U čitavoj Bosni i Hercegovini vjerovatno ne postoji čovjek o kojem je nezahvalnije pisati nego što je to Amor Mašović. To je donekle i razumljivo, jer vrijeme koje je Mašović utrošio na nemjerljivo važan, ali i nemjerljivo tegoban posao traganja za tijelima žrtava ratnih zločina danas se više ne računa u godinama, već u decenijama.
Uslijed činjenice da njegov posao uključuje i susret sa smrću u jednom od njenih najužasnijih obličja, u dijelu javnosti stvorilo se shvatljivo, ali i dalje infantilno ubjeđenje da je Mašović nekakva vrsta superheroja, natčovjeka, evlije… što je u osnovi veoma opasno ubjeđenje. Jer kad jedno društvo u sebi uzgoji potrebu da ljude koji se bave humanim poslom doživljava na iracionalan način, to briše granice racionalnosti i samo je pitanje vremena kada će to društvo otvoreno početi slaviti kao nadljude i one čije je činodejstvovanje bilo supstancijalno nehumano, onako kao što to već čini krišom.
Žrtva tog brisanja granica racionalnosti nije samo društvo kao kolektivistički entitet, već i pojedinci koji to društvo sačinjavaju, a među njima se još davno našao i sam Amor Mašović, kojem bi u nekom uređenijem društvu, zbog prirode posla kojim se bavi, davno bila pružena stručna pomoć potrebna za očuvanje spone sa stvarnošću.
Skaredna predizborna izjava Amora Mašovića kojom on eksplicitno tvrdi da odustajanje od političkog legata Alije Izetbegovića, ali i od vjernosti njegovom sinu i njegovoj stranci, nužno vodi u nove masovne grobnice, više nije ni presedan ni skandal u političkom prostoru Bosne i Hercegovine, u kom su granice i razuma i etičnosti davno izbrisane. Osnovni problem s njegovom izjavom nije njena duboka i višeslojna neetičnost, između ostalog sadržana i u Mašovićevoj spremnosti da i ne trepnuvši iskoristi predmet svog posla – ostatke ljudskih bića – u vulgarnom predizbornom prozelitizmu.
Puno je značajnije to što je njegova izjava prije svega i iznad svega – debilna, na način na koji je svaka pretpostavka odjevena u odoru kategoričke tvrdnje i koja ne dopušta prostor za druge pretpostavke debilna, pri čemu je njegova izjava još i opasna. Mašovićevo je legitimno pravo da vjeruje u politiku kriptodinastije Izetbegović i u mladomuslimanske tlapnje kao u branu pred budućim masovnim grobnicama.
No jednako će biti upravu i onaj ko ustvrdi da su upravo ta politika i te tlapnje veoma aktivno saučestvovale u izgradnji autostrade koja je vodila ka masovnim grobnicama, a tu bi tvrdnju, štaviše, u nekoj akademski sterilnoj igrici logičke spekulacije bilo lakše pokazati kao vjerovatniju. Na kraju krajeva, da ni sam Alija Izetbegović intimno nije bio gadljiv na koncept iskoristivosti masovnih grobnica za ostvarenje političkih ciljeva, pokazuje njegovo lepršavo i veselo druženje sa glavosječama iz odreda El-Mudžahid neposredno nakon što su sa nekoliko desetina tijela zarobljenih vojnika VRS napunili grobnicu za kojom se poslije godinama tragalo.
Zgražavanje nad Mašovićevom izjavom koje dopire iz nekih političkih mahala sarajevske političke čaršije samo svjedoči o neugodno kratkom pamćenju te čaršije, ali i dobrog dijela čitavog bošnjačkog i tog nekakvog građanskog političkog korpusa, koji je zaboravio da je Mašović još davno u intervjuu BH Danima pitoreskno opisivao kako je svog maloljetnog sinčića vodio na ekshumacije. Prilika da se Mašoviću pruži prijeko potrebna psihološka pomoć još je tada možda i nepovratno propuštena – u nekom uređenom i civilizovanom društvu socijalna služba bi uz podršku policijskih helikoptera trenutno došla da otme maloljetno dijete iz ruku tako neodgovornog roditelja i spriječi da na duši tog djeteta traume ostave duboke a možda i neizlječive ožiljke.
Taj jezivi prizor maloljetnog djeteta – pri čemu nije riječ o tinejdžeru na pragu punoljetstva, već upravo o dječačiću – koje stoji u makabričnom grotlu u kom iz gline proviruju ostaci ljudskih tijela, objašnjava ne samo Mašovićev oštećen psihološki ustroj, već rječito govori o samoj srži čitavog ideološkog i političkog svjetonazora kom se on priklonio. Tu je riječ o jednom perverznom srazu nekrofilije i nekrofagije u kom empatije nema ni za najbliže srodnike i izravne potomke, a kamoli da je bude za žrtve u mukotrpno iskopavanim grobnicama i za njihove srodnike.
Mašović koji svog sinčića vodi u masovnu grobnicu, navodno da bi ga podučio povijesti i pripremio za budućnost, a ustvari da bi osnažio autoritet očinske figure, samo oponaša svog političkog vođu, Aliju Izetbegovića, koji je navlas istu stvar uradio sa svojim narodom kada mu se stavio na čelo. Istini za volju, Izetbegović senior to je činio nešto visprenije i suptilnije i imao je podršku čitave aparature ideologa, agitrpopovaca, kulturnjaka, akademika… ali dovoljno je podsjetiti se Zulfikarpašićevih memoarskih crtica o predizbornom skupu SDA u Foči prije više od trideset godina, pa shvatiti da suštinske razlike između Mašovića i Izetbegovića nema.
Obojica vode naivnost i nedozrelost na stratišta i poručuju im – ako mene ne budete slušale, završićete u jami ili u Drini – svjesni da ni naivnost ni nedozrelost nemaju ni pameti ni odvažnosti da postave pitanje – a čime ti to garantuješ i kako ćeš ti to spriječiti, živ bio? Još je jezivije to što upravo taj svjetonazor svoje sljedbenike gura u ubjeđenje o izvjesnosti pa i neminovnosti pokolja kao primarnog načina na koji spoljni svijet komunicira sa nečijom nevinošću i plemenitošću, na čijem se uzgoju ništa ne radi jer se uzimaju kao a priori zadata nužnost. U mladomuslimanskoj vizuri svijeta, život se svodi na stalno iščekivanje pokolja dok ne dođe vrijeme za ahiret, a recidivi beglučkih isprdaka nude se kao jedini pozvani i kvalifikovani da tako jadnim životom upravljaju dok ne dođe čas za selidbu.
Da u političkoj kulturi dejtonluka Amor Mašović i njegovi ideološki intimusi ne drže monopol na debilne izjave, pokazuje i slučaj izopačene izjave Milorada Dodika od prije par godina, kada je, a da stvar bude još mučnija, učinio je to upravo na Mrakovici, izjavio da se pokolj nad Srbima kozarskog kraja ne bi desio da je u Drugom svjetskom ratu postojala Republika Srpska. S aspekta logike odvratno je jednu tako nategnutu pretpostavku servirati kao kategoričku tvrdnju sa tendencijom da iskaže nužnost, ali je još odvratnije, s aspekta etike, izjaviti da bi se srpski narod Kozare i Potkozarja stavio na raspolaganje Hitleru, jer je u vrtložnim zbivanjima tog doba to bio vjerovatno jedini način da se pokolji izbjegnu ili barem umanje, a uz to je pitanje koliko bi ozbiljno Hitler prihvatio takvu lojalnost, imajući u vidu njegov stav o Slovenima uopšte.
Amor Mašović nije zaslužio da bude meta harange i uvreda. On je psihički obolio čovjek, koji je još davno, kada je vlastito dijete odveo da svjedoči ekshumaciji, ispoljio alarmantne simptome i zato Mašoviću treba pod hitno pružiti odgovarajuću pomoć. Stručna pomoć je tu najpotrebnija, ali nju pružaju nadležne institucije koje i same posrću pod teretom brisanja granica razuma i etike u ovako upropaštenom društvu, pa preostaje da kakvu-takvu pomoć Mašoviću pruži samo društvo, tako što će mu se na izborima zahvaliti na dosadašnjim političkim uslugama i omogućiti mu da se povuče u više nego zasluženu mirovinu i u njoj pokuša pronaći mrvu spokoja pred sjećanjem na užase kojima je svjedočio, ali i pred grizodušjem zbog stravičnog postupka prema vlastitom sinu.
Naravno, ako pružanje te pomoći ostane ograničeno samo na Amora Mašovića i ako društvo u sebi ne pronađe odlučnosti i snage da se konačno zahvali svim strvinarima koji na tijelima žrtava grade svoje političke karijere, onda tom društvu i ne preostaje drugo doli da šćućureno čeka otvaranje novih masovnih grobnica. Koje su, povijest to pokazuje, uvijek moguće. Ali ne i nužne. Umjesto bavljenja lešinarenjem po predizbornim tribinama, društvu bi bilo znatno lukrativnije da konačno malo razmisli o toj distinkciji između mogućeg i nužnog, jer iz te distinkcije proističe i distinkcija između života i životarenja u strahu.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret