Ta vrsta nemoći koja postoji u trenutku dok su bolesna djeca, a nemaš povjerenja ni u osobu preko puta ni u cijeli sistem, neopisiva je…
„Kakvu ste državu sjebali“, bio bi početak monologa mog dede Vase, sa nepostojećim sagovornicima, tokom posljednjih trideset godina.
Bila bi tu još poneka prigodna psovka kao reakcija na sve ono čemu se čudom ne bi mogao načuditi, a što ga je svakodnevno zaticalo, potpuno nespremnog na novi „sistem vrijednosti“.
Sjećam se kako se nakon cjeloživotnog do rata radnog angažmana u jednom velikom preduzeću zaposlio u manjem, provincijskom, i kako je bio u šoku kada je pola kolektiva otišlo na babine ili saučešće, ne iz profesionalne ili ljudske solidarnosti, nego zbog rodbinskih veza sa osobom koja je bila u veselju ili žalosti.
Deda Vaso se u svoju predratnu veliku firmu zaposlio dok se fabrika gradila, prvi zadatak mu je bio da ispiše naziv preduzeća na cigli. Nakon toga je hijerarhijski napredovao srazmjerno vlastitim kapacitetima i zalaganjima. Imao je jednu partiju koja je, kako bi govorio, napustila njega. U kući je na jednom zidu stajala ikona sa porodičnim „slavskim svecom“, zbog njegove majke, a moje prabake. Na centralnoj trpezarijskoj poziciji nalazio se portret Josipa Broza Tita.
U doba mračnog komunizma moj deda i mi, njegova porodica, imali smo sve. I ništa od toga nije bilo dio asortimana iz skorojevićkog poimanja o imanju. Imali smo luksuz izbora, dostojanstvo, nismo ulagali u namještaj i najnoviju tehniku, putovali smo, objedovali u restoranima gdje bih ja najčešće kad mi dosadi govorila kako ne moramo sve pojesti. U jesen smo zajednički pravili sok od jabuka koje su rasle u našoj bašti. Iz Opuzena su stizale mandarine za zimske zalihe. Patentirao je neku posebnu posudu u kojoj se mogao napraviti pekmez od šljiva bez uobičajene muke, pa bismo je, bez naknade, iznajmljivali komšijama i prijateljima kad svoju zimnicu završimo. Život je bio lijep i ušuškan. Uvijek je u isto vrijeme dolazio s posla, donosio Oslobođenje i čokoladu za mene. U kućne nabavke se odlazilo jednom mjesečno i bio je to mali porodični ritual. Nisu se kesice nosile svakodnevno kako bi se stvorio privid da se manje troši.
U našoj kući, kao u većini kuća u našem okruženju, nikada ničega nije nedostajalo. I bilo je uvijek viška. Za „nenadane goste“. I kada bi baka tvrdila da nema više ničega slatkog, jer sam za taj dan prevršila mjeru, znala sam da ne govori istinu i da postoji smočnica sa ponudama za posebnu kategoriju naših prošlih života, nenadane goste koji samo što nisu „izbili“.
Ponekad pomislim da je demencija koju deda živi danas stigla kako bi zaboravio sve svoje živote. I onaj prošli, proživljen u dostojanstvu, i ovaj koji živi posljednjih trideset godina, i koji je prošao u čuđenju uz komentar – kakvu ste državu sjebali.
Dedin najbolji prijatelj je doktor Makso. Bio je jedan od načelnika u Vojnoj bolnici u Sarajevu i najbolji prijatelj ne samo naše porodice nego svih porodica u našem okruženju. Specijalista je otorine, ali nema tog slijepog crijeva o kojem nije bio informisan i pomogao. U našu kuću je uvijek dolazio sa stetoskopom i tlakomjerom. I čokoladom za mene. On se samoinicijativno bavio prevencijom našeg zdravlja. Jednom je došao neplanirano. Potvrđujući važnost priprema za „nenadane goste“. Kako nije planirao, nije ni čokoladu ponio. U doba kad sam već trebala biti u krevetu a nisam, deda me je pitao zašto ne spavam. Rekla sam da čekam čokoladu od doktora Makse.
U ušuškanosti našeg ukupnog života, čika Makso je bio posebna karika. Sve probleme koje nije mogao riješiti deda, rješavao je čika Makso.
Imao je čin majora i nije učestvovao u ratovima devedesetih. Povukao se u rodno mjesto daleko od Sarajeva i naši susreti su izgubili nekadašnju dinamiku. Ali osjećaj da čika Makso može riješiti svaki problem koji ne može deda, ostao je zauvijek prisutan.
Bila sam neobično dobro i najbolesnije dijete u našem okruženju. Visoke temperature su me toliko obarale da sam bez problema mogla zaspati na tramvajskom stajalištu ili u ambulantnoj ordinaciji dok primam injekciju. Imam i alergiju na penicilin što je uvijek sužavalo terapijski okvir.
Nema tog putovanja sa mamom ili dedom i bakom koje im nisam začinila nekom od svojih bolesti. Napisala sam već kako naše blagostanje nije imalo veze sa skorojevićkim doživljajem svijeta, ali i u tom ispravnom porodičnom sistemu vrijednosti znala sam (moguće zbog njihovog vrhunskog dizajna) da su novčanice od stotinu „onih“ njemačkih maraka od posebne vrijednosti. Mama ih je izdvojila nekoliko za moj pregled na ljetovanju u Španiji. Istom prilikom mi je kupila majicu na kojom je na engleskom pisalo – dijete na prodaju. Tada engleski nije govorila. I bilo je to legitimno opravdanje. Ali se ja zaista pitam kako me „nisu prodali“. Kako su imali volje da to bolešljivo dijete tegle po svijetu. Svjesna njihovog truda, i ja sam se trudila koliko sam mogla. Nisam jela sladoled, vjerujući da ću tako doprinijeti manjku gnojnih angina. I danas mi je ostala ta navika. Mada sam svjesna da nema pretjerane veze, ali ljepota onog vremena podrazumijevala je i vjeru da se vrući vode ne smijemo napiti. Da nam je tada neko pričao o važnosti dva litra dnevno proglasili bismo ga teoretičarem zavjere. Doduše, ja ni danas ne vjerujem u ta dva litra.
Pretekoh ja nekako, nakon svih tih dječijih bolesti. Riješene su onog trenutka kada su me čika Makso i deda Vaso odveli kod doktora Kirila Haralampijeva na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu gdje su moji krajnici postali dio moje prošlosti. A uvaženi doktor, uz doktora Maksu, postao još jedan od heroja mog djetinjstva. Imala sam dvanaest godina i ni mrvu straha. Na mjestu gdje me dovode pomenuta dvojica, kod trećeg superheroja, znala sam, ne može biti loše. Sjećam se te blagosti i ljudskosti koju je doktor Haralampijev imao. Kad si dijete onda to nepogrešivo detektuješ. I povjerenja koje sam, tako mala, imala.
Do operacije krajnika koja ipak ne može ambulantno, pored svih mojih temperatura i streptokoka koji su me napadali, ja nikada nisam ostala u bolnici. Bila je jedna zemlja koju su sjebali i u kojoj je funkcionisao primarni nivo zdravstvene zaštite. Postojali su neki pedijatri i pedijatrice koji su se udubljivali u vlastiti posao. Liječenje mojih dječijih bolesti nije podrazumijevalo traumu stavljanja bolničke braunile. Moji oporavci su mirisali na one opuzenske mandarine, pire krompir koji bih jedino tada mogla jesti, pažnju porodice u vlastitoj kući i molbu upućenu mami da ću prihvatiti sve osim rendanog krompira sa sirćetom na nogama.
U dvije i po godine života naše starije kćerke, i godinu i po mlađe, stalo je već po jedno bolničko liječenje.
Protekle dvije sedmice bile su kao dani iz pakla. Obitavali smo u ambulanti, lutali po dijagnostici i terapijama, da bi na kraju starija ostala u bolnici sa tatom, a mlađa kući sa mnom, u nadi da joj se neće sve razviti kao sestri.
Nisam premajka, ne pišem bebeće tekstove (iako bih time sebi olakšala život, jer obilje je inspiracije kad je sve kako treba), ali ta vrsta nemoći koja postoji u trenutku dok su bolesna djeca, a nemaš povjerenja ni u osobu preko puta ni u cijeli sistem, neopisiva je. I dok su sinoć Lina i tata već hospitalizovani, a Iva i ja satima čekamo na pregled, razmišljam da mojoj mami pošaljem poruku da se javi čika Maksi. I shvatam koliko je besmisleno. Doktor koji će pregledati Ivu nije se ni rodio u vrijeme dok je bog po zemlji hodao. I cijela prirča o Maksi i nama nije priča o nepotizmu. Jer taj čovjek je putujuća potreba da pomogne. Ljudi sa kojima je prijateljevao nisu bili ni blizu njegovog statusa, nije imao nikakve koristi od bilo koga iz našeg plemena, nije mu ni trebala. On je jednostavno doktor i čovjek, koji je vlastitom plemenitošću zagrlio stadione ljudi. Njega je iznjedrio jedan drugačiji sistem. Onaj kojem je moj deda Vaso bespogovorno služio. Koji nas je slao u radnička odmarališta ma koliko to izgledalo kao opšte mjesto i u kojem smo imali dostojanstvo. Onakvo kakvo naša djeca nikada neće spoznati ako ih na vrijeme ne evakuišemo iz ovog jada u kojem neće biti svjetionika njihovog odrastanja. U kojem najčešće ništa neće imati smisla.
Izvor: Prometej
Foto: Pexels