Jedne večeri, a prošlo je od nje i čitavih deset, možda i petnaest godina, izađem u šetnju i na piće. Bila je, sjećam se dobro, lipanjska noć, pa sam uživao u mirisu rascvalih lipa. Kada sam svratio u omiljeni bar, zatekoh tamo dragog prijatelja i poznatog novinara kako čavrlja sa kolegama iz struke. Pridružih im se, ali u diskusiji nisam uzeo učešća – više me je zabavljalo posmatrati ih kako ubjeđuju jedni druge u ispravnost baš svoje percepcije događaja u svijetu. Događaji u svijetu u to su se vrijeme svodili više-manje na koalicione pohode na Irak i Afganistan.
Osim mene, u društvu je bio još jedan šutljivac kojeg sam znao samo površno. Znao sam, međutim, da je itekako cijenjen u svome poslu, znatno više van granica svoje zemlje nego u njoj. Kada su na rubovima diskusije počele iskakati prve varnice, prijeteći da je zapale i pretvore u običnu kafansku svađu, taj šutljivac poruči turu pića i reče
– Ljudi, jesam li ja vama pričao kako sam uradio reportažu sa momkom koji je video bin Ladena?
Na pomen imena u tom času najtraženijeg čovjeka na svijetu, svi kao po komandi zamuknuše. Mada je taj čovjek u danima sovjetsko-afganistanskog rata dolazio u Jugoslaviju u nabavku naoružanja, i to u pratnji američkih i turskih generala kao savjetnika, što je uredno zabiježeno foto-aparatom, on je sada doživljavan kao mitsko biće, pa je čak i samo njegovo postojanje dovođeno pod znak pitanja.
Šutljivac započe svoje pripovijedanje a mi se natisnusmo oko njega baš kao Izgubljeni dječaci oko Vendi i ognjišta u pećini Petra Pana. Dvijehiljade i neke godine izvještavao je iz Afganistana, pa je tako stigao i u Nuristan, provinciju na samom istoku zemlje. Nuristan je provincija bez gradova, a glavno mu je selo Parun, sa jedva hiljadu stanovnika. Drugog dana boravka u Parunu šutljivac je čuo da u nekom seocetu, na samoj granici sa Pakistanom, živi mladić koji je učinio ono što nije polazilo za rukom ni najmoćnijim tajnim službama svijeta – svojim je očima vidio bin Ladena.
Takva je informacija bila znak da se svi drugi poslovi, pa i oni neodložni, odmah prekinu i da se družina sastavljena od našeg pripovjedača, kamermana i tumača odmah zaputi ka tom seocetu. U afganistanska se naselja, naravno, ne ulazi tek tako, kao na vašar. Snažna tribalna etikecija nalaže da se gosti prvo najave i tako otklone sumnju da možda ne dolaze kao nametljivci. Tumač je otišao da poglavaru sela objasni ko su njegovi poslodavci i šta žele, uvjeravajući ga da su to dobri i čestiti ljudi. Poglavar je sumnjičavo vrtio glavom, no kada je čuo da će došljaci donijeti i poklone njemu kao uvaženom vođi malene zajednice, odobrovoljio se i dao odobrenje za posjetu.
Izgarajući od nestrpljenja, kog su ipak morali prikrivati, reporter i kamerman jedva ispiše gusti i ljepljivi čaj, preko tumača razmjenjujući ljubaznosti sa poglavarom sela. Da nisu došli u potragu za najspektakularnijom viješću godine, već bi samo selo bilo dovoljno da se o njemu napravi nezaboravna reportaža. U njemu, naime, ljudi žive onako kako su živjeli i njihovi preci prije nekoliko stoljeća – električna energija, kućanski aparati, novine i časopisi, sve je to ovdje bilo nepoznato. Najmodernije od svega bilo je oružje – jedan seljanin gonio je svoje koze noseći u ruci Degtarjev, puškomitraljez iz Drugog svjetskog rata, a drugi je tjerao kola natovarena drvima, dok mu je o ramenu visio robusni i pouzdani AK-47.
U to se pojavi i mladić koji je svojim očima vidio najtraženijeg čovjeka na svijetu, praćen čitavim buljukom kudrave dječurlije koja se zadržaše ispred avlije poglavarove skromne kuće. Mršav, ali lijep i krupnook, kao abonos crne kose i biserno bijelog osmjeha, mladić se očito umio nositi sa teretom svoje slave i statusom najpoželjnijeg mladoženje u selu, pa spremno prihvati da ponovi priču, koju je neumorno i sa jednakim žarom pripovjedao iz noći u noć, kada bi žene i djeca otišli na spavanje, a muškarci se okupili oko vatre.
Njegova je priča išla otprilike ovako – u rano ljeto te godine, dok je čuvao svoje koze, stravična bol izmakla mu je tlo pod nogama. Nije mogao stajati na nogama, a u stomaku je osjećao nevidljivo sječivo. Čajevi i druge pučke ljekarije nisu donijele olakšanje, pa neko od seljana predloži da mladića konjskom zapregom prebace u Pakistan i tamo mu potraže lijeka. Kasnije će se ispostaviti da je u pitanju bila obična upala slijepog crijeva, ali pakistanski ljekar neće moći objasniti zašto jogunasto crijevo nije puklo u toku ta dva dana koliko je trajao put do bolnice.
Operacija je odmah obavljena i čilost se počela vraćati u mršavog i krupnookog mladića. Dok se oporavljao u pakistanskoj bolnici, vrijeme je prekraćivao listanjem novina. Premda nije znao čitati, zabavljalo ga je gledanje slika u njima. A na jednoj od tih novinskih slika, rastumačiće mu to sapatnik iz bolničke sobe, nalazilo se i lice bin Ladena, u tom času najtraženijeg čovjeka na cijelom svijetu.
Kada je priča dovršena, mi smo nekoliko časaka kolektivno šutjeli. Onda se stadosmo utrkivati ko će prije poručiti turu pića, a razgovor skrenu na sportske i neke druge muške teme.
Prenoseći vam ovu pripovijest, moguće je da sam neki detalj izostavio, izmjenio ili ga čak dodao. Prošlo je deset ili čak petnaest godina otkako sam je čuo, a te sam večeri svakako uglavnom šutio i ispijao svoja pića, pa to mojim sjećanjima smanjuje pouzdanost. Jedino čega se pouzdano sjećam, jesu prekrasni mirisi cvata lipe te lipanjske večeri.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret