DEJAN LUČKA: Rađanje Jugoslavije i njenih 7 naziva

Prije više od jednog stoljeća, dana 1. decembra 1918. godine jugoslovenska ideja se napokon ovaplotila kroz rađanje samostalne i nezavisne države, prvo troimenog kraljevstva, a onda i kraljevine i republike Jugoslavije.

Adresa Narodnog vijeća i Odgovor Aleksandra

Sanjana zemlja Južnih Slovena je prvi put ugledala svjetlost dana u postratnim okolnostima, nakon stradanja u Velikom ratu i to putem specifičnih „konstitutivnih akata” (Adresa i Odgovor), kroz govor prestolonasljednika Aleksandra I Karađorđevića Ujedinitelja, samim činom ujedinjenja, pod nazivom Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.

Naime, u svom „Odgovoru” na „Adresu Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba” Aleksandar I je u ime Kralja Petra I Oslobodioca proglasio ujedinjenje Srbije sa zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i svoj govor završio rečenicom: „Neka nam uvijek bude srećno i slavno naše Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca!”

Ujedinjenje Kraljevine Srbije sa zemljama države Slovenaca, Hrvata i Srba proglašeno je u tek oslobođenoj zemlji, u napaćenom, slobodnom i polurazrušenom Beogradu u kući Krsmanovića na Terazijama.

U gorepomenutoj „Adresi” predstavnici Slovenaca, Hrvata i Srba, koji su na teritoriji bivše Austrougarske monarhije privremeno konstituisali svoju vlast, prožeti idejom narodnog jedinstva i oslanjajući se na veliko načelo demokratije, izjavili su da žele i hoće da se sjedine sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu narodnu državu Srba, Hrvata i Slovenaca, koja bi obuhvatila čitavu neprekinutu etnografsku teritoriju Južnih Slovena.

Zaključak Narodnog vijeća je bio da vladarsku vlast na čitavoj teritoriji sada jedinstvene države vrši Kralj Petar, odnosno regent Aleksandar, a da bi ujedno trebalo i obrazovati jedinstvenu parlamentarnu vladu uz jedinstveno narodno predstavništvo, kao i da se ustanovi odgovornost državne vlade prema modernim parlamentarnim načelima narodnom predstavništvu, koje bi trebalo da ostane na okupu sve do Konstituante, tako da princip ustavnosti i parlamentarne odgovornosti vlade dođe do potpunog izražaja.

Norveška je prva priznala Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca u januaru 1919. godine, a u februaru stiže priznanje i od Sjedinjenih Američkih Država, dok se puno međunarodno priznanje dešava u toku Pariske mirovne konferencije, odnosno Versajskog procesa i nakon njega.

Država koja često mijenja naziv

Odlukom Privremenog narodnog predstavništva iz 1920. godine, a na insistiranje predsjednika Ministarskog savjeta Milenka Vesnića zvaničan naziv države se mijenja i ona postaje, umjesto Kraljevstva, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.

Koju godinu kasnije Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja država je 1929. godine dobila novi naziv, nastupajući prvi put zvanično sa jugoslovenskim „imenom”, i od tada postoji kao Kraljevina Jugoslavija

U ratnom vihoru nastaje Demokratska Federativna Jugoslavija, služeći kao prelaz iz kraljevine u republiku, na izdisaju monarhizma i prvom udisaju socijalizma.

U novembru 1945. godine Ustavotvorna skupština u skladu sa ogromnim društvenim, ekonomskim, političkim, socijalnim i pravnim promjenama nakon Drugog svjetskog rata mijenja naziv države u Federativna Narodna Republika Jugoslavija.

Nešto manje od dvije decenije nakon ustrojstva nove države, ona ponovo mijenja svoje zvanično „ime”. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija dobija svoj novi naziv Ustavom iz 1963. godine, koji je poznatiji pod sintagmom „povelja samoupravljanja”.

Konačno, Ustav skraćene Jugoslavije iz 1992. godine proglašava Saveznu Republiku Jugoslaviju, koja je nosila jugoslovensko ime, ali u svom sastavu nije imala sve zemlje kao prethodne Jugoslavije.

Vijek i nešto više…

Prošle su 104 godine od stvaranja Jugoslavije, države u kojoj su ostvarene ideje velike Hrvatske, velike Srbije, velike Bosne i i velike Slovenije i u kojoj su skoro svi Bošnjaci, Srbi, Slovenci i Hrvati živjeli u jednoj državi…

Država nastala nakon ogromnih žrtava i uništenja u Prvom svjetskom ratu, nestala je u ogromnim žrtvama i uništenju u posljednjem ratu/ratovima, koje neki nazivaju i ratovima za jugoslovensko nasljeđe. 

Nasljeđe kojeg se većina današnjih postjugoslovenskih država, iz ko zna kojih razloga, u dobroj mjeri stidi. 

Ono što mogu reći za kraj da je Jugoslavija svakako idealistički najplemenitija i najingenioznija filosofska misao, a ujedno je nesavjesno najškrtija i najnedorečenija politička ideja balkanskog XX vijeka.

Došla je ili prekasno ili prerano da bi mogla istinski zaživjeti i trajati duže nego što je trajala. 

Piše: Dejan Lučka za dejanlucka.com, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top