VUK BAČANOVIĆ: Mladen Dulić, Kerim Čutuna i ispovjest o B…..

Zvao se B….. I mnogo me je nervirao. Nije mogao proći školski čas da on ne kaže nešto što mi je zvučalo ultimativno glupo, a da me dodatno ne iznervira. A uvijek bi govorio o politici, istoriji, filozofiji… O svemu onome što većinu adolescenata ne zanima. Mene je zanimalo. Ja sam od ranih nogu čitao istoriju, filozofiju, čitao političke magazine i sa većinom vršnjaka nisam imao o čemu razgovarati. I onda sam sebe zamrzio radi toga. Pomislio sam da „nisam normalan“, da sve to što volim koliko volim nije normalno voljeti, jer većini služi za podsmjeh. Zato sam najviše mrzio B…. Jer me je toliko podsjećao na sebe samoga. Na to koliko je teško voljeti drugačijeg sebe, toliko drugačijeg od drugih ljudi da bi to značilo voljeti ultimativnu usamljenost i izopštenost. A bilo me je tako strah takve samoće. Zato sam mu često znao reći ružnu riječ, nazvati ga glupim i nenormalnim. On to nije bio. Nego sam to, u strahu od samoga sebe, to bio ja. A onda sam odrastao shvativši da je „usamljenost“ i „nenormalnost“ u svijetu gluposti, ispraznosti i opštemjestaštva najljepši talanat koji ljudsko biće dobija.

Često mi je B….. dolazio u misli i one snove koje sanjamo krivicom. Godinama sam se raspitivao gdje je, pokušavao da dođem do bilo kakvog podatka o njemu. Uživao sam u sreći samopronalaženja i ljubavi prema svojim talentima, a njemu nisam mogao reći koliko mi je žao. Koliko su ružne riječi koje sam mu izrekao, koliko je to bilo bezumno i surovo… Ali, B…. kao da je bio u zemlju propao. Često me mučila pomisao: Šta ako se ubio, šta ako sam ja tome kriv?

 A onda su se pojavile društvene mreže sa svim svojim prednostima i manama. Nađoh B…. i poslah mu poruku koju sam godinama osmišljao. Koliko mi je žao i kakav sam surovi i tupavi kreten bio. Strijepio sam očekujući osudu, prijekor, ili jednostavno: „Odjebi luđače…“ Odgovor nije bio nalik tome. Ali svejedno me je u istoj mjeri porazio, u istoj mjeri u kojoj mi je otvorio oči.

Glasio je: „Ne sekiraj se druže, bilo je to davno, svi smo bili nezreli tada…“

To je bila jedna od mojih najvažnijih životnih lekcija. Ogromna većina ljudi ostaje nezrela zauvijek. Dario Džamonja je jednom od svojih likova u usta stavio sljedeću misao: „Nikad se nemoj ispovijediti prijatelju, nikad mu ne otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokaži nijedan ožiljak. A, ne prihvati to ni od njega – ako hoćeš da sačuvaš prijateljstvo…” Naravno da tu nije bilo riječi ni o kakvom prijatljstvu. Ljudi djetinjasto mrze u sebi ono što misle da ih čine slabima i to najviše mrze u drugima. To je bazična psihologija bešćutnosti i vječitih podbadanja. Naročito među muškarcima. Kada sam pročitao okolnosti samoubistva Mladena Dulića odmah mi je bilo jasno da ruku na sebe nije digao zbog jednog pišljivog tik-tok videa. Iako je genralno nezahvalno ulaziti u psihologiju samoubica i razloge zbog kojih su odlučili da više ne žive, jasno je da osjećajni i „drugačiji” ljudi poput Dulića osjećaju odvratnost prema sebi, jer su „nenormalni”, „debili”, „šonje” i sve ono što im dominantna masa nezrelih sadista pripiše. Ne znači da takav osjećaj, po inerciji, vodi u samoubistvo, ali to jeste osjećaj koji izaziva neopisivu patnju. Međutim, koliko god nam samoubice ostajale nejasne, to su svirepi psihički i fizički mučitelji neobično jasni. Oni su u sebi krhki, jadni i slabi, dakle sve ono što neka empatična i osjećajna osoba nema problema da pokaže otvoreno. Oni muče i ponižavaju ono čega se najviše boje u sebi, straha da nikada neće biti dovoljno dobri sadisti, da nikada neće biti ultimativno bezosjećajni i zli. Jer to su pravila bratac.

Ispovijest mladog glumca Kerima Čutune je, prema tome, mnogo više od hrabrosti. Mnogi ljudi kad tad progovore o nasilju u porodici. Ali Čutuna je rekao mnogo više: „Otac je bio taj koji je svaki trenutak proveden sa mnom koristio da mi objasni kolika je moja mama kurvetina, šta je imovina, šta je firma koju su skupa napravili, gdje ga je zajebala i šta će mi uraditi. Tako sam često znao biti sprovodnik njegove energije kada se pojavim kod mame, vrijeđao sam je, prijetio, galamio na nju i lomio stvari. Nevjerojatna je bila povezanost između mene i oca tih dana, nakon takvih ispada koje sam činio.” Drugim riječima, Čutunin otac je ličnost po svemu nalik na zlostavljače Mladena Dulića. Nezrelo, isprepadano i i neodraslo razmaženo derište, koje je strahom od samoga sebe nanijelo strahotne povrede vlastitoj ženi i sinu, kojeg je odredio za nasljednika svoje psihoze. Jer ljudi koji žive u paničnom strahu od samih sebe najviše uživaju da sve oko sebe sjedine sa svojim ništavilom. I ništavilo proglase osnovnim obrascem „naših vrijednosti”, nečim što moramo čuvati od… Jevreja, Bošnjaka, Srba, „pedera”, žena niskog morala, Hrvata i svakog imaginarnog neprijatelja na kojem nezreli um želi iskaliti bijes prema sebi, a sve zbog straha da će biti odbačen iz „zajednice” koja je sve a ne zajednica, već Vavilonska kula zla i kastinskog ponižavanja svakoga ko naglas kaže da je ta „normalnost” zapravo demonski nenormalna. Očevi tako upropaštavaju sinove, majke kćeri, drugovi drugove, školski sistemi učenike, a onda se nađemo u čudu kad konstatujemo da oko nas bauljaju generacije sadističkih zombija. I jer je neko bio u stanju silovati kćer pred ocem, vješati ljude o mesarske kuke, nabiti novorođenče na bajonet…

Zato sam tako zahvalan B…. jer me je naučio. I jer je oprostio meni, nezrelom, kukavičkom djetetu koje je mrzilo sebe. Iako mi je zvjezdano nebo svjedok da ja sebi nisam. Hvala ti B…. na svemu. Gdje čuo, gdje ne čuo, gdje čitao, gdje ne čitao!

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top