VUK BAČANOVIĆ: Raditi ono što je Milo fingirao, ili kako spasiti Crnu Goru

Kada god pomislim da je BiH kruna postmodernističko-postjugoslovenskog ludila, Crna Gora me demantuje. Ne samo zato što sa svojih 650.000 stanovnika u antagonističkim podjelama stanonovništva najupućenijeg jedno na drugo odavno počela nalikovati na još tragičniju verziju BiH, već i zbog toga što je prati još strašnija neizvjesnost u pogledu opstanka.  Za svakoga ko prati političku situaciju u Crnoj Gori izborna propast Mila Đukanovića i njegovog DPS-a sa sve koalicionim partnerima, ovaj put na lokalnim izborima nije iznenađujuća. Kao što mu nisu iznenađujući apokaliptični vapaji njegovih kaparisanih trabanata, poluntelektualaca i spinera. Ko god sebe i očuvanje vlasti stavi na prvo mjesto, koraci su mu predvidljivi i lako ga je natjerati na greške. A trideset godina ovakve prakse dosadi svakome, sve da je vladar ostvario najbolje rezultate, a ne koketirao sa sve i jednom bratoubilačkom ideologijom na postjugoslovenskom prostoru. Pa onda nema kud nego da rizikuje uništenje države koju navodno štiti, samo da bi svojim sumnjičavim podanicima dokazao da je cijelo vrijeme bio u pravu.

 Međutim, ma kako da je većina tih komentara, standardno, potpuno jalova i neopisivo glupava, u dijelu njih nailazimo i na tragove vrlo opravdanih bojazni. Pabirčeći, po običaju, iz gomile tematika o kojima zna malo ili ništa, Andrej Nikolaidis je napisao sljedeće redove:  

Uz mnoštvo političkih tenzija i društvenih turbulencija, Crna Gora će – dijelom upravo zbog ekonomskih politika Spajića & Milatovića – kliziti ka novom dužničkom aranžmanu sa MMF-om i ka takozvanom „Grčkom scenariju“. Ekonomska kriza će dodatno podstaći nacionalizam. Etničke podjele u Crnoj Gori će biti još oštrije. Ako proces ne bude zaustavljen, u ne tako dalekoj budućnosti Crna Gora neće postojati kao nezavisna država. 

Prije svega, Crna Gora neće kliziti ka novom dužničkom aranžmanu sa MMF-om isključivo zbog Spajića & Milatovića, budući da je ovaj dužnički aranžman bio i ostao konstanta u održavanju svih postjugoslovenskih olupina od državica, pa tako i Crne Gore, te eventualni „Grčki scenario” može biti samo posljedica takvog kontinuiteta. Đukanovićev eksponent Nikolaidis također poznat po ispadima krajnje površnosti ne objašnjava zbog čega bi takav scenario nužno podstakao nacionalizam i etničke podjele, kada je u Grčkoj na vlast doveo ultra-lijevu Sirizu, dok je mjesto ministra finansija zauzeo jedan od najvećih kritičara neoliberalnog ekonomskog koncepta Janis Varufakis, koji se u svom posljednjem članku za Project Syndicate opravdano jada na koji način različiti submediokriteti izvrću njegove riječi:

„Tokom godina, trpio sam ogromnu nelagodu kada su se ljudi čije su analize barem djelimično poklapale s mojima odjednom otkrili kao fašistički antisemiti, nerekonstruisani staljinisti, ludi libertarijanci ili, u skorije vrijeme, Trampisti. Fini traktati koji su razotkrivali smicalice bankara pretvorili su se u podle napade na Jevreje. Kritike zlatnog doba ranog financijaliziranog kapitalizma pretvorile su se u hvalospjeve za ujka Džoa. Forenzičke analize sklonosti naših centralnih banaka da igraju brzo i gube s našim novcem zaključene su s ludim prijedlozima za kriptovalute koji odišu opasnom libertarijanskom idejom apolitičnog novca. I, na kraju, ali ne i najmanje važno, savršeno razumni prigovori „liberalnom“ imperijalizmu, ili preziru liberalnog establišmenta prema radničkoj klasi, postali su pozivi za podizanje graničnih zidova, progon nebijelaca ili invaziju na Kongres.”

Ličnosti koje se savršeno uklapaju u Varufakisov opis su svakako i Nikolaidis i ostali Đukanovićevi histerični spineri.  Potrudiće se da za svoje praznoslovlje i eskiviranje vlastite krivice za stanje u kojem se Crna Gora nalazi, iznađu bilo kakvu racionalizaciju ili relativizaciju. Da se razumijemo, zloguka proročanstva o zaoštravanju etničkih odnosa i posljedičnom nestanku Crne Gore kao države itekako nisu bez smisla, ali ne zbog izborne propasti DPS-a i Đukanovića, već kao posljedica njihove 30-godišnje kriminalno-zločinačke despotske vladavine, koja se održavala transformacijama banalnog državnog šovinizma i zavađanju ljudi na etničkoj osnovi, uprkos fingiranju da se radi upravo suprotno i da se čuvaju tekovine jugoslovenstva, NOB-a, bratstva i jedinstva. Umjesto da zaista bude država crnogorskog političkog naroda koja mudro i odgovorno balansira nad svim posljedicama istorijskih procesa i identitetskih razvitaka, Crna Gora je danas država ušančenih Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca.

Đukanovićev dukljanistički šovinizam u okviru kojeg je kreirana vještačka nesrpska i antisrpska crnogorska istorija i identitet, zloupotrebljavajući pri tom manjine i njihove kolektivne traume čiji je bio primarni uzročnik, doveo je do još veće vulgarizacije i radikalizacije srpskog nacionalizma u Crnoj Gori, nego što je to bio u vremenu kada ga je, u vrijeme raspada Jugoslavije, predvodio sam Đukanović. Koji je istovremeno ultimativni upropastitelj crnogorstva na donekle sličan način na koji je to Željko Komšić bilo kakve šanse za bosanstvo, to jest identitete koji su kreirani i mogli funkcionisati samo i jedino u okvirima širine humanističke i objedinjujuće jugoslovenske misli. Baš kao kao i drevnije srpstvo i hrvatstvo, koji su sebe sveli na samouništavajuće šovinističke farse. Ali to nije lekcija za propadajuće koji nikada nisu imali ni volje ni intersa da je nauče, jer, u suprotnom, ne bi propali.

„Evropa sad” je, kao pobjednik lokalnih i snaga s kojom će se i na budućim parlamentarnim izborima morati ozbiljno računati, pred birače izašla tvrdeći da je opcija pomirljivih ljudi. Onih Srba i Crnogoraca i svih ostalih građana Crne Gore, koji, unatoč minornim međusobnim razlikama, ne žele da te razlike budu odlučujuće u njihovim i životima njihove djece. Koji ne žele da sutra na ulicama Podgorice, Nikšića, Cetinja, Herceg Novog, Bijelog Polja ili Kotora, doslovno sinovi istog oca jedni druge muče i ubijaju za interese sitnih kompradorskih šićardžija koji će od male Crne Gore napraviti još manje države ili države u državi, kao što se to već dogodilo u BiH. Ma kakva bila trenutna politička kalkulisanja, jasno je da su im u tome, na duge staze, neprijateljska oba huškačka bloka. I srpsko-šovinistički i dukljanistički. I zbog toga je istinski zadatak umjerenjaka da zaista rade ono što je Đukanović oduvijek fingirao da radi, bilo kao Miloševićev pitomac, bilo kao kradljivac somnabulnih istorijskih i političkih mitova Liberalnog saveza, a to je da stoji na pozicijama antifašističkih tekovina iz Drugog svjetskog rata i jugoslovenstva.

Prema tome, za razliku od Đukanovića, zadatak je istinski pomiriti srpstvo sa crnogorstvom, stavljajući znak jugoslovenske jednakosti između jednog i drugog, kao i ostalih etničkih grupa, iščistiti javni prostor od svakog oblika istorijskog revizionizma Drugog svjetskog rata, insistirati na ultimativnoj vjerskoj i nacionalnoj toleranciji i učiniti Crnu Goru tačkom regionalnog okupljanja i saradnje, a ne šovinističkog minimalizma. Da li će to biti lak zadatak u svijetu, s dobrim razlogom, potpuno razočaranom u liberalnu demokratiju, u kojem oni koji su do jučer s oduševljenjem podržavali Baraka Obamu, sada masovno hrle u zagrljaj populista poput Trampa i Orbana koji obećavaju sigurnost u okvirima tzv. „tradicionalnih vrijednosti”? Naravno da neće. Zato je potrebno mnogo odricanja i rizika koji mala zemlja sebi ne može da priušti. Izuzev, naravno, ako se beskompromisno ne vrati svojim najčasijim tekovinama. Da joj je svrha postojanja da ne bude vječno mala. A za šta su se, suočavajući se sa stravičnim iskušenjima, svako na svoj način, borili i Sveti Petar Cetinjski i srpska i crnogorska vojska u Prvom svjetskom ratu i jugoslovenski partizani. Shvatiti to i ne razdijeljivati ih, znači vladati Crnom Gorom kako treba. A ne shvatati i ne raditi tako, znači samo dovršavati Đukanovićev uništiteljski posao.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top