VUK BAČANOVIĆ: Kolonija, ili zašto nisam izašao na izbore

Iskreno, na izborima u BiH sam glasao dva i po puta u životu. Svaki put u onim glupavim trenucima iskušenja da li prihvatiti razmišljaje nasitno. Tipa, da li glasati za sarajevsku kantonalnu ljevicu koja je mladalačkom srcu ulivala, kakvu-takvu (lažnu) nadu da će naš grad ponovo biti nalik onom prije ratova za jugoslovensko naslijeđe, da li pomoći da ne dođe do preglasavanja Hrvata u Federaciji BiH, jer to nije pravedno, ili da li pomoći Srbima u Mostaru da dobiju svoga autentičnog predstavnika, jer su bez njega marginalizovani građani šestog reda. I svaki put kada sam to učinio, pokajao sam se. Ne samo zbog toga što je politika od kada je svijeta i vijeka takva da svaki obećani plemeniti cilj na kraju postane kaljuga za svinjolike gobline. To je prirodno. Tako to biva i biti će dok god postoji ropstva čovjeka po čovjeku, dok postoje licemjerno ozakonjene otimačine, dok se plodovi ljudskog rada volšebno okreću protiv samoga čovjeka. Pokajao sam se i zbog toga jer u kolonijama proces kaljužizacije svakog plemenitog poriva daleko brži i daleko transparentniji zbog nedostatka sredstava za prikrivanja suštine „procesa demokratizacije“.

Kada glasate na američkim izborima, onda barem birate jednu ili drugi garnituru koja radi u interesu moćnih lobista. To je užasno za ostatak svijeta, ali trenutno malo manje užasno za vas. Kada glasate u postjugoslovenskoj koloniji onda birate sluge tuđih sluga. Sluge ponizne koje kleče po stranim ambasadama i ponizno izvršavaju njihove dekrete. I to rade čak i oni koji tvrde da na rade tako. Sluge koje zdravo za gotovo uzimaju postojanje neizabranog stranog birokrate zvanog „visoki predstavnik“, koji sebi uzima za pravo da zakonodavstvo kako mu se prohtje. Čak izborno zakonodavstvo na sami dan izbora. A to je zato jer je na razvalinama jugoslovenske civilizacije sve moguće. Pa je moguće da ljudi koji sebe ubjeđuju da drže do svog nacionalnog ponosa najviše na svijetu trpe da 30 godina žive u takvom poretku. Koji se više ne može nazvati ni društvom, već nakupinama naseobina u kojima caruju izolacionalistički kretenizmi.

Što znači da, uz svo busanje u prsa i sve parole da će se očuvati i odbraniti, duboko u sebe ne vjeruju i smatraju se nesposobnim niškoristima koje bolje nisu ni zaslužile. I tu nema baš nikakve razlike između onih koji u Bosni i Hercegovini glasaju „nacionalno“ i „građanski“. Radi se o istoj vrsti mizernih kolonijalnih pripuza čije nadvikivanje i sukobljavanje oko toga ko je „manje zlo“ potiče na povraćanje.

Ima li u tom smislu mizernije predstave od one SNSD-ove u kojoj oni, tobože, otkazuju gostoprimstvo visokom predstavniku, dok, kao i u slučaju navodnog „povrata nadležnosti“ Republici Srpskoj, ne čine apsolutno ništa da svoje zaključke sprovedu u djelo, ili DF-a koji izlazi sa sloganima „građanske države“, „suverene države“ i „ukidanja konstitutivnosti“, dok su, u stvarnosti, skupa sa Našom strankom i sličnim elitističkim projektićima samo sredstva za totalnu konsolidaciju mladomuslimanske autokololonijalne ideologije koja nije u stanju biti poveznica ni interesnim klanovima koji su joj privrženi, a kamoli Bosni i Hercegovini. Ima li išta mizernjie, pokvarenije i lažljivije od zahtjeva hrvatskih nacionalista za „ravnopravnošću“ i „konstitutivnošću“, i od njihove tvrdnje kako su jednako „protiv separatizma i unitarizma“, kada je jasno da im i „separatisti“ i „unitaristi“ decenijama zdušno pomažu u konačnoj legitimaciji pravaškog antijugoslovenstva, koncepta koji je, zarobivši konceptualno čak i umove ljevičara kakvi su bili, Miroslav Krleža i Dobrica Ćosić, doveo do toga da bilo kakvog realnog umovanja nestane.

Zašto, dakle, nisam glasao i zašto više neću glasati? Zato što  sam shvatio da glasanjem (p)ostajem saučesnikom u prevari koja nam je prije 30 godina, izdajnički i nelegalno, manipulativno i podmuklo, otela ono najbolje što smo imali u svojoj modernoj istoriji i koja se svakim izborima na kojima se ništa nema izabrati reprodukuje poput pantljičare. Zato što ne želim dalje podupirati iluziju da živimo u suverenoj i nezavisnoj državi, to jest da uopšte živimo i u bilo kakvoj državi. Kao i davati bilo kakvu šansu razmišljanju prema kojem je uništenje naše prave suverene države bilo imalo smisleno. Ako glasam, „birajući“ među onima koji to svojim riječima i (ne)djelovanjem potvrđuju, šta, zapravo, dobijam? Iluziju da je postojeće stanje popravljivo? Da je to to što imamo, pa šta možemo? Za šta nam to, zapravo, treba? Svaki oblik kompromisa sa postojećim stanjem se pokazuje kao fatalan. I iza njega sljeduju desetine, stotine i hiljade novih kompromisa sve dok, htjeli, ne htjeli postajemo integralni dio onoga što mrzimo. Jadna stvorenja ispunjena prazninom i zluradošću. Zbog toga samo totalni reset ima smsila. Jedino što nam preostaje. To jest jedino na šta ljudsko biće sa minimumom dostojanstva može pristati.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney promt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top