IVANA PERIĆ: Radnici ostavljaju srce na terenu

U nedjelju 20. novembra počinje Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru, prvo ikad koje će biti održano u arapskom svijetu, tek drugo na azijskom kontinentu. Nogometna je lopta u tu malu zaljevsku zemlju prvi put stigla četrdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme kada još nije postojala ni cesta koja bi povezala naftno polje u Dukhanu s glavnim gradom Dohom. U pauzama bušenja, u pustinji su igrali britanski i indijski radnici Petroleum Developmenta, koji su od 1951. do 1953. formirali i prve radničke lige. Ako ćemo precizno, najviše su igrali indijski radnici, a britanski inženjeri uglavnom su timove učili nogometnim pravilima. U zadnjih sedamdeset godina, nogomet je postao najpopularniji sport u zemlji.

Sustavno je na tome radila i katarska vlast, naročito posljednja dva desetljeća. Ulaganja u sport, posebno nogomet, uhvatili su se kao najučinkovitije marketinške strategije i širenja utjecaja izvan nacionalnih okvira. Prvi značajan događaj bilo je domaćinstvo Azijskih igara 2006. godine (Katar će im biti domaćin i 2030. godine). Važna je i godina ranije, 2005., kada su svečanu vrpcu Aspire akademije sportskih izvrsnosti u Dohi prerezali ni manje ni više nego nogometni giganti Diego Armando Maradona i Pele. O tom bizarnom i raskošno plaćenom angažmanu dvojice velikana, kao i činjenici da Pele može samo pridržavati skute Maradonine karizme, pisao je novinar James Montague u knjizi “Kada petak dođe: Nogomet, rat i revolucija na Bliskom istoku”, čije je novo izdanje objavljeno uoči Svjetskog prvenstva. Zanimljiva je i malo znana sportska crtica da je na stadionu u Dohi, prvom igralištu izgrađenom u zemlji, 1971. gostovao i Muhammad Ali, u sklopu turneje po arapskim zemljama i priprema za meč protiv Joea Fraziera. Ali je jedini čijeg su se posjeta katarski mediji prisjećali kao dostojnog da stane uz bok Maradoninom.

Katar je posljednjih godina pokrenuo niz mega projekata vezanih uz sport, obrazovanje, kulturu, medicinu i transport, a glavni oslonac za realizaciju tih projekata bila je i ostala uvezena radna snaga. Tek svaki deveti stanovnik Katara ima katarsko državljanstvo, a ostatak populacije od tri milijuna ljudi čini migrantska radna snaga. Oko 50 posto populacije čine radnici i radnice iz četiri zemlje – Indije, Nepala, Bangladeša i Šri Lanke.

Otkako je Katar 2010. kupio prava da ugosti Svjetsko nogometno prvenstvo, pažnja svjetske javnosti dotaknula se i migrantskih radnika koji grade infrastrukturu za golemu sportsku priredbu. Procjenjuje se da je zbog loših radnih uvjeta i toplotnog stresa u zadnjih 12 godina umrlo najmanje 6.500 radnika, među kojima je velik broj mladih ljudi kod kojih je zabilježen porast smrti od srčanog udara. Kako se prvenstvo bližilo, među radnicima se povećao strah od neisplata plaća i prisilnih deportacija, koje su učestale unutar kafala sistema. Sistem je to koji dominira u svih šest zaljevskih monarhija, a funkcionira tako da domaći sponzor nudi posao i osigurava vize za dolazak u zemlju, a po dolasku radnike sponzori u potpunosti kontroliraju, zadržavaju im putovnice, određuju uvjete rada, stanovanje i plaću.

Nedavno je Human Rights Watch (HRW) objavio izvještaje o štrajkovima migrantskih radnika, o kojima šira javnost nije imala prilike puno čuti, što zbog činjenice da je u Kataru sindikalno organiziranje i pravo na štrajk zabranjeno, što zbog općeg medijskog fokusa na Katar, a ne specifično na migrantske radnike. Inače, na Arapskom poluotoku samo tri zemlje dozvoljavaju rad sindikata – Jemen, Kuvajt i Bahrein. Najfunkcionalniji i najinkluzivniji sindikati i dalje su oni u Jemenu, zemlji koju zadnjih osam godina guta grotlo rata, što dovoljno govori o stanju sindikata u regiji. U Bahreinu postoje nezavisni sindikati, ali služe samo državljanima, a ne migrantskoj populaciji, i pritom se odnose samo na državne službenike. Isti su propisi i u Kuvajtu, ali su ondje sindikati u praksi produžene ruke države.

Između aprila i septembra ove godine HRW je intervjuirao 32 radnika iz Indije, Kenije i Nepala koji su organizirali štrajkove u različitim katarskim kompanijama. Iz tih je intervjua vidljivo da su radnici tijekom godina unatoč zabranama uspjeli organizirati niz štrajkova i protestnih akcija. Štrajkovi su se obično odvijali u fazama. Ako im kompanije par mjeseci nisu isplatile plaće, radnici su ostajali u svom smještaju, odbijali se pojaviti na poslu. Ako je kašnjenje plaća potrajalo duže, izlazili su i prosvjedovali na ulicama, ponekad ispred vladinih zgrada ili sjedišta kompanija, blokirajući promet. U augustu je u Dohi nakon prosvjeda uhićeno šezdesetak migrantskih radnika, većinom iz Nepala, od kojih su mnogi kasnije deportirani. Radnici su prosvjedovali ispred ureda kompanije Al Bandary International Group zato što sedam mjeseci nisu primili plaću. Medijima su kazali da su nakon prosvjeda u pritvoru držani bez klimatizacije unatoč ekstremnim vrućinama, a policajci su im dobacivali da “ako mogu štrajkati po vrućini, mogu i spavati bez klima uređaja”. Jedan od radnika ispričao je kako je nakon devet godina teškog rada u Kataru bio prisiljen napustiti zemlju kao kriminalac – ruke su mu vezane lisicama i deportiran je prvim letom za Nepal.

“Budući da je preostalo malo dana do Svjetskog nogometnog prvenstva, dok građevinski radovi u Kataru jenjavaju ili su privremeno zaustavljeni, FIFA i katarske vlasti trebaju osigurati da se plaće i beneficije radnicima isplate na vrijeme i u cijelosti umjesto da ih kažnjavaju jer traže ono što im pripada”, poručio je Michael Page, zamjenik direktora Odjela za Bliski istok pri HRW-u. Katarske vlasti privođenja i deportacije i dalje pravdaju kao “dobrovoljne povratke” radnika koji su prosvjedovanjem “prekršili zakon o javnoj sigurnosti”.

O kritikama Katara kao organizatora Svjetskog nogometnog prvenstva pisala je i Zahra Babar, istraživačica migracijskih i radnih politika sa sveučilišta Georgetown u Kataru. Njen je esej na tu temu uvršten u friško izdanu knjigu “Nogomet na Bliskom istoku” koju je uredio Abdullah Al-Arian. Babar je posebno kritična prema kampanji medija i ljudskopravaških organizacija, ali njena se kritika ne kreće linijom “orijentalističkog prikaza” Katara od zapadnih aktera, nego reže dublje po premreženosti različitih sustava opresije i limitima ljudskopravaškog aktivizma kada je u pitanju surova i slojevita kapitalistička realnost.

“Čini se da međunarodni aktivizam za ljudska prava oko globalnih sportskih događaja postoji kao pokretna gozba kroz vrijeme i zemlje, nevezana za bilo kakvu ujedinjujuću logiku koja prenosi poučke s jednog događaja na drugi, s ograničenim uspjehom u konsolidaciji i nadogradnji prethodnih iskustava, i održavanju zamaha koji bi se protegnuo izvan životnog ciklusa jednog događaja”, piše Babar. Ona Katar promatra kao jedno od više mjesta na mapi svijeta u kojima se sport, globalizacija i akumulacija kapitala sljubljuju kako bi iz temelja potkopali materijalna, a onda i druga ljudska prava. Pritom čitatelje podsjeća kako Katar nije iznimka čak ni u svom najneposrednijem kontekstu, jer svih šest zaljevskih monarhija ima slične ili gore politike prema migrantskim radnicima i radnicama. Svoj su zagovarački rad organizacije mogle proširiti, nadovezati se na probleme i potrebe migrantskih populacija u susjednim zemljama, ali je njihov fokus ostao samo na Kataru.

Spomenut ćemo samo kako 90 posto populacije Ujedinjenih Arapskih Emirata čine stranci, uglavnom migrantski radnici. UAE nema utvrđenu minimalnu plaću za migrantske radnike, kažnjava sindikalno organiziranje i prisiljava radnike da traže posebno dopuštenje poslodavca prije promjene posla ili davanja otkaza. U Omanu se s najvećim problemima susreću migrantske radnice koje rade u domaćinstvima, njih oko 140 tisuća, uglavnom iz Bangladeša, Indije, Filipina i Pakistana. Iako je prisilni rad zabranjen prema omanskom zakonu o radu, radnice u domaćinstvu izuzete su iz zakonske zaštite. Milijuni migrantskih radnika u Saudijskoj Arabiji obavljaju uglavnom teške fizičke i uslužne poslove, i čine više od 80 posto radne snage u privatnom sektoru. Tijekom proteklog desetljeća, većina zaljevskih zemalja napravila je neke reforme kafala sustava, a najslabija je i najsporija po tom pitanju bila Saudijska Arabija.

Neke je reforme radnog prava proveo i Katar, ponajviše vezano uz minimalnu plaću i trajanje radnih dozvola, ali valja reći da one nisu rezultat (samo) međunarodnog pritiska vezanog uz Svjetsko nogometno prvenstvo. Puno je više na to utjecala blokada Katara koju su 2017. nametnule Saudijska Arabija, UAE, Egipat i Bahrein, i koja je trajala četiri godine. Podsjetimo, blokada je uvedena jer je Katar optužen da ide niz dlaku Iranu i “podupire terorizam diljem regije”, posebice u pokretima Arapskog proljeća, od Muslimanske braće u Egiptu nadalje. Osim što su se u te četiri godine katarske vlasti fokusirale na jačanje nacionalne proizvodnje, bile su prisiljene i do neke mjere poboljšati status migrantskih radnika, učiniti ga manje privremenim i stabilizirati za svoju korist u kriznim okvirima. Zanimljiva se promjena dogodila i po pitanju katarske vojske, koja je ranije mahom angažirala vojnike iz drugih zemalja, uglavnom Sudana i Pakistana. Zbog blokade su vlasti obavezni vojni rok produžile s tri na dvanaest mjeseci, a ženama je po prvi put omogućeno da se dobrovoljno prijave u vojsku.

Hoće li se i kako uvjeti za migrantske radnike poboljšati u nadolazećim godinama ne ovisi samo, a niti primarno, o volji država da provedu reforme, nego i o tome koliko su reforme učinkovite u dokidanju izrabljivanja kojemu su migrantski radnici i radnice izloženi. Pravni sustavi sami po sebi nisu dovoljni da ih zaštite od iskorištavanja, a nije dovoljno ni klečanje pred dverima autoritarne kapitalističke države.

Osim što ih limitira sama kampanjska narav, kampanjama koje su se hvatale problema migrantskih radnika u Kataru uoči prvenstva nedostajalo je i razmišljanja o izgradnji lokalnih kapaciteta, na čemu je veći (iako i dalje skroman) naglasak bio za vrijeme Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014. godine. Točno je da je takav tip umrežavanja u brazilskom kontekstu lakši, jer postoji lepeza organizacija i sindikata, dok je u Kataru takav manevarski prostor maksimalno sužen. Međutim, nije nepostojeći – bilo je i domaćih glasova koji su pružali podršku migrantima svih ovih godina, a najčešće se radilo o inicijativama iz studentske populacije.

Na dosege takvih povezivanja mnogi su skloni gledati sa skepsom, ali time se zanemaruje i važna zajednička povijest aktivizma migrantskih i domaćih radnika na Arapskom poluotoku. O migracijama i narodnim prosvjedima na Arapskom poluotoku 1950-ih i 1960-ih pisao je John Chalcraft, koji obrazlaže da je konvencionalna historiografija o narodnim i radničkim prosvjedima na tom prostoru od Drugoga svjetskog rata bila sklona pripisati negativnu ulogu migracijama. Međutim, osim što su prvi zaigrali nogomet, migrantski su radnici, ponajviše oni u naftnoj industriji, nakon Drugog svjetskog rata sudjelovali u velikim prosvjedima i radničkim akcijama diljem poluotoka. To važi i za izbjegličku radnu snagu (primarno Palestince) i migrantske radnike iz drugih arapskih zemalja, ali i za radnike iz Jugoistočne Azije koji su prenosili panarapske i ljevičarske ideje i pomagali u izgradnji progresivnih organizacija i pokreta. Vraća nas to na Jemen, za koji nije slučajno da i danas ima jedini ozbiljniji sindikalni pokret na Arapskom poluotoku. Čitajući povijest Jemena u 20. stoljeću stalne su priče o mobilizaciji radnika u lukama, o čemu je pisala istraživačica povijesti arapskih luka Laleh Khalili. Posebno su važnu ulogu ondje odigrali lučki radnici iz Somalije, koji su se udruživali s radnicima iz drugih zemalja i drugih područja rada.

Ne treba nam ni tako daleka prošlost kao putokaz – u Kuvajtu su 2010. radnice s Filipina osnovale Sandigan, sindikat radnica u domaćinstvu, koji je po osnutku okupio više od pet tisuća radnica, a unatoč zabranama povezale su se s općim Kuvajtskim savezom sindikata. Možda ne zvuči kao puno, ali jest više od prvoloptaškog aktivizma oko loptanja u Kataru.

Piše: Ivana Perić za Novosti, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top