MUHAREM BAZDULJ: Nadrasti i komunizam

Rođen je u znaku blizanaca. Tačan datum: četrnaesti juni 1928. godine. Prije nekoliko nedjelja obilježeno je tačno pedeset i pet (okruglih) godina od njegove smrti. Bio je figura u kojoj su mnogi mogli da vide uzor, figura takođe čiju su harizmu mnogi pokušavali da demistifikuju. Iako je bio stvarna istorijska ličnost čija je biografija dobro poznata, ima u cijelom njegovom životu i baštini i nečeg dobrano literarnog. U jednoj od najljepših Borhesovih priča, savremeni Isus postaje student medicine Baltazar Espinoza. I Kami je govorio da ljudi kad ne mogu biti sveci, bivaju ljekari. Ernesto Če Gevara je bio ljekar. Žan Pol Sartr je negdje kazao:  “Če Gevara je najkompletnije ljudsko biće našeg vremena.”

Biti čovjek

Prisjetimo se, dakle, priče o Čeu. Otac Čeov zvao se takođe Ernesto – Ernesto Gevara Linč i bio je inžinjer po profesiji, inače irskog porijekla. Čeova majka Klija dela Sena poticala je iz porodice u kojoj su se miješale irska i španska krv. Če je, dakle, bio pravi Argentinac. Kako reče Silvia Monros Stojaković, a u povodu Hulija Kortazara: “Argentina je zemlja u kojoj ima svega, samo čovjek nema sebe. On rođenjem najčešće baštini različite tradicije i jezike, a baš zato ne zna ko je on sam.”

Če je odlučio pronaći sebe, ne obazirati se toliko na porijeklo i biti ono što je biti najteže, a čini se najlakšim: čovjek. A nije bilo lako. Već kao dvogodišnjak dobiće napad astme, bolesti koju će kao krst vući cijelog života. U dobi od četiri godine seli s porodicom u Alta Grasiju u provinciji Kordoba. Čeove biografije njegovu porodicu opisuju kao tipičnu srednjeklasnu s politički nešto izraženijom lijevom inklinacijom. Primjera radi, tokom španskog građanskog rata, njihove su simpatije bile na strani republikanaca. Tokom gimnazijskog školovanja Če će savladati engleski i francuski jezik i mnogo čitati. Kao šesnaestogodišnjak nastanjuje se s porodicom u Buenos Ajresu. Tamo upisuje medicinu, a diplomira 1953. godine. Još kao student sa svojim je najboljim prijateljem putujući na motociklu obilazio Argentinu, te Čile, Peru i Venecuelu. Na putovanju se uvjerava u svu bijedu života u južnoameričkim selima, nailazi na gubavce i bolesnike od tropskih bolesti, a jedno vrijeme čak i živi u koloniji gubavaca u Huambu. Nakon što je stekao ljekarsko zvanje Če je ponovo na putu: Bolivija, Ekvador, Panama, Kostarika, Gvatemala. U Gvatemali je upoznao Hildu Gadea, kojom će se oženiti u Meksiku.

Revolucija 

Godine 1955. Če u Meksiku sreće skupinu kubanskih emigranata na čelu s Fidelom Kastrom. Oni planiraju revoluciju, a Če im se pridružuje. Nakon tri-četiri godine, poslije mukotrpnog uvježbavanja, iskrcavanja koje će preživjeti tek dvanaest gerilaca, planinskih borbi, famozne bitke za Santa Klaru, smiješila se pobjeda. Predsjednik Batista pobjegao je u Santo Domingo, revolucija je pobijedila. Te pobjedničke 1959. godine Če će dobiti kubansko državljanstvo, oženiti se ponovo, ovaj put Aleidom Marč i putovati po svijetu, kako kažu izvještaji – po Aziji, Africi i u Jugoslaviju. U tadašnjoj se SFRJ susreo i sa Josipom Brozom Titom, a nakon dvosatnog srdačnog razgovora izjaviće: “Tito je čovjek s kojim se poslije prvih rečenica lako i jednostavno uspostavlja direktan kontakt.” Po povratku na Kubu krajem iste godine Kastro ga proglašava guvernerom Narodne banke. Tu funkciju će napustiti 1961. godine kad bude postavljen za ministra industrije. Tih godina, u prvoj polovini šezdesetih, Če mnogo piše i putuje.

U ovim godinama Če je paralelno išao na svjetske konferencije i primao državne ordene (poput brazilskog), te obilazio gerilce i buntovnike širom svijeta. Ovo potonje bilo je bliže njegovom srcu: nije on bio čovjek struktura, bio je rođeni borac: šaman u smislu Malroovom i pjesnik u smislu Andrićevom. U svojim mladalačkim “Nemirima” Andrić je objavio i kratku prozu pod naslovom “Priča iz Japana”. U toj priči pjesnik Mori Ipo na strani je urotnika sve dok ove ne pobijede. Tada napušta zemlju ostavljajući im pismo u kojima se ispričava što sa svojim drugovima ne može dijeliti vlast kao što je dijelio borbu, kaže da su pjesnici, protivno od drugih ljudi, vjerni samo u nevolji, a da napuštaju one kojima je dobro, da pjesnici podnose sve osim vlasti, te da on, Mori Ipo, ide da potraži ima li gdjegod koja težnja što nije izvojevana. Frapantna je sličnost ove stare pričice sa Čeovom sudbinom. I on je shvatio da vlast nije za njega i pošao je tražiti težnju što nije izvojevana. Čak se i motiv pisma ponavlja pa 1965. godine Če se odriče svih funkcija i kubanskog državljanstva i odlazi u nepoznato, a Kastro će kubanskom narodu javno pročitati čuveno Čeovo pismo – njegov oproštaj s narodom Kube.

Posljednji dani

Če je, 1965. i 1966. godine, uglavnom u Kongu, u Africi. Kad bude prisiljen napustiti Kongo vraća se u Južnu Ameriku: Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Argentina, te naposljetku zemlja u kojoj će umrijeti: Bolivija. Bolivijski su gerilci sa Čeom u svojim redovima 23. marta 1967. godine vojsci zadali težak poraz. U aprilu mjesecu bitke ponovo donose gerilske trijumfe. U oktobru mjesecu iste godine vodi se bitka na mjestu Kebrada De Juro: na jednoj strani Barijentesove trupe, na drugoj strani Čeovi gerilci. U noći sedmog oktobra Če i drugovi su opkoljeni. Teško ranjen u nogu Če je ležao u zgradi škole u Higuerasu. Mario Turan ubio ga je mučki, s devet hitaca, devetog oktobra. Istog dana bolivijska je vlada obznanila svijetu vijest o Čeovoj egzekuciji. Čeovo tijelo pokopano je u neoznačenoj masovnoj grobnici, a tek je trideset godina kasnije dostojno sahranjeno u mauzoleju u Santa Klari. 

Čeovo ime i lik njegov nadrasli su komunizam. Lik mladog revolucionara i danas je na tolikim majicama, posterima, značkama, bedževima, zastavama, zidovima. Čeovo ime i njegov kratki poetični nadimak postali su simbol, šifra i lozinka mladih idealista širom svijeta, a ponekad čak i puko šminkersko znamenje. O Čeu se snimaju filmovi, pišu knjige, posvećuju mu se i pjevaju pjesme. Ernesto Če Gevara umro je mlad, prije nego je napunio četrdesetu, prije nego je došao u dob za koju Selimovićev Nurudin u često citiranoj dijagnozi veli da svojevrsna “mlada starost”, tj. čovjek je još dovoljno mlad da bi imao snove, a već prestar da ih ostvaruje. Če, rekli smo, nije doživio četrdesetu, no on nije bio čovjek koji bi pomislio da je ikada prestar za ostvarivanje snova. Za to čovjek nikad nije ni premlad ni prestar.

Piše: Muharem Bazdulj za Glas Srpske, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top