KRIS HEDŽIS: Čitajući Prusta u ratnom Sarajevu

Tokom rata u Bosni sam se „probijao” kroz sedam tomova U potrazi za izgubljenim vremenom Marsela Prusta. Roman sa preko 400 likova, za mene nije bio bijeg od rata. Sablast smrti i svijeta La Belle Époque koji je na umoru prožima Prustovo djelo. Napisao ga je dok je umirao; štoviše, vršio je ispravke u rukopisu noć prije nego što je umro u svojoj hermetički zatvorenoj spavaćoj sobi obloženoj plutom u Parizu.

Roman je bio objektiv koji mi je omogućio da razmislim o dezinegraciji, zabludama i smrti oko mene. Prust je nadahnuo riječi kojima sam onda postao sposoban da opišem aspekte ljudskog stanja koje sam instinktivno poznavao, ali sam imao da ga artikulišem.

On pojašnjava konfliktne načine na koje percipiramo stvarnost, i onu koja je dodatno osakaćena ratom, i kako svako od nas dolazi do svojih osebujnih i sebičnih istina. On istražuje krhkost ljudske dobrote, zavodljivost i ispraznost moći i društvenog statusa, nepostojanost ljudskog srca i rasizam, posebno antisemitizam.

Oni koji u njegovom djelu vide bježanje od svijeta loši su Prustovi čitaoci. Njegova moć je njegovo frojdovsko razumijevanje podzemnih sila koje oblikuju ljudsko postojanje. Roman je utemeljen na gorkoj mudrosti Propovjednika: Ljepota mladosti, privlačnost slave, bogatstva, uspjeha, moći, zajedno s književnim i umjetničkim sjajem, žanju užasan danak onima koje su zaveli, jer su prolazni i propasti.

Bio sam u Hrvatskoj kada je hrvatska vojska počela etnički čistiti srpska sela. Svjedočio sam kako jednog starijeg veterana partizanskog rata izguruju iz vlastite kuće, u koju se više nikada neće vratiti. Bio je u invalidskim kolicima, grudi su mu bile ukrašene medaljama iz Drugog svjetskog rata, Uspon etničkog nacionalizma ugasio je staru Jugoslaviju, a sa njom i njegov status i mjesto u društvu.

Poslednji tom U potrazi za izgubljenim vremenom prepun je likova, ljudskih ljuštura nekada velikih glumaca, pisaca i aristokrata, koji postaju zaboravljeni dok je gomila hrli ka novim reflektorima.

Proslavljeni glumac La Berma, slabo maskirana Sarah Bernhardt, previše nemoćna da bi izašla na scenu, biva potpuno izignorisana. Kurtizana Odette de Crécy, strast Charlesa Swanna, jednog od glavnih likova u romanu, nekada je bila velika ljepotica koja je očaravala Pariz, ali je, u starosti i senilnosti otjerana u ćošak modnog salona svoje kćeri gdje služi kao predmet ismijavana.

Postala je „beskrajno patetična; ona, koja je bila neverna Swannu i svima, sada je otkrila da joj je čitav univerzum bio nevjeran”, piše Prust o Odette.

Postolja na kojima stoje moćni i slavni — i vjeruju da su nepomična — raspadaju se pod njihovim nogama, ostavljajući, ih poput Kralja Lira, gole u pustoši. Kada Swann osudi proganjanje jevrejskog kapetana u francuskoj vojsci Alfreda Dreyfusa, lažno optuženog za izdaju, on postaje „neosoba” i, zajedno s drugim “Dreyfusardima”, dospjeva na crnu listu. Emil Zola, najpoznatiji francuski romanopisac svoga vremena, bio je prisiljen da ode u izgnanstvo jer je branio Dreyfusa.

„Jer instinkt za imitiranjem i odsustvo hrabrosti podjednako vladaju društvom i ruljom“, napominje Prust. “I svi se smijemo osobi koju vidimo da biva ismijavana, iako nas to ne sprječava da istu tu osobu deset godina kasnije poštujemo u krugu u kojem joj se izražava divljenje.”

Rat razjašnjava ove prustovske istine. Smrt je, kao i u romanu, prožimala moje postojanje u Sarajevu, opkoljenom gradu koji je svakodnevno bio zasipan stotinama granata i pod stalnom snajperskom vatrom. Ginulo je četiri do pet ljudi dnevno, a možda je još desetak bivalo ranjeno. Ali čak i kad nas je smrt sviju okruživala, oni koji su se očajnički držali života nastojali su zamagliti tu stvarnost. Smrt je bila nešto što se događalo nekom drugom.

Ovo poricanje smrti i naše predstojeće smrtnosti, Prust je romaneskno ovjekovječio u situaciji kada Swann obavještava vojvodu i vojvotkinju de Guermantes da je bolestan i da ima samo tri ili četiri mjeseca života. Na putu do mjesta gdje će večerati i ne želeći da se suoče sa konačnošću smrti, vojvoda i vojvotkinja odbacuju Swanovu prognozu kao fikciju. Swann oprezno prihvaća da su “njihove društvene obaveze imaju prednost nad smrću prijatelja”.

„Nemoj da te plaše gluposti tih prokletih doktora“, rekao mu je vojvoda. „Oni su budale. Zvučan si kao zvono. Sve ćeš nas pokopati!”

Smrt naratorove bake, kao i njegove ljubavnice Albertine, verzije Prustovog ljubavnika i šofera Alfreda Agostinelija, koji je poginuo u avionskoj nesreći 1914. godine, razotkriva mutacije sopstva. Marcel, narator, ne mrzi tugu, jer ona održava veze s onima koje smo izgubili.  On jadikuje zbog onog dana u kojem više neće jadikovati, za danom kada ono „ja” koje je bilo u ljubavi više neće postojati.

„I ja sam još uvijek plakao u onom trenutku kada sam ponovo postao Albertinin bivši prijatelj. Ali bila je to nova ličnost za koju sam imao namjeru da se potpuno promijeni. Ne biva to tako da naša naklonost prema onima koji su umrli blijedi zato što su drugi mrtvi; to je zato što mi sami umiremo. Albertina nije imala razloga da zamjeri svojem prijatelju. Čovjek koji je uzurpirao njegovo ime bio je samo njegov nasljednik. Možemo biti vjerni samo onome čega se sjećamo, a pamtimo samo ono što smo znali. Moje novo ja, dok je odrastalo u sjenci starog, često je slušalo da drugi govore o Albertini; kroz to drugo ja, kroz priče koje je preuzelo od njega, mislilo je da je poznaje, smatralo je ljupkom, voljelo je; ali to je bila samo ljubav iz druge ruke.”

Predmeti koji u sebi nemaju života nose u sebi mističnu snagu koja može probuditi izgubljene osjećaje tuge, radosti i ljubavi. Oni se ne vraćaju činom volje, već nevoljnim pamćenjem. Miris, prizor ili zvuk iznenada raspali ono što je zakopano i inače nedostupno, a najpoznatiji primjer je umakanje kolačića u čaj koje budi iznenadno sjećanje na Marcelovo djetinjstvo u Combrayu.

“Smatram keltsko vjerovanje vrlo razumnim, da su duše onih koje smo izgubili bivaju zarobljene u nekom inferiornom stvorenju, u životinji, u biljci, u nekoj neživoj stvari, praktično izgubljene za nas do onog dana, koji za mnoge nikada dođe, kada slučajno prođemo blizu drveta, ili dođemo u posjed predmeta koji je njihov zatvor”, piše Prust. “Onda zadrhte, dozivaju nas, i čim smo ih prepoznali, čarolija je prekinuta. Izbavljeni od nas, oni su pobijedili smrt i vraćaju se živjeti s nama.”

Umjetnost – književnost, poezija, ples, pozorište, muzika, arhitektura, slikarstvo, skulptura – daju fragmente koherentnosti naših života. Umjetnost daje izraz nematerijalnim, neracionalnim silama ljubavi, ljepote, tuge, smrtnosti i potrage za smislom.

Bez umjetnosti, bez mašte, naša kolektivna i individualna prošlost su neusporedive, lišene konteksta. Umjetnost nas otvara za strahopoštovanje i misteriju. Umjetnost nije, kako kaže slikar Elstir u romanu, reprodukcija prirode. To je utisak koji priroda ostavlja na umjetnika. Njegova borba sa transcendentnim.

Mašta je, međutim, blagoslov i prokletstvo. Može biti samodestruktivno kada ono što zamišljamo greškom zamijenimo za stvarnost. Swannova zaljubljenost u Odette, na primjer, vođena je njenom sličnošću sa ženama koje je u firentinskoj renesansi naslikao Sandro Botticelli. Swann obožava sliku, sliku, a ne Odette, što je činjenica s kojom se na kraju suočen, zadivljen što se udvarao ženi „koja nije bila njegov tip“. Marcel će doći do sličnog zaključka na kraju romana, doživjevši aristokratske elite koje su ga oduševljavale u mladosti kao mediokritete, koje je njegova mašta uzdigla u status polubogova.

U isto vrijeme, mašta je gorivo umjetnosti. Umjetnost, podsjeća nas Prust, dobija posao – kao u izmišljenom muzičkom djelu, “Vinteuil Sonata”, koju Swann povezuje s Odette.

“Često se malo šta čuje kada se  muzičko djelo koje je iole komplikovano sluša prvi put”, piše on. „Jer je naše pamćenje, u odnosu na složenost utisaka s kojima se mora suočiti dok slušamo, beskonačno skučeno, kratko kao sjećanje na čovjeka koji u snu razmišlja o hiljadu stvari i odjednom ih zaboravi, ili kao čovjeka u svom drugom djetinjstvu koji se ni minut kasnije ne može sjetiti onoga što mu je upravo reečeno.”

To su, piše on, „najmanje dragoceni delovi koje čovek na prvi pogled primeti“. on nastavlja,

„Ali, manje razočaravajuće od života, velika umjetnička djela ne počinju tako što nam daju najbolje od sebe […] Ali kada se ti prvi utisci povuku, ostaje nam za uživanje neki odlomak čija je struktura previše nova i čudna da bi išta ponudila ali ga je zbunjenost našeg uma učinila nerazlučivim i tako sačuvala netaknutim; a ovo, što smo prolazili svaki dan a da to nismo znali, što je za nas čuvano, što je silnom snagom svoje ljepote postalo nevidljivo i ostalo nepoznato, ovo nam najprije dolazi. Ali, takođe ćemo ga se odreći posljednji. I voljećemo ga duže od ostalih jer nam je trebalo više vremena da ga zavolimo.”

Vanjski svijet pet čula kod Prusta je uvijek poražen od strane unutrašnjeg svijeta izgrađenog maštom. U ratu ništa ne može biti istinitije od toga. Oni koji su u ratu neprestano rade na tome kako bi shvatili besmisleno. Oni stvaraju priče iz haosa. Oni traže smisao u besmislenosti.

Tokom vatrenog okršaja svjesni ste samo onoga što se dešava nekoliko stopa oko vas. Ali kada se ta on završi, dešavaju se dvije stvari. Pobjednici pretresaju džepove mrtvih, pregledavajući fotografije i dokumente na tijelima onih koje su ubili. Istovremeno, oni sastavljaju narativ o tome šta se dogodilo. Ova pripovijest na kraju uglavnom biva fikcija, jer su dostupni samo dijelovi koji se mogu spojiti u koherentnu cjelinu. Ali bez tog narativa, iskustvo, kao i sam život, nisu podnošljivi.

Prust bilježi otrovne efekte Prvog svjetskog rata na francusko društvo, koje utjelovljuje domaćica gđa. Verdurin, koja koristi rat da poboljša svoj društveni status, dok samoubilačka taktika francuskih generala dovodi do 6 miliona žrtava, uključujući 1,4 miliona mrtvih i 4,2 miliona ranjenih, uključujući brojne vojne pobune.

Generali i ratni ministri su poznate ličnosti. Umjetnici bivaju ili vrijeđani ili ignorisani, osim ako ne proizvode ratni kič. Žene se ukrašavaju “prstenovima ili narukvicama napravljenim od fragmenata eksplodiranih granata ili bakrenih traka municije od 75 milimetara”.

Bogati, koji pršte od patriotizma, a žrtvuju malo, zaokupljaju se dobrotvornim akcijama za vojnike na frontu, dobrotvornim predstavama i popodnevnim čajankama. Ratni klišeji, koji dominiraju u štampi, bezumno se ponavljaju u javnosti. „Jer idiotizam tog vremena naveo je ljude da se ponose koristeći se izrazima svoga vremena“, napominje Prust.

Rat iskorijenjuje razgraničenje između civila i vojske. To degradira jezik i kulturu. To podstiče otrovni nacionalizam. Uvodi modernu eru industrijskog rata u kojoj nacije predaju svoje resurse vojsci i, sa njom, ogromnu političku i društvenu moć. Rat, pozadina posljednjeg poglavlja, označava kraj La Belle Époque.

Javnost se složila s modernistima rata, „nakon što se oduprla modernistima u književnosti i umjetnosti“, piše Prust, jer je „prihvaćena moda razmišljati na ovaj način i zato što su mali umovi bivaju slomljeni, ne ljepotom, već razmjerama akcije.”

Prust bilježi nesrazmjer između osjetilnog svijeta rata i mitske verzije tog istog rata rata koji je karakterističan za sve sukobe, što dovodi do gorkog otuđenja između onih koji doživljavaju rat na bojnom polju i onih koji ga proslavljaju u okvirima vlastite sigurnosti. Oni koji upijaju mitove o ratu se upuštaju u orgije samouzdizanja, ne samo zato što vjeruju da pripadaju superiornoj naciji, već zato što su kao pripadnici te nacije uvjereni da su obdareni superiornim vrlinama.

Druga strana nacionalizma je rasizam i šovinizam, jer dok sebe uzdižemo, ocrnjujemo druge, posebno neprijatelje. Prust, kada piše o antisemitizmu, pravi važnu razliku između poroka i zločina, razliku koju je opširno citirala Hannah Arendt u Porijeklu totalitarizma.

U dekadenciji La Belle Époque, Jevreji su primani u velike salone, sve do Drajfusove afere. Na njih se gledalo kao na egzotične, iako ukaljane porokom jevrejstva. Porok nije čin volje, već inherentna, psihološka kvaliteta koja se ne može odabrati ili odbaciti.

“Kazna je”, piše Prust, “pravo zločinca” kojeg je on lišen ako “suci pretpostavljaju i skloniji su da oproste ubistvo kod invertiranih [homoseksualaca] i izdaju Jevreja iz razloga koji proizilaze iz… rasne predodređenosti.”

Razlika između neuklonjivog poroka i zločina definiše rat, onako kako je definisaL fašizam koji se pojavio nekoliko godina nakon objavljivanja Prustovog romana. Neprijatelji utjelovljuju zlo ne samo zbog djela koja počine, već i zbog njihove unutrašnje prirode. Iskorenjivanje zla, dakle, zahtjeva iskorenjivanje svih zaraženih ovim porokom. Jedini način da preživite je da ga se odreknete i sakrijete svoju suštinu.

Jevreji u Francuskoj su prešli u hrišćanstvo. Homoseksualci su se pretvarali da su heteroseksualci. Muslimani i Hrvati u Bosni u dijelu Bosne koji su držali Srbi pretvarali su se da su Srbi. Srbi i Muslimani u Hrvatskoj su se pretvarali da su Hrvati.

Ove mutacije, upozorio je Prust, pretvaraju i blažene i proklete u karikature kojima lako manipulišu demagozi i rulja. Neprijateljstvo prema razlikama je zlokobni korak ka tiraniji, bilo sitnoj tiraniji vladajuće klase ili većoj tiraniji totalitarizma.

Prust ima mračan pogled na ljudsku prirodu. Oni koji u romanu čine djela milosrđa i dobrote gotovo uvijek imaju skrivene ili, u najboljem slučaju, pomiješane motive. Izdajemo ljude za bagatelu. Odričemo se našeg deklarativnog morala radi samonapredovanja. Ravnodušni smo prema ljudskoj patnji. Napadamo grijehe drugih, ali podlegnemo istim grijesima ako smo „dovoljno opijeni okolnostima“.

Ali pošto Prust tako malo očekuje od nas, on pruža sažaljenje, saosjećanje i oprost čak i najodvratnijim od svojih likova sve, dok oni, u sablasnom plesu, nestaju na kraju romana. Naš unutrašnji život, zaključuje on, konačno je nedokučiv, jer je uvijek u toku. Kako starimo, postajemo ljušture, izblijedjele maske koje možemo prepoznati samo po našim imenima.

Ljudska ludost se, međutim, iskupljuje zbog naše djetinje čežnje za nedostižnošću vječnog i apsolutnog suočene sa razarajućim vremenskim bezdanom.

Prust nas podsjeća na to ko smo i ko ćemo postati. Podižući veo sa naših pretenzija, poziva nas da sebe vidimo u bližnjem. Ovekovečujući svoj nestali svet, Prust razotkriva i čini svetim svet koji nestaje oko nas.

Njegove percepcije bile su mi melem, duboka utjeha, u ludilu rata, u kojem mafija traži krv, a smrt udara nasumce, u kojem se zabluda pogrešno smatra stvarnošću, a nestalnost postojanja je zastrašujuće opipljiva.

Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret, Prevod: Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top