ALEKSANDAR ĐOKIĆ: Da li nam zaista predstoji nuklearni rat?

Poznati američki istraživač u polju međunarodnih odnosa, Beri Pozen, napisao je 1997 godine naučni članak pod nazivom „Bezbednosna politika SAD u svetu sa nuklearnim naoružanjem ili – Šta ako je Irak imao nuklearno oružje?“ Članak razmatra kakav bi američki odgovor bio na invaziju Iraka na Kuvajt 1990. godine, ukoliko bi Irak posedovao nuklearno oružje. Pozen razmišlja u okvirima koji određuju nuklearno naoružanje kao odbrambeno sredstvo, sredstvo odvraćanja protivnika od ulaska u oružani sukob ozbiljnih razmera, kao sredstvo očuvanja statusa kvo među nuklearnim silama. U hipotetičkom slučaju da je Sadam Husein 1990. godine raspolagao nuklearnim oružjem, anektirao Kuvajt, a zatim pretio upotrebom nuklearnog naoružanja ako bi plodovi njegove teritorijalne ekspanzije bili stavljeni pod znak pitanja, okviri u koje Pozen smešta nuklearno oružje bi se promenili. Od defanzivnog instrumenta, usmerenog ka odvraćanju agresije protivnika, nuklearno oružje bi postalo ofanzivni instrument teritorijalne ekspanzije.

U praksi to bi izgledalo na sledeći način: konvencionalne oružane snage zauzmu određenu teritoriju druge međunarodno priznate države, a onda tu okupiranu teritoriju od konvencionalne oružane reakcije drugih zemalja koje štite međunarodno pravo brani pretnja korišćenja nuklearnog naoružanja. U teoriji međunarodnih odnosa jedan slučaj agresije nikada nije izolovan, signali ostalim subjektima međunarodnih odnosa su veoma bitni. Ukoliko bi Sadamu Huseinu hipotetički pošlo za rukom da anektira drugu nezavisnu državu i da zadrži okupiranu teritoriju putem pretnji nuklearnim naoružanjem, onda bi svaka druga regionalna sila (država srednjih kapaciteta) pošto-poto mogla stati na put razvijanja sopstvenog nuklearnog programa sa ciljem okupacije svojih slabijih suseda. Pozen je 1997. godine, kao naučni istraživač u svom polju, savetovao da koalicija zemalja usmerenih ka zaštiti nezavisnosti međunarodno priznate države mora da reaguje i u slučaju „nuklearnog Sadama“, ali na taj način da ne dovodi u pitanje suverenitet Iraka, niti njegove međunarodno priznate granice. To je jako bitno u scenarijima sukoba sa državama koje raspolažu nuklearnim naoružanjem – uvek ostaviti izlaz nuklearnom agresoru iz situacije u kojoj se nalazi, nikada ga ne pritiskati na njegovoj teritoriji ili pretiti njegovom životu (bilo podrškom prevrata ili revolucije, bilo nekom tajnom akcijom).

Isti naučnik je jula ove godine, pre nedavne uspešne ukrajinske ofanzive u Harkovskoj oblasti i tekuće ofanzive u Hersonskoj oblasti koja je počela da daje prve ozbiljne rezultate, savetovao da Ukrajina treba da se odrekne dela svoje teritorije zarad mira i sopstvene bezbednosti, a da Rusiju treba izolovati. Mnogi hladnoratovski realisti pridržavaju se sličnih stavova kao i Pozen, oni smatraju da je Rusija ionako dovoljno sabijena na rub Evrope, suočena sa ozbiljnim sankcijama i vojnim gubicima koji dovode do smanjenja njenog ekonomskog i vojnog potencijala, te da dugi rat može previše da se otegne, dok bi završetak rata i izolacija Rusije naneli njoj veću štetu. Njihova škola mišljenja trenutno nije dominantna u SAD i šire na Zapadu. Nadmoćna je škola mišljenja po kojoj Rusija može biti poražena konvencionalnim naoružanjem u Ukrajini, bez direktnog učešća NATO članica, te da je ruski režim moguće destabilizovati i da će upravo ovim putem biti naneta najveća šteta Rusiji. Dakle, i jedna i druga škola tretiraju Rusiju kao otvorenog neprijatelja od 24. februara ove godine, ali se ne slažu u tome da li je Rusiju moguće pobediti u konvencionalnom ratu i da li je bolje u njemu ostati ili iz njega izaći, a ostaviti Rusiju pod najtežim sankcijama.

Anektiranjem četiri ukrajinske oblasti Vladimir Putin je eskalirao trenutni rat. Eskalacija se sastoji u tome da Rusija sada zvanično tvrdi da su Donjecka, Luganska, Zaporoška i Hersonska oblast deo njene državne teritorije, dakle ne postoji nijedan mirovni sporazum koji Vladimir Putin može potpisati, a koji bi značio odustajanje od pobrojanih teritorija, to takođe znači da ne postoji nijedan mirovni sporazum koji bi ukrajinsko rukovodstvo moglo da potpiše, jer bi ujedno moralo da se odrekne datih teritorija (ovakav ishod je moguć samo ako se Ukrajina nalazi pred totalnim vojnim porazom, što se trenutno ne nazire). To jest, put nazad koji su predlagali hladnoratovski realisti je odrezan, to je za njih učinio Vladimir Putin. Prema tome, jedini put je napred, a napred u ovom slučaju znači eskalaciju. Mobilizacija u Rusiji je svakako čin eskalacije, ali mnogo manji od hipotetičke upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja (i mobilizacija je pre mesec dana bila u domenu hipoteze, iako je već letos bilo jasno da će ona biti neophodna ukoliko Rusija želi da nastavi da vodi rat).

Kada govorimo o putu eskalacije i pominjemo taktičko nuklearno naoružanje kao jednu od najviših stepenica na lestvici eskalacije (više je samo strateško nuklearno naoružanje), onda treba i da objasnimo da od samog toka rata, kao i od političke situacije u Rusiji, Ukrajini i na Zapadu, zavisi da li će do sledeće etape eskalacije doći. Naime, mobilizacija i aneksija (to su dve nerazdvojne mere koje se međusobno dopunjuju) predstavljale su odgovor Rusije na ukrajinske pobede i preuzimanje strateške inicijative u ratu. Mobilizacija, kao zamisao ruske strane, ima dva cilja: stabilizaciju fronta (zaustavljanje ukrajinskog napredovanja) i, ukoliko je prvi cilj ispunjen, ponovno preuzimanje strateške inicijative u ratu (kretanje iz defanzive u ofanzivu). U slučaju da Rusija ispuni ova dva cilja, ona uopšte ne mora da razmatra dalju eskalaciju u vidu upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja. Ipak, kao što je prava faza rata (profesionalci + dobrovoljci) bila neuspešna, tako i druga eskalirana faza takođe može biti neuspešna (mobilizacija ne proizvodi očekivani efekat usled problema logistike, manjka podoficirskog kadra, rigidne i za savremeni način ratovanja nepodobne armijske hijerarhijske strukture komandovanja, nedovoljne obučenosti, opremljenosti i motivisanosti mobilisanog ličnog sastava). Pored nedostataka političkog, pa samim tim i vojnog, sistema savremene Rusije, neuspehu aktuelne etape eskalacije rata mogu doprineti i faktori koji su rezultirali pobedom Ukrajine u prvoj fazi rata (do mobilizacije), a to su: povećani dotoci zapadnog naoružanja, visok profesionalizam oficirskog kadra, pravilna komandna struktura sa visokim stepenom inicijative podoficirskog kadra, podaci i komandni saveti prikupljeni od NATO stručnjaka za ratovanje, viši stepen obučenosti, opremljenosti i motivisanosti ličnog sastava.

Rezultati prve faze rata su nesporni: ukrajinska strana je preuzela stratešku ofanzivu u ratu, vraća velike delove teritorije (napredovanje se u ovom trenutku nastavlja), ruska armija je u defanzivi na skoro čitavom frontu, a na malo mesta gde je još u ofanzivi nema nikakvih strateških uspeha. Ukoliko druga faza rata (mobilizacija) ne promeni ovu situaciju u korist ruske armije, izgledi za upotrebu taktičkog nuklearnog naoružanja rastu. Vidimo da je prva faza rata trajala od 24. februara do 21. septembra tekuće godine (gotovo sedam meseci). Druga faza rata traje tek dve nedelje, ali ukrajinsko napredovanje se nastavlja, te će prvi mobilisani vojnici morati da budu poslati na front već sada (ruski vojni blogeri potvrđuju njihovo razmeštanje u Luganskoj oblasti gde su rupe na frontu najveće, a ukrajinski nalet do sada nezaustavljiv). Rokovi se sužavaju, jer prvi cilj druge faze rata za rusku stranu (stabilizacija fronta) mora biti postignut veoma brzo. Ukoliko se ukrajinsko napredovanje ne zaustavi, mobilizacija će imati malo efekta, jer će ostati malo fronta koji bi mobilisani vojnici mogli da brane. Scenario nastavljenog prodora ukrajinske vojske u sadašnjem periodu takođe povećava rizik od korišćenja taktičkog nuklearnog naoružanja. U sažetku, trenutno su pred nama dva scenarija koja se različito odnose prema mogućnosti dalje eskalacije rata: prvi scenario – ruska vojska uspeva da stabilizuje front (šanse za upotrebu taktičnog nuklearnog naoružanja u sledećim mesecima ravne su nuli), ruska vojska ne uspeva da stabilizuje front u toku ovog ili sledećeg meseca, u skladu sa vremenskim prilikama i dolaskom zime (šanse za upotrebu taktičkog nuklearnog naoružanja su visoke). U slučaju prvog scenarija (ruska vojska stabilizuje front do zime), rat se definitivno prenosi na sledeću godinu, u slučaju drugog scenarija, po kome ukrajinska vojska nastavlja da napreduje, rat se može završiti do kraja ove godine (ali tu je prisutan faktor taktičkog nuklearnog naoružanja).

SAD i NATO imaju dve opšte strategije odvraćanja Putina od korišćenja taktičkog nuklearnog naoružanja: prva, verodostojna pretnja sa nametanjem manjeg troška (uvođenje totalnih sankcija, morske blokade/ekonomska izolacija Rusije bez upotrebe vojne sile); druga, manje verodostojna sa nametanjem visokog troška (ograničeni konvencionalni vojni udar na odabrane ruske vojne objekte i/ili sile). Verodostojnost se odnosi na to koliko bi ruski vrh mogao da poveruje u primenu date mere pre nego što se reši da upotrebi taktičko nuklearno naoružanje. Naravno, mnogo šta zavisi i od toga šta podrazumevamo pod upotrebom taktičkog nuklearnog naoružanja – da li je to jedna raketa na liniji fronta, više njih na liniji fronta, čitav niz raketa duž cele linije fronta, a možda je pojedinačni udar na neku statičnu metu, recimo centar Kijeva. Ako odbacimo mogućnost taktičkog nuklearnog udara na neki urbani centar Ukrajine, jer on ne donosi prednost u ratu, a izaziva visoke troškove za Rusiju, ostaju scenariji upotrebe ovog naoružanja na frontu. Kao što smo videli iz toka rata, uspesi ukrajinske vojske izazivaju eskalaciju od strane Putina, jer je on jasno stavio do znanja da ne namerava da se povuče iz ovog sukoba pod nepovoljnim uslovima. Dakle, Putin može imati nameru da iskoristi taktičko nuklearno naoružanje samo na jednom ili dva dela fronta, kako bi zaustavio ukrajinsko napredovanje, a može se odlučiti za ofanzivnu opciju i upotrebiti niz taktičkih nuklearnih raketa u nadi da će čitav ukrajinski front kolabirati. Problem je u tome što SAD i NATO neće odmah shvatiti šta od ta dva namerava da postigne Putin, oni će morati da se odluče za opciju reagovanja momentalno. Ukoliko se odluče za opciju ograničenog konvencionalnog vojnog udara, to može značiti direktan sukob Rusije i NATO, ako se odluče na totalnu ekonomsku blokadu Rusije, to može značiti pobedu Rusije u ratu, a za dugoročne posledice situacija je neizvesna (da li će se Kina okrenuti od Rusije u slučaju upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja?).

Razumemo, naravno, da sukob Rusije i NATO ostavlja male šanse za uspeh ruske konvencionalne armije. Stoga se u tom slučaju povećava rizik upotrebe strateškog nuklearnog naoružanja, a to već može da znači uništenje čitave ili većeg dela planete. Strah je sasvim normalna i prirodna reakcija za svakog od nas, bio on intelektualac, analitičar, poslovni čovek, zanatlija, poljoprivrednik, nezaposleni klaber… Po dostupnim podacima, Rusija raspolaže sa oko dve hiljade taktičkih nuklearnih raketa, koje mogu biti lansirane sa podmornica, borbenih aviona ili sa pokretnih raketnih bacača na zemlji. Razorna moć, pa samim tim i katastrofalne posledice, taktičkih nuklearnih raketa nikako nisu zanemarljive. Taktičko nuklearno naoružanje ima razornu moć u rasponu od 10 do 100 kilotona eksploziva (nuklearne bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki raspolagale su razornom moći od 15 i 21 kilotone eksploziva). Dakle, kada običan čovek zamišlja nuklearnu bombu, on zamišlja one bačene na militaristički Japan pred kraj Drugog svetskog rata, a savremene taktičke nuklearne rakete mogu imati i više puta veću razornu moć od njih. Reč „taktičko“ ne treba i ne sme biti tumačena kao nešto nevažno, jer rakete sa tim nazivom nose predznak apokalipse koji prestravljuje čovečanstvo. Simulacija Prinstonskog univerziteta koja je zamislila scenario rata Rusije i SAD uz primenu taktičkog nuklearnog naoružanja sa obe strane, proizvela je rezultat po kome bi u takvom ratu moglo da pogine i bude ranjeno više od 90 miliona ljudi. Otuda i strah koji mora biti uzet u obzir kada se analiziraju mogući scenariji u kojima Vladimir Putin naređuje upotrebu taktičkog nuklearnog naoružanja u Ukrajini.

Naposletku, možemo zaključiti da će dva faktora biti odlučujuća kada su rizici upotrebe taktičkog nuklearnog naoružanja u pitanju: dalji uspesi ukrajinske armije (da li se nastavljaju ili ne) i uverljivost zapadnih pretnji koje služe odvraćanju Vladimira Putina od donošenja odluke o korišćenju ovog vida naoružanja. Razume se da su pored navedenih spoljnih faktora prisutni i unutrašnji, od psihološkog stanja ruskog lidera, što je svakako važno za proces donošenja odluke, do pozicije raznih delova ruske elite, od kojih, možemo pretpostaviti, mnogi ne posmatraju dalju eskalaciju rata sa entuzijazmom, naročito ako ona sa sobom nosi šansu direktnog vojnog sukoba sa NATO.

Piše: Aleksandar Đokić za Preokret, Foto: Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top