KRIS HEDŽIS: Američki internacionalizovani fašizam

Računi za energente i hranu i dalje rastu. Pod naletom inflacije i kontinuirane stagnacije, plate su u slobodnom padu. Zapadne zemlje, u vrijeme ekonomske krize i zapanjujuće nejednakosti u prihodima, preusmjeravaju milijarde dolara za finansiranje proksi rat u Ukrajini.

Liberalna klasa, užasnuta porastom neofašizma i demagoga poput Donalda Trampa, bacila u naručje diskreditovanim i malignim političkom establišmentu koji ropski izvršavaju naloge ratne industrije, oligarha i korporacija.

Bankrot liberalne klase se ogleda u tome da oni koji osuđuju glupost trajnog rata i širenja NATO-a, koruptivnih trgovačkih sporazuma, eksploatacije radnika globalizacijom, štednjom i neoliberalizmom sve više dolaze s krajnje desnice.

Ovaj desničarski bijes, u Sjedinjenim Državama preobučen u hrišćanski fašizam, već je ostvario ogromne uspjehe u Mađarskoj, Poljskoj, Švedskoj, Italiji, Bugarskoj i Francuskoj i mogao bi se domoći vlasti u Češkoj, gdje su inflacija i rastući troškovi uzrokovale udvostručenje broja Čeha koji žive ispod granice siromaštva.

Do sljedećeg proljeća, to jest nakon strašne zime koju će obilježiti nestašice i mjeseci u kojima će se porodice boriti da obezbijede hranu i ogrijev, ono što je preostalo od naše anemične zapadne demokratije moglo bi biti u velikoj mjeri dokinuto.

Ekstremizam je politička cijena koja se plaća zbog izražene društvene nejednakosti i sveopšte političke stagnacije. Demagozi, koji obećavaju moralnu i ekonomsku obnovu, osvetu fantomskim neprijateljima i povratak izgubljene slave, uzdižu se iz svojih kaljuga. Mržnja i nasilje, koji su već na tački ključanja postali su potpuno legitimni. Razotkrivena vladajuća klasa, i navodne civilizacijske i demokratske norme za koje se zalaže, izvrću se ruglu.

Kao što je filozof Gabrijel Rokhil istakao, nikada se nije dogodilo kao da je fašizam nestao. „SAD nisu porazile fašizam u Drugom svjetskom ratu“, piše on, „nego su ga diskretno internacionalizovale“.

Nakon Drugog svjetskog rata SAD, Velika Britanija i druge zapadne vlade su sarađivale sa stotinama bivših nacista i japanskih ratnih zločinaca, koje su integrisali u zapadne obavještajne službe, kao i s fašističkim režimima poput onih u Španiji i Portugalu. Oni su podržavali desničarske antikomunističke snage u Grčkoj tokom građanskog rata 1946. do 1949., a zatim su podržali desničarski vojni udar 1967. godine.

NATO je također imao tajnu politiku organizovanja fašističkih terorističkih grupa. Operacija Gladio, kako je BBC detaljno opisao u sada zaboravljenoj istraživačkoj seriji, imala je zadatak kreiranja “tajnih vojske”, mreža ilegalnih vojnika koji su ostali iza neprijateljskih linija, ako bi Sovjetski Savez pokrenuo vojnu intervenciju u Evropi. U stvari, “tajne vojske” bi bile zadužene za atentate, masakre, bombaške i druge i terorističke napade protiv ljevičara, sindikalaca i drugih političkih neprijatelja širom Evrope.

Pogledajte moj intervju sa Stephenom Kinzerom o aktivnostima CIA-e nakon Drugog svjetskog rata, uključujući regrutovanje nacističkih i japanskih ratnih zločinaca i stvaranje takozvanih „crnih stanica” u kojima su bivši nacisti bili angažovani da ispituju, muče i ubijaju osumnjičene ljevičare, radničke vođe i komuniste, što je Kinzer detaljno opisao u svojoj knjizi Poisoner in Chief: Sideny Gottlieb i CIA, težnja za kontrolom uma.

Fašizam, koji je oduvijek bio među nama, opet je u porastu. Kandidatkinja krajnje desnice Đorđa Meloni osvojila je dovoljno glasova u koaliciji s još dvije ekstremno desničarske stranke da i postaće prva žena premijer Italije.

Meloni je počela da se bavi politikom kao 15-godišnja aktivistkinja omladinskog krila Italijanskog socijalnog pokreta, osnovanog nakon Drugog svetskog rata od strane pristalica Benita Musolinija. Ona birokrate EU naziva agentima “nihilističkih globalnih elita vođenih međunarodnim finansijama”. Istovremeno zastupa teoriju zavjere „Velike zamjene“, to jest da se tamnokožim imigrantima dozvoljava da uđu u zapadne zemlje u sklopu zavjere da se potkopa ili „zamjeni“ politička moć i kultura bijelih ljudi.

Ona je pozvala italijansku mornaricu da presretne brodove sa imigrantima, što je krajnje desničarski ministar unutrašnjih poslova Mateo Salvini učinio još 2018. Njena stranka Fratelli d’Italia, Italijanska braća, bliski je saveznik mađarskog predsjednika Viktora Orbana. Nedavnom rezolucijom Evropskog parlamenta je proglašeno je da se Mađarska više ne može smatrati demokratskom državom.

Meloni i Orban nisu sami. Švedske demokrate, koje su prošle sedmice preuzele 20 posto glasova na opštim izborima u Švedskoj i postale druga najveća politička stranka u zemlji, formirane su 1988. od neonacističke grupe pod nazivom B.S.S. ili Keep Sweden Swedish. Ima duboke fašističke korene. Prema podacima Tonija Gustaffsona, istoričara i bivšeg člana Švedskih demokrata, od 30 osnivača stranke, 18 ih je imalo nacistička politička ubjeđenja, a neki od njih su  su služili u Waffen SS-u.

Francuskinja Marine Le Pen u aprilu u predsjedničkoj utrci protiv Emanuela Makrona osvojila 41 posto glasova. U Španiji je tvrda desničarska stranka Vox treća po veličini stranka u španskom parlamentu. Krajnje desničarska njemačka stranka AfD ili Alternativa za Njemačku osvojila je 12 posto na saveznim izborima 2017., čime je postala treća najveća stranka u Njemačkoj, iako joj je podrška opala za nekoliko postotaka na izborima 2021. godine.

SAD ima svoju verziju fašizma oličenu u republikanskoj stranci koja se na okultni način okuplja oko Donalda Trumpa, prihvata vjerovanje u magiju, mizoginiju, homofobiju i bijelu supremaciju hrišćanske desnice i aktivno podriva izborni proces.

Ekonomski kolaps bio je neophodan za dolazak nacista na vlast. Na izborima 1928. u Njemačkoj, nacistička stranka je dobila manje od 3 posto glasova. Zatim je usledio globalni finansijski krah 1929. Do početka 1932. 40 procenata njemačkih radnika, šest miliona ljudi, bilo je nezaposleno. Iste godine su nacisti postali najzastupljenija politička partija u njemačkom parlamentu.

Vajmarska njemačka vlast je bila talac krupnih industrijalaca i davala je prednost plaćanju bankarskih kredita i mjermama štednje umjesto da hrani i zapošljava očajno stanovništvo. Iz čiste gluposti je nametala ograničenja na to ko ima pravo na osiguranje u slučaju gubitka posla. Milioni Nijemaca su bili gladni. Među stanovništvom su zavladali očaj i bijes.

Masovni skupovi, koje je predvodila grupa klovnovskih nacista u smeđim uniformama, koji bi se u Mar-a-Lagu (imanje u vlasništvu bivšeg američkog predsjednika Donalda Trampa, prim. prev.) osjećali kao kod kuće, optuživali su Jevreje, komuniste, intelektualce, umjetnike i vladajuću klasu da su unutrašnji neprijatelji. Mržnja je bila njihova glavna valuta. Priča se dobro prodavala.

Međutim, ukidanje demokratskih procedura i institucija je prethodio nacističkom dolasku na vlast 1933. Rajhstag, njemački parlament, bio je disfunkcionalan kao i današnji američki Kongres.

Lider socijalista Fridrih Ebert, predsjednik od 1919. do 1925., a kasnije Hajnrih Bruning, kancelar od 1930. do 1932. godine, oslanjali su se na član 48. Vajmarskog ustava da bi u najvećoj mjeri, vladali pomoću dekreta, a kako bi zaobišli razjedinjeni parlament. Član 48, koji je predsjedniku dao pravo da u hitnim slučajevima izdaje dekrete, bio je “zamka kroz koju je Njemačka mogla skliznuti u diktaturu”, piše istoričar Bendžamin Karter Het.

Član 48 je bio vajmarski ekvivalent izvršnih naredbi koje su Barak Obama, Donald Tramp i Džo Bajden obilato koristili da zaobiđu američke zakonodavne ćorsokake. Kao i u Njemačkoj 1930-ih, naše sudove — posebno Vrhovni sud — zauzeli su ekstremisti.

Štampa se raspala na antagonističke grupacije u kojima se laž i istina ne razlikuju, a suprotstavljene strane jedna drugu demonizuju. Malo je dijaloga ili kompromisa koji čine dva stuba demokratskog sistema.

Dvije američke vladajuće stranke ropski služe diktatu vojne industrije, globalnih korporacija i oligarhije, kojoj se omogućuju ogromne porezne olakšice. Uspostavljen je najdominantniji i najnametljiviji sistem nadzora nad stanovništvom u ljudskoj istoriji. Vlast, zapravo, upravlja najvećim zatvorskim sistemom na svijetu. Policija je militirazovana.

Demokrate su krive koliko i republikanci. Obamina administracija je protumačila Odobrenje za upotrebu vojne sile iz 2002. kao davanje izvršnoj vlasti prava da ignoriše zakonske odredbe i djeluje kao sudija, porota i krvnik u ubistvima američkih državljana, počevši od radikalnog klerika Anvara al-Avlakija. Dvije sedmice kasnije, američkim napadom dronom, ubijen je Abdulrahman al-Avlaki, Anvarov 16-godišnji sin, koji nikada nije bio povezan s terorizmom, zajedno sa 9 drugih tinejdžera u kafiću u Jemenu.

Upravo je Obamina administracija potpisala zakon, odjeljak 1021 Zakona o nacionalnoj odbrani, kojim je poništen Zakon o Posse Comitatusu iz 1878., koji zabranjuje korištenje vojske kao domaće policije. Obamina administracija je bila ta koja je spasila Volstrit i na cjedilu ostavila njegove žrtve. Obamina administracija je u više navrata koristila Zakon o špijunaži da kriminalizuje ljude, kao što su Čelzi Mening i Edvard Snouden, a koji su razotkrili vladine laži, zločine i prevare. A upravo je Obamina administracija bila ta koja je masovno proširila upotrebu vojnih dronova.

Nacisti su na paljenje Rajhstaga u februaru 1933., koje su najvjerovatnije inscenirali, odgovorili korištenjem člana 48. kako bi progurali Uredbu o zaštiti naroda i države. Nakon toga uslijedilo gašenje privida vajmarske demokratije. Legalizovan je zatvor bez suđenja za svakoga ko se smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Ukinuti su nezavisni sindikati, sloboda govora, sloboda udruživanja i sloboda štampe, kao i privatnost poštanskih i telefonskih komunikacija.

Korak od disfunkcionalne demokratije do potpunog fašizma bio je i opet će biti mali. Mržnja prema vladajućoj klasi, koju oličavaju establišment, to jest Republikanska i Demokratska partija, koje su se spojile u jednu vladajuću stranku, gotovo je univerzalna.

Javnost, koja se bori protiv inflacije koja je doživljava svoj vrhunac i koja je prosječno američko domaćinstvo koštala dodatnih 717 dolara mjesečno samo u julu, će imati sve više simpatija za svaku političku ličnost ili stranku koja je spremna da napadne tradicionalne vladajuće elite i takvu će partiju ili ličnost doživljavati kao saveznika.

Što je napad grublji, iracionalniji ili vulgarniji, obespravljeni se više raduju. Ovakva osjećanja su identična i u Americi i u Evropi, gdje se očekuje da će cijene energenata ove zime porasti za čak 80 posto, a sve to u vrijeme dok stopa inflacije od 10 posto izjeda prihode.

Rekonfiguracija društva u okvirima neoliberalne doktrine isključivo u korist klase milijardera, smanjivanje i privatizacija javnih službi, uključujući škole, bolnice i komunalnih službi, ruku pod ruku sa deindustrijalizacijom, rasipničko prebacivanje državnih sredstava i resursa vojnoj industriji, a na račun društvenih infrastruktura i socijalnih usluga, te izgradnja najvećeg zatvorskog sistema na svijetu uz militarizaciju policije, imaju predvidljive rezultate.

Glavnina problema je gubitak vjere u tradicionalne oblike vlasti i demokratska rješenja. Fašizam je 1930-ih, , kako je primijetio Peter Druker,  uspio ne zato što su ljudi vjerovali u njegove teorije zavjere i laži, već uprkos činjenici da su te laži prozreli.

Опис није доступан.

Fašizam je napredovao suočen s „neprijateljskom štampom, neprijateljskim radiom, neprijateljskom kinematografijom, neprijateljskom crkvom i neprijateljskom vladom koja je neumorno ukazivala na nacističke laži, nacističku nedosljednost, neostvarljivost njihovih obećanja, opasnost i glupost njihove politike.” Druker dodaje da “niko ne bi bio nacista da je preduslov za to bilo racionalno vjerovanje u nacistička obećanja.”

Baš kao i stare u prošlosti, nove fašističke partije zadovoljavaju emocionalne čežnje. Daju oduška osjećaju napuštenosti, bezvrijednosti, očaja i otuđenosti. Obećavaju nedostižna čuda. I oni prodaju bizarne teorije zavjere, uključujući QAnona. Ali najviše od svega, oni obećavaju osvetu vladajućoj klasi koja je izdala naciju.

Hett definiše naciste kao “nacionalistički pokret protesta protiv globalizacije”. Uspon novog fašizma ima svoje korijene u sličnoj eksploataciji od strane globalnih korporacija i oligarha. Više od svega, ljudi žele da povrate kontrolu nad svojim životima, makar samo da bi kaznili one koji su okrivljeni i žrtveni jarci kao vinovnike svoje bijede.

Ovaj film smo već gledali.

Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Prevod: Preokret, Ilustracija, Foto: Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top