Prvi višestranački izbori održani u Bosni i Hercegovini 1990. godine, ma kakav vrijednosni kvalifikativ im pridružili, nesumnjivo su bili historijski, barem iz razloga što su bili – prvi. Ti izbori nisu samo omogućili da se javno i sa političkom ambicijom progovori o problemima o kojima se dotad uglavnom šutjelo, već su i u zakonodavna tijela i u izvršnu vlast doveli one političke snage koje za rješenjem potiskivanih i nagomilavanih problema tragale kroz ekskluzivitet i megalomaniju koji, udruženi sa karikaturalnom renesansom ideje nacije, skoro da i nisu imali drugu mogućnost osim da društvo uvedu u jedan kontrolisan, traljav rat, no istine radi treba reći i da su takvom razvoju događaja itekako doprinijeli prethodni vladari Jugoslavije i Bosne i Hercegovine, koji su učinili sve što je bilo u njihovoj moći da društvo zadrže u stanju hipnoze i učine ga nesposobnim za racionalno sagledavanje stvarnosti i za racionalno učešće u povijesti.
Jedan historicizam, u kom su socijalističko samoupravljanje te bratstvo i jedinstvo predstavljali ostvarenje vjekovnih želja naših naroda i narodnosti i garant puta u budućnost obasjanu idealima komunizma, bilo je i više nego lako zamijeniti drugim, jednako infantilnim historicizmima, koji se čak nisu ni trudili gledati u budućnost – svoj raison d’être nalazili su u prošlosti u kojoj su se udobno smjestili i ideali tih historicizama. Demokratija i višestranačje, te dvije tekovine moderne civilizacije, ovdje su poslužile kao naivni saučesnici političkim i ideološkim snagama koje su srušile komunizam kao prepreku napretku, što on nesumnjivo jeste bio, ali samo da bi se od napretka još više odmakli – oni odbljesci moderniteta i napretka koje je ovdašnje društvo iskusilo nisu plod volje njegovih političkih elita u posljednje tri decenije, već su nužna, a u ovom slučaju vjerovatno i srećna posljedica izloženosti jednog nedovršenog, nezrelog, i skoro nepostojećeg društva brojnim spoljnim uticajima i njegovoj kakvoj-takvoj uključenosti u šire tokove, pa se, eto, nešto od evropskog i svjetskog moderniteta i napretka nekako uspjelo i ovdje zakotiti, u svakom slučaju nedovoljno da bi društvo na tome moglo graditi ikakva razumna nadanja.
Od prvih, historijskih višestranačkih izbora u BiH, žitelji ove zemlje izlazili su na birališta još osam puta da odluče o upravljanju državom i entitetima, te sedam puta da izaberu upravu svojih gradova i opština. I svaki od tih izbora bili su najavljivani istim atributom kao i oni prvi, dakle kao historijski, kao izbori na kojima se odlučuje politička, ali i biološka sudbina za mnogo vijekova unaprijed. A sudbina je išla svojim putem, ne hajući za izbornu volju, jer je dobro znala da demokratija i višestranačje nisu vrijednosti same po sebi, već da se njihova vrijednost mjeri njihovom funkcionalnošću, i da volja birača u zapuštenim i historicizmom hipnotisanim društvima na politička gibanja ima uticaja koliko i navijačko arlaukanje pred TV ekranom ima uticaja na ishod utakmice.
No sudbina se katkad voli i poigrati, pa je učinila da posljednji izbori u BiH odista budu historijski, no ne iz razloga koje su nudili kandidati na njima, već zbog volje, odluka i postupaka spoljnih faktora, koji su ulogu guvernante za nedorasla i u pogledu političkog moderniteta još uvijek adolescentska društva poželjeli zamijeniti ulogom gubernatora. Do zaokreta u tutorskoj politici međunarodne zajednice prema Bosni i Hercegovini nije došlo preko noći, već su ga postepeno i, čini se, neumitno oblikovali brojni globalni i lokalni faktori. Nova i dugo pripremana preraspodjela odnosa snaga na globalnom planu nije otpočela sa Putinovim napadom na Ukrajinu, već znatno ranije.
Očito je da nema samo Moskva ambicije povratka svoje moći i svog uticaja na područja koja smatra svojom legitimnom interesnom zonom, već takve ambicije imaju i drugi centri moći, uključujući tu i one koji su decenijama uvjeravali svijet da su jednom za svagda raskrstili sa naslijeđem prošlosti i sa željama za dominacijom nad interesnim područjima i eksploatacijom njihovih resursa. Jedina je razlika to što su modeli eksploatacije danas nešto suptilniji i što političke elite sa interesnih područja nešto više učestvuju i sarađuju u toj eksploataciji. U podršku takvim ambicijama skladno se uklopila i situacija na domaćem planu, odnosno širenje tektonskih rasjelina između etničkih skupina u Dejtonluku koje su jedina platforma za organizaciju i artikulaciju političke svijesti, što znači da tu ne postoje drugi oblici političke svijesti koji bi mogli amortizovati trenja između etničkih skupina, ili poslužiti kao vezivno tkivo između njih.
Ta stvar sa udaljavanjem etnikuma u Bosni i Hercegovini davno je započela, a nije pogrešno ustvrditi ni da oni ustvari nikada nisu dijelili iskustvo potpuno funkcionalnog zajedničkog življenja. Teret kakvog-takvog preplitanja i saučestvovanja u zajedničkom društvenom životu padao je na pleća drugim oblicima društvenog organizovanja – trgovačkoj kasti, proleterijatu, činovništvu… a etnikumi su, izuzev u propagandi i školskim udžbenicima, svoje živote otaljavali jedni kraj drugih i ostajući u dobroj mjeri nepoznati jedni drugima, odnosno zadovoljavajući se da na određenom broju opštih mjesta grade svoju percepciju o drugim etničkim kolektivima.
Period socijalističke Jugoslavije donio je neznatne pomake u zbližavanju naroda, uglavnom u gradovima, u nedovoljnoj mjeri da bi floskula o bratstvu i jedinstvu imala svoje semantičko i činjenično uporište, ali u pretjerano velikoj mjeri da bi to bilo prihvatljivo reakcionarnim političkim snagama koje su odmijenile nesposobne komuniste u poslovima vlasti. Nezainteresovani, a prije svega nesposobni da obuzdaju megalomanske ambicije svojih ideoloških okvira, koje su drugi okviri sasvim razumljivo doživljavali kao prijetnju, i Izetbegović i Karadžić i Kljuić, ovaj potonji kao privremeno rješenje, poveli su svoje etničke zajednice u rat s ciljem teritorijalnog i političkog razgraničenja.
U tom su ratu sva tri etnička ratovodstva ostvarila svoje ciljeve, no pokazalo se da to nije dovoljan temelj za izgradnju podnošljivog društva, uvažavajući stvarnost umjesto maksimalističkih vlažnih snova. Kapitalni unutrašnji problemi današnje Bosne i Hercegovine uglavnom izviru iz činjenice da Izetbegović svom etnikumu nije rekao da ih vodi u rat za razgraničenje i za zaokruživanje teritorije na kojoj će njegova ideologija biti dominantna, već ih je uspio ubijediti da su njegovi stvarni ciljevi jednaki onima koji su proklamovani za javnu i propagandnu upotrebu. Ako se još i mogu razumjeti razlozi zbog kojih su Bošnjaci odabrali da i dalje grade svoju povijesnu, političku i nacionalnu svijest na toj zabludi, bilo bi u najmanju ruku nerazumno i od drugih očekivati da s njima dijele takvu naivnost, tim više što drugi svoje zablude nose sami.
Posmatrano iz današnje pozicije unatrag, teško se oteti utisku da bosanskohercegovačka epizoda rata za raspad Jugoslavije ustvari uopšte nije morala biti vođena, odnosno da ne postoji odista uvjerljiv unutrašnji casus belli za međusobni oružani obračun. Zaraćene strane imale su još prije izbijanja neprijateljstava više prilika za rješenje koje bi svakoj donijelo određene dobitke koji se, imajući u vidu da bi bili ostvareni bez ljudskih i materijalnih gubitaka, mogu smatrati za puno veće od onih koji su iznijeti iz rata. Izbor trenutka i načina za ekspresno okončanje tog šlampavo vođenog rata navodi na žuljajuću pomisao da je primarna funkcija tog sukoba bila kupovina vremena Republici Hrvatskoj da skoro u potpunosti ostvari svoje ratne ciljeve – za razliku od njenih ratnih ciljeva, koji su bili prilično jasno artikulisani, zaraćene strane u Bosni i Hercegovini u najboljem su slučaju raspolagale maglovitim ideološkim vizijama koje nijednoj vojsci ne mogu poslužiti kao cilj, ali zato mogu poslužiti ratovodstvima da svaki ishod predstave kao uspjeh i kao ispunjenje cilja.
Ako je ova pomisao o Bosni i Hercegovini gurnutoj u oružani sukob čiji su svi učesnici ustvari izvršavali zadatak pružanja podrške ratnom naporu Republike Hrvatske moguća barem u sferi spekulacije, i to je sasvim dovoljno da ne bude potpuno odbačena kao element za razumijevanje aktuelnog političkog trenutka u Dejtonluku. Premda nominalno neutralan, blok evropskih zemalja sa tek ujedinjenom Njemačkom kao pivotom itekako pruža efektivnu podršku Hrvatskoj i Sloveniji tokom građanskog rata u Jugoslaviji. Ta Evropa, koja je odbacila hladnoratovske strahove i ohrabrena urušavanjem sovjetske prijetnje sa istoka, najednom pred sobom ima nove perspektive za svoju ulogu u kontinentalnoj, pa i svjetskoj politici i u njoj se bude nove ambicije, noseći u sebi i refleksije nekih ranijih ambicija. Razumljivo je da ta Evropa uspjeh Hrvatske i Slovenije u beskompromisnom raskidu sa Jugoslavijom vidi i kao, barem djelomično, vlastiti uspjeh ili barem kao priliku za širenje svoje interesne sfere.
Ta je Evropa nakon rata dijelila sa Sjedinjenim Američkim Državama glavni teret brige za Bosnu i Hercegovinu, nastojeći da se svom transatlanskom savezniku nametne kao ravnopravan i kredibilan partner. U takvoj situaciji vodeća ideja bošnjačke nacionalne politike, ona o tihoj i puzajućoj unitarizaciji Dejtonluka i efektivnoj političkoj dominaciji njenog najbrojnijeg naroda mogla se tolerisati, jer nije predstavljala realnu prijetnju po međunarodne interese i agende u ovoj zemlji niti je bila realno sprovodiva u djelo. U međuvremenu je ta ideja i dalje nesprovodiva, ali su se promijenile neke druge okolnosti.
Revidirana lista prioriteta američke spoljne politike, odnosno smanjivanje interesa Sjedinjenih Država za Zapadni Balkan, a ujedno i smanjivanje njene spremnosti za kapitalne diplomatske i druge napore u ovom dijelu svijeta, skupa sa eskalacijom dugo očekivanog i obostrano pripremanog konflikta na istoku kontinenta, kojim je označen početak utrke za zauzimanje novih pozicija u međunarodnoj podjeli interesa, ohrabrili su germansku Evropu na otvorenije preuzimanje uloge koja je i prije jednog i po stoljeća dovela u Bosnu i Hercegovinu. Da se ambicije germanske Evrope neće više zadovoljavati pasivnom i anemičnom ulogom visokog predstavnika, postalo je jasno još onda kada je Kristijan Šmit prvi put spomenut u javnosti kao mogući Inckov nasljednik.
Ono što je odmah palo u oči, bila je činjenica da Šmit, za razliku od svojih prethodnika u fotelji visokog predstavnika, nije karijerni diplomat već operativni političar sa ekstenzivnim iskustvom u operacionalizaciji političkih odluka, a da bi dodatno naglasio tu razliku, on u Bosnu i Hercegovinu stiže na prilično neuobičajen i izvanprotokolaran način, vlastitim automobilom iz Dubrovnika i preko Trebinja, ali u Sarajevo ne žuri, već zastaje i odmara, kao što su nekada davno činili kolonijalni upravitelji poslati u neku zabit kroz koju su putovali oprezno, puštajući čaršijske jezike da najave i pretresu njegov dolazak – to je mudar guvernerski postupak, jer ono što čaršijski jezici ispričaju, ne govori puno o guverneru, ali govori skoro sve o željama i nadanjima čaršije.
Čaršija u kojoj će Šmit stolovati dočekuje ga još uvijek egzaltirana i osokoljena završnim činom njegovog prethodnika, anemičnog Austrijanca koji je ostavljao dojam provincijskog glumca unajmljenog da odigra jednu plošnu i nezahtjevnu ulogu. Čaršija, avaj, ne shvaća sinergiju i filigranski preciznu mehaničku povezanost dva čina – tog Inckovog, kojim on u krivični zakon Dejtonluka uvodi odredbu kakvu nipošto ne bi mogao nametnuti zakonodavstvu svoje zemlje, i onog Šmitovog iz izborne noći, kojim je Šmit netom održane izbore učinio historijskim, barem po tome što su zadnji put održani po starom izbornom zakonu.
Nije čaršija tek u izbornoj noći iskusila bijes, razočarenje i poniženje autoritarnom gestom agilnog njemačkog političara koji se predstavlja kao visoki predstavnik. Šmit svoju namjeru da interveniše na izbornom zakonu nije krio i mjesecima je to pitanje kandidovao kao jedino vrijedno njegove pune pažnje, a čaršija se tome suprotstavljala kako je znala i umjela, dakle nakaradno i iracionalno, emocijama i mitovima koji više ni zrcalu ne izgledaju uvjerljivi. Političko i javno Sarajevo ujedinilo se, ili barem uspostavilo privremeno savezništvo oko konsenzusnog ubjeđenja da će Šmitova intervencija na izbornom zakonu zadati možda i konačni, matadorski udarac izmrcvarenom truplu Bosne i Hercegovine, pa su kritike i napadi na gubernatora Šmita stizali sa svih pozicija političkog i ideološkog spektra, pri čemu su neke od tih kritika uveliko prelazile granicu dobrog ukusa i počivale na istom generalizacijskom i stereotipnom modelu uvreda na kakve je tankoćutni sarajevski duh inače veoma osjetljiv, kada se njemu upućuju.
Umjesto da se zapita nad stvarnim razlozima zbog kojih Šmit intervenciju na izbornom zakonu smatra nužnom, čaršija se trošila u zagriženom prisjećanju na rat i njegove žrtve, nudeći ih kao krunski politički argument, u burlesknim protestima budžetlija i dokonih penzionera, na kojima su se pojavili i čelnici vodećih političkih partija, ne shvatajući da svojim izlaskom na proteste simbolički odbacuju legitimitet svog učešća u vlasti i pristaju na ulogu političara drugog reda, koji nemaju stvarnu moć da probleme rješavaju u tijelima zakonodavne i izvršne vlasti, pa zato moraju demonstrirati protiv stvarne vlasti u zemlji.
A razlozi su u osnovi veoma jednostavni i razumljivi. Sa već spomenutom rekompozicijom odnosa na političkoj karti Evrope i svijeta, germanskoj Evropi više nije prihvatljivo tolerisati spremnost bošnjačke političke volje da, u ime mitomanskih i utopijskih vizija, pijačarskom lukavošću istrajavaju na iskorištavanju nedorečenosti postojećeg izbornog modela, vjerujući da će se i drugi u Dejtonluku i Evropa i svijet na kraju umoriti i priznati toj zaslijepljenoj upornosti konačnu pobjedu, i političku i etičku.
Po samu Bosnu i Hercegovinu i njene interese kao državnog i društvenog prostora, od Željka Komšića višekratno instaliranog u državni vrh izbornom voljom prevashodno bošnjačkog političkog korpusa znatno su opasnija obrazloženja motiva i ubjeđenja s kojima se ta biračka volja iskazuje. Čini se to u ime nekakvih ideala nadetničkog društva i sa uvjerenjem da će se nadjačavanjem izborne volje jedne etničke skupine Dejtonluk pribiližiti konačnom ostvarenju programskih ciljeva opisanih u notornoj Platformi predsjedništva RBiH. Bilo bi dovoljno da se svijest koja svoj glas daje Željku Komšiću zapita kome bi ga dala kada bi izborni zakon propisivao da se u državno predsjedništvo biraju dva kandidata iz FBiH, bez uslovljavanja etničke pripadnosti, pa da i sama shvati da bi je u najnovijem sazivu tog predsjedništva vjerovatno predstavljali Bećirović i Izetbegović.
Strukturalna manjkavost dosadašnjeg izbornog zakona, koji propisuje obaveznu etničku pripadnost kandidata za članove predsjedništva, ali ne slijedi tu obligaciju klauzulom o etničkoj pripadnosti biračkog tijela davno je morala biti razriješena, no to se nije desilo prevashodno zahvaljujući istrajavanju bošnjačkih političkih krugova da očuvaju izborni model u kom brojčana nadmoć jedne etničke skupine nad drugom omogućava manevrisanje izbornom voljom brojnije skupine, koja tako izravno odlučuje o dvojici članova državnog predsjedništva, umjesto o jednom, kako je to očekivao zakonodavac kada je donosio taj zakon.
Razlozi koji u ime koristi za Bosnu i Hercegovinu i njene žitelje pozivaju na prilagođavanje izbornog zakona potrebama stvarnosti i složenih unutrašnjih odnosa u toj zemlji nisu, međutim, identični sa razlozima koji su Šmita potakli na akciju u izbornoj noći. Da bi ona Evropa koju on zastupa i čiji ga politički i civilizacijski duh nadahnjuje mogla računati na autoritet i kredibilitet u svom učešću u novom oblikovanju političke karte Evrope i svijeta, ona prvo mora potvrditi svoju sposobnost da pomogne svojim saveznicima i partnerima, te da svojim ciljevima i vizijama što više približi stanje u tradicionalnim interesnim područjima prije nego što krene u potragu za novima.
Zbog toga Šmit svoj zahvat na izbornom zakonu ne izvodi da bi pomogao ozdravljenju i modernizaciji demokratskog procesa i političke svijesti u Dejtonluku, već da bi strateški dalekosežno osnažio pozicije hrvatske nacionalne politike kao svog najpouzdanijeg saveznika na Balkanu. On tim činom, kao i modusom operandi svoje komunikacije sa javnošću, ujedno i skoro izravno poručuje bošnjačkom političkom tijelu da je za ono za Šmitovu Evropu prihvatljivo isključivo ako je stavljeno u službu interesa te Evrope. Za razliku od svog prethodnika Benjamina Kalaja, Šmit barem ne mora ulagati dodatni napor da bi kidao političke, kulturološke i druge društvene spone između bošnjačkog i srpskog korpusa, a koje bi se potencijalno mogle pokazati kao buntovne i nespremne da interese vlastitog povijesnog i političkog subjektiviteta do kraja potčine interesima Šmitove Evrope.
Za kidanje tih spona učinkovito su se pobrinuli Radovan Karadžić i Alija Izetbegović. Dugogodišnje odsustvo svakog ozbiljnog pokušaja da se makar i progovori o mogućnosti uspostavljanja davno iskidanih spona te odsustvo ozbiljnog truda da se racionalno preispitaju i potrebe za tim sponama i temelji na kojima bi one mogle biti građene, te uslovljavanje takvih pokušaja iskazivanjem poželjnog odnosa spram kapitalnih toposa bošnjačkog mnijenja, veoma rječito govori o autentičnosti i vrijednosti među bošnjačkim političkim tijelom popularne ideje o građanskoj državi. U praksi ta ideja ne dobacuje dalje od infantilnih tlapnji Dine Mustafića ispod čijih se idealizacija i etičkih egzaltacija proteže ta zamišljena građanska država kao prostor u kom bi se ideja temeljnog bošnjačkog naroda osjećala znatno komotnije od ideja i koncepata drugih naroda.
Takvo stanje znatno olakšava posao Šmitu koji, za razliku od svog prethodnika Kalaja, pred sobom nema buntovne i subverzivne ideje o južnoslovenskoj bliskosti interesa i subjektiviteta kao brani pred stranim upravljačkim ambicijama. To što u ovom času Šmit srpski politički prostor u BiH ne istura kao problematičan i što se zadovoljava operetskim svađama sa Dodikom po medijima ne znači ništa osim što ukazuje na njegov pragmatizam koji, poučen povijesnim iskustvima, zna da nije cjelishodno voditi operacije na više frontova simultano. Kada završi sa disciplinovanjem Federacije, odnosno, da budem precizniji, sarajevske političke čaršije, Šmit će se okrenuti ka Republici Srpskoj. Bila bi duboka i opasna zabluda vjerovati da ona politička snaga koja s lakoćom nameće propise o izbornom procesu u nekoj zemlji prije ili kasnije neće pokazati ambiciju i da upravlja drugim aspektima života u toj zemlji, a prevashodno njenim resursima.
Najnoviji kolonijalizam zasigurno neće posezati za rigidnim i represivnim metodama svojih prethodnika, ali zbog toga neće ništa manje biti kolonijalizam. On za grubošću nema ni potrebe, jer danas više nema ideja niti ideologija sposobnih da pitanja slobode, suvereniteta i subjektiviteta artikulišu na način saobrazan zahtjevima epohe i jer je javni jezik devalvirao svoja značenja, pa današnji čovjek uglavnom ima tek maglovitu predodžbu tih pojmova, koji su uz to zatrpani bezbrojnim drugim pojmovima u funkciji simbola ili parole lišene značenja. Taj se udruženi zločinački poduhvat protiv jezika, pa samim tim i protiv mišljenja, već dugo izvodi sa najšire osnovice, a da bi bilo jasno kakve je užasavajuće rezultate postigao dovoljno je pogledati, recimo, medijske izvještaje iz Ukrajine koji, bez obzira na čiju stranu polažu svoje simpatije, u sebe uključuju sve više fantastičnih i iracionalnih elemenata, pa tu i tamo bljesne referenca na detalj iz sage o Nibelunzima, tu i tamo čovjek pomisli da čita najavu novog nastavka Avendžersa, a potom se preispituje u kojoj je epskoj junačkoj pjesmi sreo sličan detalj kakvim se u medijskom članku naglašava junaštvo i posvećenost jedne ili druge strane u borbi.
Baciti pogled na domaće teme u medijima i na jezik kojim se one obrađuju pružilo bi još mračniju sliku, pa ću to preskočiti. Navođenje primjera, uostalom, nigdje ne vodi niti u tom postupku leži makar i nagovještaj rješenja, a što je još jezivije, to se rješenje ne nazire ni drugdje. Posljedica toga je to da danas kada se u javnom prostoru govori o nečemu, uglavnom se ne zna o čemu se govori, jer se za to govorenje koristi nakaradan jezik, nesposoban da precizno označava i uspostavlja relacije između označenog. Umjesto toga, taj jezik služi da slušaoca gurne još dublje tamo gdje se od njega očekuje i zahtijeva da bude. Upravo zbog toga što više ne zna o čemu govori, sarajevska politička i javna čaršija ne može razumjeti da je svojim egzaltiranim aplauzima Incku za nametanje izmjena krivičnog zakona učinila neumitnim i Šmitov nametnuti izborni zakon, a ujedno je devalvirala i svoje bijesno i uvrijeđeno protivljenje Šmitovom postupku, jer je bila nesposobna zapitati se o razlozima i za prvu i za drugu intervenciju na legislativi, a kamoli da te razloge dovede u kontekst interesa vlastitog subjektiviteta. Koji, čini se, više i nema druge interese osim da mu se prizna pravo na prežvakavanje svojih mitova, jer ne može imati nikakve druge interese subjektivitet svijesti koja je odustala od same sebe i pristala na vlastitu utilitarnu simplifikaciju, nudeći traumu i nepravdu kao vječito opravdanje za to odbacivanje svijesti.
Da sam ga pisao prije godinu dana, ovaj tekst vjerovatno ne bih ni objavio, smatrajući ga previše mračnim i previše spekulativnim. Danas, međutim, nisam siguran da sam uspio u dovoljnoj mjeri ukazati na onespokojavajuće i beznadno stanje u Bosni i Hercegovini čiji žitelji, barem ona šačica sa mrvom razuma, sa zebnjom prate odjeke ukrajinskih eksplozija. Većina koja je pristala na odbacivanje svijesti egzaltirano navija za jednu ili drugu stranu i zabavljena tim navijanjem ne shvata da polako, ali neumitno, regresira od kakve-takve države ka običnom interesnom području na kom se strane sile u provođenju svojih agendi sve manje osvrću na lokalnu političku volju, sve do tačke u kojoj će od te političke volje preostati onoliko koliko je dovoljno za ceremonijalne protokole pred gubernatorom.
Svijetla budućnost na novoj političkoj karti svijeta nije garantovana nikome, ali skoro da jeste garantovana mračna budućnost društvima koja su se odrekla svijesti o vlastitom subjektivitetu i u kojima je politika postala isključivo zamjena za mitomaniju i prostor liječenja frustracije većini i prilika za zaposlenje manjini. Hrvatski etnikum u Bosni i Hercegovini još je i u najpovoljnijoj poziciji, s aspekta hrvatske nacionalne ideje, jer će se sa Šmitom kao gubernatorom ujediniti sa Hrvatskom barem unutar interesnog područja pod zaštitom jače strane sile. Srpski etnikum u Dejtonluku sa varljivim nadanjem upire svoj pogled u Vučićev Srpski svet, ali bez svijesti o zajedničkim interesima sa drugima, pa ako ćemo pravo i bez ikakvih jasno artikulisanih interesa okrenutih ka budućnosti, i on samo može sa zebnjom očekivati da se najnovijem kolonijalizmu poveća apetit. Presedan sa ponovnim brojanjem glasova za predsjednika RS i u najmanju ruku zabrinjavajuće nesnalaženje i pasivno držanje Centralne izborne komisije, koja zaboravlja da njena glavna odgovornost leži pred javnošću, tek je jedan od prvih nagovještaja da će i politički prostor u Republici Srpskoj biti podvrgavan disciplinovanju i korektivnim zahvatima po volji eksternih centara političke moći, u rasponu od Berlina pa sve do Beograda.
Bošnjački etnikum, zahvaljujući megalomanskoj isključivosti svojih političkih snaga i istrajavanju na kapitalu žrtve kao argumentu u političkim trvenjima nalaze se vjerovatno u najnezavidnijoj poziciji. Ne samo da nisu uspjeli uspostaviti makar i najrudimentarnije interesne relacije sa druga dva etnikuma, već su ih vjernošću propagandi iz ratnog doba uspjeli još više udaljiti i od sebe i od ideje Bosne i Hercegovine kao državnog okvira koji ima budućnost, a uz to su uspjeli pogubiti i mnoge ranije prijatelje i saveznike na međunarodnoj sceni, bez nekog vidljivog razloga, ali to očito nije dovoljno da se političke i javne elite bošnjačkog etnikuma zapitaju da li su im ti prijatelji i saveznici to ikada iskreno bili, već se umjesto takve zapitanosti zadovoljavaju isticanjem crnogorskih navijača na Bilinom polju kao iskrenih prijatelja i Dejtonluka i bošnjačkog etnikuma.
Možda je ovaj tekst tendeciozan, možda počiva na pogrešnim opservacijama, ali to javnost u Dejtonluku ne može znati, jer je jedna ocjena u njemu tragično precizna i istinita – ona o propasti jezika i mišljenja, uslijed čega ni ovaj tekst, kao ni bilo koji drugi ne može računati na logički i značenjski utemeljen kritički pristup. No ako već ne mogu računati na razumijevanje niti na kritički osvrt na svoje pisanje, mogu barem uputiti jedan savjet koji nije nimalo težak za shvatiti – bošnjačke, ali i srpske političke elite i njihovi lakeji trebali bi u sebi imati barem toliko sportskog duha da ustanu i upute Kristijanu Šmitu jedan aplauz, zato što je on za izuzetno kratko vrijeme i uz minimalan trud uspio ostvariti ono o čemu je njegov prethodnik Benjamin Kalaj mogao samo sanjati.
Piše: Elis Bektaš za Preokret
Foto: MidJourney prompt by Preokret
Bošnjačke elite su toliko detinjasto antisrpske da se više i ne bore protiv Šmitovih odluka, koje su po njima protivne interesima Bošnjaka, već se sad bore da Vijeće naroda u Srpskoj dobije status Doma naroda u Federaciji. Valjda će im biti lakše ako i Srbi pate.