Kada god u nekom od regionalnih vlastodržačkih WC papira od novina ili smetljarnika od poltronskih portala pročitam da se protiv nekoga ili nečega vodi „hibridni rat“, u ogromnoj većini slučajeva gotovo da nema nikakve sumnje da se radi o naručenom jefitnom fingiranju specifične hulje kako je protiv njega/nje organizovana zavjera, čija meta nije samo dotični/dotična hulja, već i cjelokupan narod, odnosno religija kojoj hulja pripada i koju/koje hulja, navodno požrtvovano brani.
To ne znači da hibridni ratovi u stvarnosti ne postoje. Kombinovanje konvencionalnih sa nekonvencionalnim sredstvima ratovanja, poput propagande, širenja lažnih vijesti u svrhu zbunjivanja protivnika i njegovog demoralizovanja, je nešto što prati međuljudske sukobe još od vremena prvih lovaca i sakupljača, pa makar značilo kamuflažu lišćem, maskiranje jelenskim rogovima, ili vrištanje i urlanje u svrhu stvaranja lažnog utiska o vlastitoj brojnosti. Ali to, ujedno, ne znači da su sve ljudske brljotine, kretenizmi i monstruoznosti unutar određene zajednice Homo Sapiensa, a koje su, od kada je svijeta i vijeka, manifestacije nemogućnositi savršenstva ljudskosti, nužno proizvod „hibridnog ratovanja“.
Ako npr. tvrdnje da supruga predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića, ne posjeduje adekvatnu diplomu kako bi obavljala funkciju direktorice Državne bolnice u Sarajevu, ili da priučeni žbir Osman Mehmedagić-Osmica, koji je položaj zaradio na konto bivanja šoferom Alije Izetbegovića također nema adekvatnu diplomu na osnovu koje bi mogao obavljati posao direktora državne obavještajne agencije, odgovaraju istini, onda njhivo javno iznošenje u javnost nikako ne može biti dio „hibridnog rata“ protiv tih hulja i etničkih i vjerskih zajednica kojima, na sramotu, pripadaju. Izuzev ako su imenovanjem takvih opskurantkinja, lažova i prevaranata na ključne pozicije pokrenuli hibridni rat sami protiv sebe. Ne protiv sebe lično, već protiv sviju oko sebe. Ne samo zbog sramotnosti svojih postupaka, već i dugoročnog slabljenja vlastite etničke/religijske zajednice postavljanjem mediokritetskih osoba na njeno čelo.
Na isti način, ako se utvrdi da trenutni srpski patrijarh Porfirije štiti pedofile i ostale seksualne devijante kao što su Vasilije Kačavenda ili Pahomije Gačić, odlikuje orednom Svetog Save novinarske monstrume i huškače poput Milorada Vučelića i ako se te tvrdnje pokažu kao tačne, a više puta su se pokazale, onda to ne znači da oni koji to tvrde vode „hibridni rat“ protiv Srpske crkve, već da ga patrijarh Porfirije vodi sam protiv sebe. Tačnije, prividno protiv samoga sebe i svojeg radnog mjesta, a zapravo protiv sviju oko sebe.
Ali, kada nešto vrlo svjesno, radi jasno izdefinisanih oportunih razloga, vodite prividno sami protiv sebe, a zapravo protiv sviju oko sebe i jer u okvirima takve sveobmane ostvarujete ultimativnu korist, onda su vam u službi najbitniji oni ljudi koji će iste te ljude oko vas, a koje ultimativno upropaštavate, ubjeđivati da ste vi, zapravo njihov najbolji prijatelj, a da su se, eto, tamo neki zli ljudi urotili protiv vas i njih.
Pa će tako u slučaju Bakira Iztbegovića, Dženana Karup Druško, Avdo Avdić i Haris Imamović traumatizovanu i sluđenu sirotinju ubjeđivati da se protiv njihovog poslodavca vodi, ni manje ni više nego združeni rusko-četničko-ustaški „hibridni rat“, dok će Željko Injac, Dragoslav Bokan i najnovniji poluproizvod obavještajnog podzemlja Aleksandra Vučića, Slobodan Stoičević lansirati identične somnabulne sheme „hibridnog rata“ nevladinih organizacija i dijela episkopata SPC protiv SPC. Dokazi? Ko je čuo da su oni ikada bili potrebni, barem učenicima Fikreta Muslimovića, a pogotovo njegovog nadređenog, Aleksandra Vasiljevića koji su nam devedestih i instalirali koncept lažnog neprijateljstva sa zapada sponzorisanih etonacionalnih stranaka i također sa zapada sponzorisanog jalovog nevladinog sektora.
Međutim, u vezi operativca Stoičevića se mora jedno priznati naknadni čin (anti)kreativnosti. Nakon neuravnoteženog histeričnog Bokana i prilično neuvjerljivog i potpuno antiharizmatičnog „vjerskog analitičara“ Injca i drugih vidno sluđenih i psihički uništenih individua, u Porfirijevoj reprezentaciji se pojavljuje prividno staložen lik, sveštenički njegovane brade, koji se prije nego što promoviše nešto nalik na knjigu i što je nazvao „Hibridni rat protiv Srpske pravoslavne crkve“, pobožno prekrsti i pomoli, da bi, zatim, klerikalnom teatralnošću, izrekao suštinu svog blagočestivog posla:
Na primer: svedoci smo da kod nas u Srbiji uvek kada se iz inostranstva vrši pritisak na vlast povodom Kosova, u istom trenutku se „slučajno“ pojavi i problem izbornih uslova, nelegalnog rušenja neke straćare, mini hidrocentrala, izlivanja kanalizacije, seksualnog uznemiravanja pre mnogo godina, beba nestalih pre nekoliko decenija… Ovakvo, vremenski tempirano, bavljenje problemima povećava društvene tenzije i indirektno utiče na stav države i državnog rukovodstva prilikom rešavanja važnih državnih pitanja.
A? Ajde dobro. U knjizi i više, državno organizovanih, teatralnih nastupa, okružen državno kaparisanim opskurantima, od Irineja Bulovića, preko Slobodana Antonića i standardnog operativca Bokana, optužuješ vladike Grigorija i Maksima, teologe Vukašina Milićevića, Andreja Jevtića, Marka Vilotića i druge da su, svjesno ili nesvjesno, u „hibridnom ratu“ protiv SPC. Neću da ulazim u to koliko su ove ličnosti bilo kome, radi milion jednog političkog, teološkog, filozofskog i ličnog razloga drage ili nisu, jer svako ima pravo na svoje razloge zbog kojih ih voli ili ne voli, poštuje ili ne poštuje. Ali da li sam dobro pročitao da je „nelegalno rušenje straćara“, to jest terorisanje sirotinje i banditsko sravnjivanje sa zemljom imovine građana Srbije radi strane investicije zvane Beograd na vodi, devastacije kompletnih ekosistema u Srbiji radi „mini hidro centrala“ iz stranih investicija, ili prozivanje seksualnih devijanata, posljedica „hibridnog rata“ protiv SPC? Šta je sljedeća tvrdnja? Da je pobuna protiv multinacionalnog zagađivača Rio Tinta, koji je širom svijeta za sobom ostavljao samo pustoš i smrt pokušaj diverzije svetosavlja? Dobro, Stoičeviću, jesu li ti, barem, mogli dati instrukcije da ne budeš baš toliko jadno providan? Da čovjek ima vremena na pretek, mogao bi, npr. odmah ponuditi alternativnu verziju “hibridnog rata” da su Stoičević i kompanija, kao i svi drugi slični cirkusi, samo pokriće za postignuti dogovor Vučića i Kurtija o registarskim tablicama, naravno na štetu Srbije. Ali dobro, kome je do toga da nanovo i nanovo objašnjava jednu te istu igricu.
I Aleksandar Vučić i patrijarh Pofirije su, jasno, izgubili svaki osjećaj za kreativnost, ako su ikada imali primjese istoga i sveli se na reciklažu smeća. Nude nam nanovo ličnost, koja kao da je nastala po obavještajnom predlošku „tipični pravoslavac“ za čitaoce Trećeg oka i 1990. Specijalista za spoljnu trgovinu, menadžer-konsultant za pitanja ekonomske saradnje Srbije i Rusije, prevodilac, novinar, publicista, autor knjige „Vodič za izvoz u Rusiju“ i „Evroazijski carinski savez“ objašnjava potpuno sluđenom građanstvu kako je jedini spas za Svetosavlje postiže „direktnim, jednokratnim, namenskim i centralizovanim donacijama“ crkvi. Drugim riječima, upućuje nas operativac Stoičević: „Najbolje bi bilo da se taj finansijski odnos sa državom kanališe na jedan „prozor“ kroz Patrijaršiju ili eparhije. I da se na taj način onemogući umrežavanje sa proevropskim državnim institucijama, fondovima, projektima po dubini.”
Drugim riječima, za onoga je poslušan onome koji je zemlju bio spreman prodati za vjekovnu kontaminaciju, biće para napretek. Onaj ko ne misli da je to borba za očuvanje pravoslavlja, neka izvoli prositi ili biti proglašen „hibridnim ratnikom”. Jer, napominje istinski pravoslavni Stoičević, nije vrijeme za klanove: „Vladika Irinej (Bulović) takođe ima svoj klan ali i to više nije klan: sada je to odmeren i odgovoran „glavni tok“ (što bi naši neprijatelji rekli: mejnstrim) srpskog Pravoslavlja. Ono što priprosti novinari nazivaju „Vučić u mantiji“ je u stvari državničko i odgovorno ponašanje i briga za dobrobit Crkve u trusnim vremenima u kojima živimo. A ono što nazivaju „siva eminencija“ je istinski monaško i skromno povlačenje u senku da bi se istakao autoritet legalno izabranog Patrijarha. Upravo to i jeste predivan primer duhovnog ocovstva i duhovne radosti i ponosa. Tako da, sviđalo se to nekome ili ne: klanovske borbe u Crkvi su završene.”
Dakle, ako želite biti pravoslavni, pravila su jasna. Kakvo Jevanđelje kakve trice i sporednosti. Sluša se prvo Vučić, pa onda Vučić u mantiji, a nakon toga možda i sporedni patrijarh Prvoslav, koji je, poslužimo se riječima operativca Stoičevića, nešto malo više od korisnog idiota ili dvorske lude: „Ne namršten ili ljut već upravo usredsređen i skoncentrisan jer je… služba vrlo odgovorna i nije igrarija ili zabava.”
I zaista, služba nije ni igrarija ni zabava. To najbolje zna zakrilitelj pedofila, devijanata i raznolikog drugog ološa, zakitnik Vojislava Šešelja ordenom Svetog vladike Mardarija, Irinej Bulović, koji će na promociji Trećeg oka, pardon, Stoičevićeve knjige, u maniru izlaganja svoga posilnog, izjaviti da istoriju piše Bog, a ne svjetski moćnici. Šta je htio Bulović time da poruči? Da je on, sa svim svojim privilegijama, vječno se držeći za skute zločinačkih vlastodržaca, svjetski nemoćnik? Pa, ako ćemo primijeniti pravoslavne, odnosno svetosavske, a ne „pravoslavne” i „svetosavke” principe iz Trećeg oka, onda je o sebi i sebi sličnima rekao neupitnu istinu. Da li to znači da je episkop bački, pardon “Vučić u mantiji” poveo „hibridni rat” protiv samoga sebe? Ne! On je njegovo utočište. Zbog čega? Zbog karaktera, reklo bi se.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret