Uspjeh Denisa Bećirovića u trci za ulazak u državno predsjedništvo protiv prilično potrošenog i olinjalog Bakira Izetbegovića samo potpuni politički analfabeti i diletanti mogu posmatrati kao nekakvu promjenu kursa koju je bošnjačka politička svijest načinila u nacionalnoj politici. Do takvog zaokreta nije ni moglo doći iz prostog razloga što je današnja bošnjačka politička svijest plod, a na neki način i žrtva, mladomuslimanske i beglučke ideologije, pa čak i kad se formalno i nominalno suprotstavlja toj ideologiji, ona joj supstancijalno i kvintesencijalno pripada ili, da to pojednostavim služeći se riječima jednog svog prijatelja, sve stranke u bošnjačkom političkom prostoru sadrže 95 posto dobrog dede Alije, a preostalih 5 posto uglavnom se svodi na sukobe oko prava na upravljanje budžetom i tenderskim procedurama i protokolima.
Denis Bećirović, dakle, nije nikakav iskorak ka političkom modernitetu, još manje dašak svježeg vjetra na dejtonlučkoj političkoj sceni. Štaviše, on je izbornu pobjedu odnio tako što se u svijesti birača više od svojih oponenata približio idealu i propagandnom mitu o dobrom dedi Aliji iz ratnog doba, kog je kreirala jedna šlampava i inkompetentna propagandna mašinerija, pa taj ideal i taj mit svoje preživljavanje sve do dana današnjeg imaju zahvaliti isključivo srećnoj okolnosti da ih niko nije podvrgnuo ozbiljnom preispitivanju niti im uputio ozbiljne izazove, već su se čak i najoštrije kritike politike i ideologije Izetbegovića seniora zaustavljale na nategnutoj i neodrživoj tezi da su njegove greške bile samo iznuđeni rezultat okolnih politika i ideologija.
Ni sam Bećirović nikada nije uputio ozbiljnu i principijelnu kritiku mladomuslimanskom i beglučkom legatu. Umjesto toga, njegove su primjedbe Izetbegoviću junioru bile usmjerene na greške i na nedovoljnu čvrstinu u ostvarivanju ciljeva famozne Platforme ratnog predsjedništva RBiH. Skoro da ima nečeg perverznog u političkom nadmetanju Izetbegovića i Bećirovića i njihovom obostranom nastojanju da se predstave kao legitimni zastupnici i nacionalne i građanske političke svijesti, premda ni jedan ni drugi nisu dobacili dalje od najvulgarnijeg etničkog modela političkog mišljenja i jedino što ih razdvaja, ali ne i suprotstavlja, jeste pitanje operacionalizacije religije u javnom i političkom prostoru – Izetbegović junior u tom je segmentu igre znatno agilniji od Bećirovića, ali nedovoljno da bi time ostvario prevagu u izbornoj utakmici, zato što Bećirović nije nastupao kao autentični sekularist, čime je onemogućio Izetbegovića da ga napada kao odnarođeni i otpadnički element.
Denis Bećirović ne unosi apsolutno ništa novo u zgradu državnog predsjedništva, već u nju dolazi kao amalgam Hajriza Belkića, Harisa Silajdžića i Šefika Džaferovića, pa je stoga posve razborito i legitmno postaviti pitanje da li pobjeda nad Izetbegovićem juniorom, kao formalno reakcionarnim subjektom u politici, vrijedi razočarenja koje će uskoro uslijediti, kada i najnaivniji shvate da to što Bećirović dolazi iz SDP znači samo to da se slovo A može pisati i kao slovo P.
Bećirović čak i manje od Izetbegovića može razumjeti kategorije nacionalnog i građanskog u politici – on je populistički eksponent pauperizovane etničke svijesti koja svoj kolektivizam artikuliše isključivo kao imitaciju okolnih kolektivizama i koja individualizam prihvata samo kao retoričku stilsku figuru.
Južnoslovenski narodi, kao političke tvorevine, nikada nisu razumjeli koncepte i kategorije nacionalnog i građanskog u politici i uvijek su pristajali da ih četvoropreg etnije, partije, religije i teritorije odvede stranputicom ka nekakvoj utopijskoj ideji slobode ili ka nimalo utopijskoj ideji dominacije. A čitava ta stvar i sa nacionalnim i sa građanskim posve je jednostavna – funkcija te dvije kategorije prevashodno je postizanje optimalnog ili barem realno mogućeg stanja bezbjednosti i sigurnosti društva i pojedinca u njemu. To se stanje postiže uočavanjem i prepoznavanjem prijetnji i njihovim otklanjanjem, pri čemu je posao nacionalne političke svijesti da se bavi eksternim prijetnjama, a posao građanske političke svijesti je da se bavi prijetnjama koje dolaze iznutra.
Neposobnost vodećih snaga u bošnjačkom političkom prostoru da razumiju te prilično bazične koncepte i relacije dovodi do paradoksalnih i shizofrenih situacija, pa se tako protivljenje Šmitovom disciplinovanju Dejtonluka i stavljanje brnjice sarajevskoj političkoj čaršiji, prije nego što se pozabavi uvijek potencijalno buntovnom srpskom politikom, smatra za svetu dužnost građanske svijesti, premda je tu riječ o prijetnji koja dolazi spolja i kojoj bi se valjalo suprotstaviti nacionalnom političkom strategijom, onako kao što je Milorad Dodik predlagao na zadnjoj sjednici prošlog saziva državnog predsjedništva, no njegov prijedlog, zahvaljujući građaninu Komšiću i trbuhozboračkoj lutki Džaferoviću, nije čak ni uvršten na dnevni red sjednice. Dodaću i to da sadržaj Šmitovog intervencionizma ja lično ne smatram prijetnjom. Prijetnja na nacionalnom nivou sama je činjenica da visoki predstavnik više od četvrt vijeka nakon uspostavljanja tog instituta uopšte dolazi na ideju da oktroiše legislativu u jednoj nominalno suverenoj državi.
Ako se još i mogu razumjeti simpatije bošnjačkog imitata nacionalne politike za slučaj građanina Komšića, potpuno je neshvatljivo da iz političkog prostora koji sebe doživljava kao građanski ne dolazi bukvalno niti jedan jedini ozbiljan glas koji bi ukazao na pogubnost tog slučaja po politički i ukupni društveni život u Dejtonluku. Kada bi tu postojala artikulisana građanska svijest, onda bi još davno Komšića prepoznala kao opasnu unutrašnju prijetnju, koja iznutra izjeda i društveni okvir i društvene temelje, pravdajući to nekakvim utopijskim, nerealnim i, zašto ne reći, sublentavo infantilnim ciljevima, nadanjima i očekivanjima.
Sve to, kao što je već rečeno, Bećirović razumijeva slabije čak i od Izetbegovića, te stoga ne postoji nikakva osnova na kojoj bi se mogla graditi razumna očekivanja da će u toku njegovog mandata državno predsjedništvo načiniti barem pola koraka ka svojoj projektovanoj ulozi, već će ta zgrada i dalje ostati ono što je i bila – mjesto izbjegavanja razumnih kompromisa i pristajanja na one besmislene i kozmetičke.
Uostalom, šta očekivati od čovjeka koji, kao jedan od svojih prvih prezdencijalnih poteza, sa nanom Fatom izjede tortu sa vlastitim likom na njoj, pokazujući time da mu je, uprkos imenu, čak i uloga simpatičnog vragolana Denisa preteška, već radije bira ulogu Mikija Mausa. Ili nekog od Teletabisa, koji nisu samo stereotipni i bezlični, već ih je i lako iscrtati na torti.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret