedan argument za tu tvrdnju, duboko sam uvjeren da bi i starogrčki i latinski jezik danas, poput svih živih jezika, služili za transpoziciju izopačenih sadržaja, kada bi njihovi govornici uživali privilegiju življenja.
Sa jezicima čiji su govornici živi, stvar je znatno teža. Zabranjivati ljudima da govore ili tjerati ih da govore isključivo na određeni, prihvatljiv i poželjan način, pokazalo se ne samo kao praktično neostvarivo rješenje, već i kao dugoročno pogubno upravo po onoga ko bi za njim posegnuo. Rješenje, kao unaprijed zadata formula, ustvari i ne postoji. Pritom ne govorim o gramatičkoj i pravopisnoj kodifikaciji jezika, mada ni odgovori na ta pitanja nisu nimalo jednostavni, još manje o vulgarnom i u dvadesetprvom stoljeću skoro nepristojnom pitanju etničke denominacije jezika, već o upotrebi jezika u najširem smislu, odnosno o njegovoj upotrebi kao alatke za komunikaciju i transpoziciju značenja.
Možda je jedini način da se očuva vitalnost jednog jezika, skupa sa njegovom sposobnošću da nosi značenja i ne posrće pod njihovim strašnim teretom, put ka otvorenosti i dinamičnosti društva, u kom će se jednako komotno osjećati i visokoparni akademik i subkulturni korisnik slenga. No preduslov za otvorenost i dinamičnost društva leži u postojanju kritične mase otvorenog i dinamičnog mišljenja. Kolika je tačno ta kritična masa, sumnjam da iko može precizno utvrditi, kao što sumnjam i da postoji konačan odgovor na pitanje šta je to otvoreno i dinamično mišljenje – mišljenje koje je u jednoj epohi nosilo takve atribucije, već u narednoj lako može postati anahrono i izroditi se u vlastitu suprotnost.
Jedini poznat način njegovanja mišljenja u društvenom okviru jeste kritika, precizna i nemilosrdna. Da ne bih ovaj tekst gurnuo još dublje iza brokatnih zastora filosofije i tako mu oduzeo jasnoću pred čitaocem, ponudiću jedan svjež i prilično paradigmatičan egzemplar upotrebe jezika koji je odustao od mišljenja i za kog značenja nisu drugo doli žonglerski rekvizitarij, potreban za predstavu na kasablijskom vašaru. Riječ je o tekstu Bojno polje Ukrajina iz pera Faruka Šehića, prije deset dana objavljenom na portalu Radiosarajevo.
Da bi čitalac razumio zašto sam odabrao baš taj tekst da ga ponudim kao primjer štetnog, mišljenja i značenja lišenog jezika, potrebno je vratiti se na uvodna razmatranja i dopuniti ih razmatranjem pitanja odgovornosti za degradaciju jezika. Premda je nemoguće utvrditi gdje sve leži ta odgovornost, nesumnjivo je da njen dobar komad počiva na plećima onih koji za sebe prisvajaju poziciju literarne elite. Faruk Šehić nije, nažalost, jedini koji, igrajući na toj poziciji, učestvuje u deklasiranju jezika, pa čak nije ni najistaknutiji i najagilniji igrač u toj reprezentaciji, ali eto, udesilo se da je upravo on napisao tekst koji skoro savršeno može poslužiti kao argument u prilog bolne činjenice da je jezik u postjugoslovenskom društvu posrnuo i propao čak i na posljednjim linijama odbrane i posljednjim otpornim tačkama.
Nije mi namjera, niti bi to imalo ikakvog značaja za predmet ovog teksta, baviti se ideološkim i političkim aspektima Šehićevog govorenja i utvrđivati tačnost njegovih tvrdnji, ocjena i stavova. To bi bio uzaludan posao, iz veoma jednostavnog razloga – Šehić se, naime, ne služi jezikom kao alatkom za prenos smislenog sadržaja, već ga koristi onako kako su drevni šamani i vračevi koristili svoje urlike i svoja skoro neartikulisana bajanja, da bi njima izazvali željene psihološke efekte u saplemenicima kojima se obraćaju tokom obreda.
Šehić svoj tekst, napisan povodom taktičkih uspjeha ukrajinskih snaga u borbi, započinje sljedećom rečenicom: “Sada je, valjda, i zadnjoj šuši jasno kako bi i kada bi rat u Bosni i Hercegovini završio da smo imali jedan posto pomoći koju dobija Ukrajina i ukrajinska vojska.” Malo dalje u tekstu, autor će taj postotak spustiti na 0,0001, razotkrivajući tako nekoliko bitnih momenata, a prije svega to da autor nema namjeru uvažiti činjenicu da se javnosti predstavlja kao literarni laureat i ratni oficir, već isključivo kao vrač u odori propagandiste ili propagandist u odori vrača, svejedno.
Naime, ako je kafanskim, džamijskim i crkvenim mudroserima još i dopušteno da rat kao fenomen tumače u skladu sa svojim skučenim opsegom znanja i u skladu sa svojim agendama i navijačkim zanosima, jedan oficir, makar i sa najnižeg taktičkog nivoa, morao bi malo bolje razumijevati prirodu rata i znati da njegovu dinamiku i njegov ishod ne oblikuje samo materijalni faktor, već i drugi, znatno teže u postocima mjerljivi faktori, a presudno ga oblikuju politike koje stupaju u ratove.
Premda Šehić svoju tvrdnju sam proglašava projekcijom i prepušta je prostoru maštarije, taj je njegov postupak tek obična pijačarska lukavština, jer on na svojoj tvrdnji insistira i u nastavku teksta, znajući da će publici u čijem je uzgajanju i dresiranju i sam učestvovao servirana infantilnost biti itekako slastan zalogaj.
Da mu jezik ne služi za artikulisanje i prenos smislenih sadržaja, Šehić pokazuje i sljedećom tvrdnjom: “Što više Ukrajina bude vojno uništavala rusku imperijalnu, vojnu silu to će mogućnost novog rata ovdje biti svedena na minimum.” Ova rečenica ne samo da svojom sintaktičkom šlampavošću iskazuje autorski prezir prema čitaocu – izraz ‘što više’ zahtijeva svoj kontrapunkt u vidu izraza ‘to manje’ ili ‘to više’ u drugom dijelu složene rečenice, no Šehić za to ne haje – već on tom rečenicom pokazuje i da ne trepnuvši spreman čitaocu ponuditi infantilnu banalizaciju i gurnuti ga još dublje u hipnotički trans izazvan ritmičnim ponavljanjem šamanskog bajanja koje je davno izgubilo privid artikulisanosti kakav se sreće u alhemijskim formulama, koje imaju težnju da barem oponašaju svoje hemijske posestrime.
Stvar je u tome da svaki ishod rata u Ukrajini može imati poguban učinak po razvoj događaja na Balkanu, odnosno da i poraz Rusije i poraz Ukrajine mogu za posljedicu imati paljenje balkanske fugase, kao što oba ta ishoda, skupa s onim trećim, mogu ostati i bez dramatičnog efekta po Balkan. To dolazi otud što tokove povijesti ne oblikuju samo ishodi bitaka i ratova, već i brojni drugi faktori, od kojih većina ostaje nepoznata najširoj javnosti sve dok ne izađe iz kabineta i ne pokaže svoje stvarno lice, zbog čega Šehićevo umovanje ne može računati na uvažavanje kakvo se iskazuje ozbiljnom mišljenju, onom koje počiva na spremnosti da se postave pitanja, a ne na imperativu insistiranja na konačnim odgovorima, po pravilu pogrešnim.
Naročito je zanimljiva sljedeća Šehićeva rečenica: “Apsolutno razumijem sreću i oduševljenje koje Ukrajinci osjećaju kada vide svoju zastavu na administrativnim zgradama „oslobođenih“ (navodnici jer je to njihova zemlja, oni je ne oslobađaju, samo je vraćaju u posjed) mjesta i gradova.” Vođen nagonom da svojim zanosima i ubjeđenjima po svaku cijenu pridoda snagu ultimativnog i univerzalno obligatornog argumenta, on ne preza ni od silovanja semantike, jednim potezom poništavajući dugu povijest glagola osloboditi i imenice oslobođenje, ali zadirući i u značenje samog pojma slobode.
Ni ja lično, kada govorim o bitkama i ratovima, ne volim koristiti glagole, imenice i pridjeve kojima je pojam slobode roditelj, iz razloga čije bi tumačenje zahtijevalo mnogo veći prostor od jedne kolumne. U svakom slučaju, ti su razlozi duboko filosofski i nemaju ništa zajedničko za Šehićevom sklonošću ka plitkim doskočicama, kojima se kupuje naklonost priproste publike, nenaviknute na teške zalogaje mišljenja.
I završna rečenica iz pasusa u kom je pred Šehićevim ambicijama stradala semantika slobode zanimljiva je u pogledu šlampavosti kojom se jezik koristi: “Pisac ovih redova je naletio na samohotku koju su četnici u povlačenju ostavili, ali nije imala udarne igle pa nismo mogli okrenuti cijev i pucati negdje u daljinu, gdje su bježali toliko brzo da ih nismo mogli stići.” Ne ulazeći u povijesnu činjeničnost autorovog iskustva, moram primijetiti da bi jedan oficir jednostavno morao znati da samohotku od tenka razdvaja upravo nemogućnost da se njena cijev okrene, već se mora manevrisati čitavim vozilom kako bi se zauzeo željeni pravac gađanja. Šehiću je, međutim, bljesak sjećanja na mladalački zanos i trag kog će ostaviti na naivnim dušicama svojih mlađanih čitalaca neuporedivo važniji od korištenja jezika kao precizne alatke za graviranje stvarnosti u tekstu.
Već u narednom pasusu, dotičući se završnih borbi u bosanskohercegovačkom ratu, on ispisuje sljedeće: “Pri tome nismo imali nikakvu pomoć izvana u naoružanju, i dalje smo napadali na klasičan način, bez ili sa vrlo malo artiljerijske pripreme, a to uvijek znači velike žrtve.” Ni ovaj put neću sporiti tačnost Šehićevog neposrednog iskustva, već ću ukazati na nakaradnost njegovog jezika. Klasični napad, naime, podrazumijeva upravo suprotan postupak, odnosno napad kom prethodi artiljerijska priprema i prati ga artiljerijska podrška, što znači da je Šehić htio upotrijebiti pridjev, recimo, ustaljeni kada govori o načinu napada, ali ga se, eto, nije mogao sjetiti.
Pored toga, ne sporeći mogućnost da su pojedine jedinice u napad kretale bez masovnijeg dejstva artiljerije, u najmanju je ruku štetno, pa i nepristojno, dvadesetsedam godina nakon rata i dalje podgrijavati minderski mit o nenaoružanim i golorukim, a odnedavno, zahvaljujući intervenciji Sebije Izetbegović, i bosonogim braniocima, jer je Armija RBiH već nakon Vašingtonskog sporazuma počela zadobijati i materijalnu premoć u odnosu na VRS, a u zadnjoj ratnoj godini vatrena moć ARBiH je dvostruko veća u odnosu na njenog glavnog protivnika.
Značaj mita o nenaoružanosti, golorukosti i bosonogosti branilaca, na kom ne insistira samo Šehić, valja sagledati u nešto širem kontekstu. On je nužan da bi se njime prikrili diletantizam i zakulisne agende bošnjačkog ratovodstva, čiji nasljednici ni danas ne žele da im se postavljaju neugodna pitanja vezana za taj rat, recimo pitanje zašto je već nakon par mjeseci opsade Sarajeva planirana operacija deblokade, jer bi čak i neiskusnom poručniku trebalo biti jasno da planiranje i izvođenje tako složenih borbenih dejstava zahtijeva ogromnu količinu vremena utrošenog na detaljno planiranje, obuku, logisticiranje… što znači da je ta ishitrena operacija bila mrtvorođena i osuđena na neuspjeh onog časa kada se ideja o njoj zakotila u nečijoj glavici.
Da Šehić ne vlada jezikom kao svojom osnovnom alatkom, pokazuje i ova rečenica: “U osvojenim rovovima bi nalazili obilje oružja i municije, hranu i potrepštine grčke proizvodnje, ali linija im je pukla cijelom dužinom i mi smo im radili te oštre i duboke prodore – ono što liči na „pincer movement“ (dvostrani prodor koji izolira i opkoljava neprijateljska uporišta), ali nismo tada znali učevne vojne termine.” Pincer movement nije bilo koji dvostrani prodor, već dvostrani obuhvat, a dva prodora čiji se pravac nastupanja proteže paralelno ili divergentno nisu nikakav pincer movement. Pored toga, ovdašnji jezik već dugo ima svoj izraz za tu englesku sintagmu i to je već spomenuti – dvostruki obuhvat. Naglašavanje činjenice da Šehiću i njegovim saborcima tada nisu bili poznati ‘učevni vojni termini’, jedna je od težih optužbi što ih Šehić nesvjesno ispisuje onome čemu bi da ispisuje panegirike, a ono je ujedno u funkciji pothranjivanja već spomenutog mita o nenaoružanosti, golorukosti i bosonogosti kojima se, evo, pridružuje i nepismenost.
Šehić je samo jedan od mnogih koji se jezikom služi na način šlampav i nakaradan. On se plaši pitanja kao i samog mišljenja, pa ne dopušta svom jeziku da u sebe pripusti te neželjene uljeze. Oni su u njegovom jeziku nepotrebni i štetni, jer bi mogli iskoristiti trenutak Šehićeve nepažnje i potkopati temelje njegovog slijepog i nepokolebljivog uvjerenja u vlastitu neupitnu etičku superiornost. I tu dolazimo do ključnog momenta, koji je samo naizgled paradoksalan – Šehić koji se sa nostalgijom i žalom sjeća propuštenih prilika i koji se nada, pa i vjeruje da takve prilike u budućnosti neće biti propuštene, neugodno je nalik, kao jaje jajetu ili kao polovina prepolovljenog govneta njegovoj drugoj polovini, jednom Matiji Bećkoviću čiji đuturumski krik “Ćeraćemo se još!” i dalje odjekuje u mnogim ušesima.
Jedina stvarna razlika između njih dvojice je ta što se Bećković za svoja klepetanja služi oprobanim i pouzdanim osmercem i desetercem, a Šehić za svoja klepetanja bira nešto modernije i popularnije uzore, razumljivije njegovoj odabranoj publici. I to što je Bećković malo vispreniji u plasmanu i ostvarivanju finansijske dobiti od svog klepetanja.
Ono što, međutim, još više zabrinjava od takvog klepetanja, odsustvo je ozbiljnih kritičkih glasova, spremnih da se podsmjehnu nakaradnosti i šlampavosti u korištenju jezika. Ako kritike i ima, ona se svodi na ideološko ili čak dnevnopolitičko razbojište i sučeljavanje oprečnih agendi, a jezik i mišljenje prepušteni su svojoj tužnoj sudbini beskućnika i lutalica. Prije samo desetak godina grupa sarajevskih studenata okupljena oko časopisa Sic! bila je spremna mladalačkom se oštrinom i vitalnošću obrušiti na one koji zloupotrebljavaju i zlostavljaju jezik, ali u međuvremenu su ta oštrina i ta vitalnost, nažalost, iščezle a ponegdje se prometnule i u vlastitu suprotnost.
Zbog svega toga ja ovaj tekst ne mogu završiti smislenijim krajem od citiranja svog prijatelja Srđana Mršića, koji je prije nekoliko godina novinarima okupljenim u lukavičkom parku Gavrila Principa u mikrofone indolentno izjavio: “Ne vjerujte medijima, lažu vas.” I ovo što ste upravo pročitali medijski je tekst, pa zato ne vjerujte ni meni. Počnite konačno misliti svojom glavom, jebem li vam dan kad ste progovorili.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret