Koaliciona vlada jevrejskih ekstremista, fanatičnih cionista i vjerskih fanatika koju je predložio Benjamin Netanjahu predstavlja seizmičku promjenu u Izraelu, onu koja će pogoršati status izraelskog parije, narušiti vanjsku podršku zemlji, podstaći treći palestinski ustanak, ili intifadu i stvoriti nepomirljive političke podjele unutar jevrejska države. Alon Pinkas, u izraelskom listu Haaretz, proziva koalicionu vladu, koja bi trebalo da preuzme vlast za nedelju ili dvije:
„izuzetna fekalokratija: vlada najgore i najmanje prikladne kolekcije ultranacionalista, jevrejskih supremacista, antidemokrata, rasista, fanatika, homofoba, mizoginista, korumpiranih i navodno korumpiranih političara. Vladajuća koalicija od 64 poslanika, od kojih su 32 ili ultraortodoksni ili religiozni cionisti sasvim sigurno nije koalicija koju su Zev Jabotinsi, otac revizionističkog cionizma, ili Menahem Begin, osnivač Likuda, ikada mogli zamisliti.”
Itamar Ben-Gvir, iz ultranacionalističke stranke Ocma Jehudit, “Jevrejska moć”, će biti novi ministar unutrašnje sigurnosti. Otzma Yehudit je pun članova stranke Kah rabina Meira Kahanea, kojoj je 1988. zabranjeno da se kandiduje za Kneset zbog zagovaranja “nacističke ideologije” koja je uključivala zagovaranje etničkog čišćenja svih palestinskih građana Izraela, kao i svih živih Palestinaca. pod okupacijom izraelske vojske.
Ben-Gvirovo imenovanje da zajedno s drugim ideolozima krajnje desnice, uključujući Bezalela Smotrica, bude zadužen za okupirane palestinske teritorije (OPT), efektivno odbacuje stare strategije koje su liberalni cionisti koristili za odbranu Izraela – da je to jedina demokratija na Bliskom istoku, da teži mirnom rješenju s Palestincima po principu “dvije države”, da ekstremizmu i rasizmu nema mjesta u izraelskom društvu i da Izrael Palestincima mora nametnuti drakonske oblike kontrole kako bi spriječio terorizam.
Ben-Gvir i Smotrich predstavljaju one dijelove izraelskog društva koji promovišu „jevrejski identitet“ i „jevrejski nacionalizam“, cionistčku verziju fašizma koja poziva na krv i tlo. Oni su izraelski ekvivalent Lauren Bobert i Marjori Tejlor Grin. Njihov cionistički vjerski blok je sada treći po zastupljenosti u Knesetu.
Ben-Gvir, kojem je zbog ekstremizma zabranjeno služenje vojnog roka je čovjek koji je ukrao ukras na haubi s automobila Jicaka Rabina nekoliko sedmica prije nego što je tadašnjeg premijera 1995. godine ubio jevrejski ekstremista Jigal Amir. Amir je, kao i mnogi ekstremno desničarski Izraelci, uključujući i samog Netanjahua, smatrao da je Rabinova podrška Sporazumu iz Osla čin izdaje. “Došli smo do njegovog auta, a stići ćemo i do njega”, rekao je tada Ben-Gvir.
On poziva na deportaciju Palestinaca koji se sukobljavaju s izraelskim vojnicima, sljedbenika anticionističkog ultraortadoksnog pokreta Netueri Karta; kao i izraelsko-arapskog člana Kneseta Ajmana Odeha i anticionističkog marksističkog člana Kneseta Ofera Kasifa, koji je Jevrej.
Stare metode koje je Izrael koristio da bi opravdao svoje akcije uvijek su bile više fikcija nego stvarnost. Izrael je odavno postao država aparthejda. Preko svojih ilegalnih jevrejskih naselja, ograničenih vojnih zona i vojnih kompleksa, direktno kontroliše preko 60 posto Zapadne obale i ima de facto kontrolu nad preostalih 40 posto. U Izralu je na snazi 65 zakona koji direktno ili indirektno diskriminišu palestinske građane Izraela i one koji žive na Autonomnim palestinskim teritorijama.
Stare fraze se zamjenjuju otrovnim klevetama koje Palestince i Arape (muslimane i hrišćane) predstavljaju kao zagađivače i egzistencijalnu prijetnju Izraelu. Ovaj govor mržnje prati i interna kampanja za ušutkivanje jevrejskih „izdajnika“, posebno onih koji su liberalni, ljevičari ili sekularni.
Autokratija koju zagovara Otzma Yehudit će ugasiti demokratsku debatu, uništiti zaštitu civilnog društva i nastaviti kodifikaciju onoga što je dugo bila stvarnost – jevrejsku nadmoć i tekuće etničko čišćenje Palestinaca iz njihove vlastite zemlje koje datira od samog osnivanja Izraela u 1940-ih.
Ono što je nekada bilo nezamislivo sada postaje stvarnost, a to je formalno pripajanje velikih dijelova Zapadne obale, uključujući „Oblast C“ u kojoj živi do 300.000 Palestinaca.
Ubistvo oko 140 Palestinaca ove godine, uključujući američku novinarku Širen Abu Akleh, predstavlja najgori bilans žrtava od 2006. (ne računajućii velike eskalacije nasilja poput izraelskog bombardovanja Gaze). Sve to je bilo popraćeno palestinskim napadima u kojima je poginulo 30 Izraelaca.
Nova vlada će povćati broj ovih ubistava u kombinaciji sa rušenjem kuća i škola, protjerivanjem Palestinaca iz istočnog Jerusalema, uništavanjem palestinskih maslinjaka, masovnim zatvaranjem i etničkim čišćenjem Palestinaca. Sveukupnost ovih zločina predstavlja međunarodni zločin genocida, kako je to 2016. Godine definisao Centar za ustavna prava sa sjedištem u New Yorku.
Gaza, najveći svjetski zatvor na otvorenom, i dalje će biti sve češće bombardovana i granatirana. Njena infrastruktura, uključujući vodovodne, električne i kanalizacione sisteme, kao i objekte za skladištenje goriva, biće mete za uništavanje. Stanovnici Gaze i njihovi sugrađani Palestinci na Zapadnoj obali biće izloženi sve čvršćim blokadama, koje će za cilj imati svođenje na nivo egzistencije koji će biti korak iznad gladi. Umjesto da pokuša prikrivati ubistva Palestinaca od strane jevrejskih doseljenika i izraelske vojske, nova vlada će otvoreno slaviti zločine.
Nakon nedavnog ubistva nenaoružanog Palestinca kojeg je izraelski granični policajac tokom tuče upucao tri puta iz neposredne blizine, a zatim još jednom dok je bio na tlu, što je zasvjedočeno i snimkom, Ben-Gvir je dotičnog policajca nazvao „herojem. ”
Netanjahu, koji je optužen za prevaru, zloupotrebu povjerenja i primanje mita u tri slučaja, odlučan je da politizuje pravosuđe. On i njegovi koalicioni partneri dodatno će ograničiti prava palestinskih državljana Izraela koji su već ionako građani drugog reda.
Oni će nastaviti da se agresivno zalažu za rat sa Iranom, kao što će podržati napore da se zauzme džamija Al-Aksa u Jerusalemu, koju jevrejski Izraelci nazivaju Brdo Hrama, jer se, navodno, radi o lokaciji Drugog hrama, kojeg su Rimljani uništili 70. godine nove ere. Jevrejski ekstremisti dugo su pozivali na izgradnju džamije Al-Aksa, tj. treća najsvetija svetinja za muslimane, koja će biti srušena i zamijenjena “Trećim” jevrejskim hramom, potez koji će zapaliti muslimanski svijet.
Ben-Gvir, koji Baruha Goldštajna, jevrejskog naseljenika koji je 1994. masakrirao 29 muslimanskih vjernika u Hebronu, smatra “herojem”, najavio je skoru posjetu mjestu džamije zajedno sa drugim jevrejskim ekstremistima. Kada je Arijel ŠAron, tadašnji izraelski opozicioni vođa u septembru 2000. posjetio ovo mjesto, to je izazvalo Drugu intifadu. Volio bih da je ovo samo pretpostavka, ali nije. To je ono što ovi fanatici zaista zagovaraju.
Avigdor Maoz iz ekstremističke stranke Noam, koja se protivi LGBTQ pravima i želi zabraniti ženama da služe vojsku, imenovan je da nadgleda izraelski školski program, rusku imigraciju i koncipiranje jevrejskog nacionalnog identiteta.
„Svako ko pokuša da naudi pravom judaizmu je mračnjak“, rekao je on prošle nedelje. „Svako ko pokuša da stvori novu takozvanu liberalnu religiju je mračnjak. Svako ko – sa namjernim prikrivanjem i zamagljivanjem – pokušava isprati mozak djeci Izraela svojim planovima, bez znanja roditelja, je mračnjak.”
Džeremi Ben-Ami, predsjednik liberalne cionističke organizacije J Street javno je izjavio da se čini da će sljedeća izraelska vlada „poduzeti više akcija koje su u suprotnosti s vrijednostima kojima mi, američki Jevreji, našu djecu učimo da su suština jevrejskog identiteta”, uključujući podršku građanskim pravima, radničkom pokretu, pokretu žena i LGBTQ slobodama:
“Kako možemo objasniti svojoj djeci i našim unucima, a kamoli sebi, da su te vrijednosti srž jevrejskog identiteta, a da država jevrejskog naroda uskraćuje drugom narodu njihova prava i jednakost i potkopava vladavinu međunarodnog prava ? Ovo je fundamentalna kriza koja se, u narednim godinama, nadvija nad našom zajednicom. Oni u vodstvu naše zajednice koji insistiraju na tome da jevrejska Amerika mora biti ujedinjena i bespogovorno lojalna Izraelu bez obzira na sve, čine duboku, ogromnu, medvjeđu uslugu zdravlju jevrejske zajednice.”
Nakon rata 1967. u kojem je Izrael izvršio invaziju i anektirao egipatsko Sinajsko poluostrvo, sirijsku Golansku visoravan i palestinsku Gazu i Zapadnu obalu, Izraelci su još uvijek posjećivali palestinsku teritoriju radi kupovine, obroka u restoranima, vikenda u pustinjskim oazama Jerihona ili da popravljaju svoje automobile kod palestinskih mehaničara.
Palestinci su bili jeftina radna snaga, a do sredine 1980-ih oko 40 posto palestinske radne snage bilo je zaposleno u Izraelu. Međutim, rastuća represija izraelskih vlasti na Zapadnoj obali i Gazi, zauzimanje sve većih i većih dijelova palestinske zemlje radi širenja jevrejskih naselja i povećanje siromaštva, doveli su do ustanka Palestinaca. Većina njih koji su bili premladi da bi se sjećali okupacije 1967., pokrenuće u decembru 1987. šestogodišnje ulične proteste poznate kao prva intifada.
Ustanak je na kraju doveo do sporazuma iz Osla 1993. između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), na čijem je čelu bio Jaser Arafat. Arafat, koji je veći dio svog života proveo u egzilu, trijumfalno se vratio u Gazu s vodstvom PLO-a.
Činilo se da Sporazum iz Osla najavljuje novu eru. Bio sam u Gazi kada su potpisani. Palestinski biznismeni koji su se obogatili u inostranstvu vratili su se da pomognu u izgradnji nove palestinske države. Radikalni islamisti su se povukli. Palestinke su skinule marame. Kozmetički saloni su se umnožili. Bio je to jedan kratak i blistav trenutak kada je normalan život, bez okupacije i nasilja, izgledao moguć. Ali nije dugo trajalo.
Zabrana ulaska palestinskih radnika u Izrael, zajedno sa pojačanim izraelskim nasiljem i otimanjem zemlje, dovela je do još jedne pobune 2000. godine koja je završila 2005. Ova, o kojoj sam pisao za Njujork Tajms, bila je daleko nasilnija. Jevrejski doseljenici su iseljeni iz pojasa Gaze, a Gaza je zatvorena.
Izrael je također izgradio sigurnosnu barijeru – po cijeni od oko milion dolara po milji dužine i koju je Interni sud pravde proglasio nezakonitom – kako bi odvojio Izrael od Zapadne obale i pripojio još više palestinske zemlje. Zid je izgrađen nakon niza samoubilačkih bombaških napada koji su bili usmjereni na Izraelce, iako je ideju iznio premijer Rabin 1990-ih na osnovu toga da “razdvajanje kao filozofija” zahtijeva “jasnu granicu”.
Arafat, sa kojim sam se imao priliku susresti mnogo puta, proveo je posljednje dane svog života u izraelskom kućnom pritvoru. Kolaps Sporazuma iz Osla okončao mirovni proces ili mogućnost rješenja putem pregovora.
Zbog toga pretpostavljam da smo na pragu treće i daleko smrtonosnije intifade.
Izrael će iskoristiti ustanak da opravda divljačke odmazde koje će zasjeniti i kaznenu ekonomsku blokadu i masovne pokolje u Gazi tokom izraelskih napada 2008., 2012. i 2014. godine, u kojima je ubijeno otprilike 3.825 Palestinaca, 17.757 ranjeno i više od 25 stambenih jedinica djelimično ili potpuno uništeno, uključujući višespratnice i čitave gradske četvrti.
Desetine hiljada ljudi je ostalo bez domova, a ogromni dijelovi Gaze su pretvoreni u ruševine. Tokom protesta Velikog marša povratka 2018., na kojem su mladi ljudi u opkoljenoj enklavi demonstrirali ispred izraelske barijere, izraelski snajperisti su ubili 195 Palestinaca, uključujući 41 dijete, kao i ljekare poput Razana al-Nađara.
Kako se nasilje i represija protiv Palestinaca od strane sigurnosnih snaga, koje će uskoro voditi jevrejski fanatici, bude povećavalo, sve veći i veći broj Palestinaca, uključujući djecu, umrijet će u zračnim napadima, granatiranju, snajperskoj vatri, ubistvima i drugim izraelskim napadima, uključujući i akcije odmetnutih jevrejskih milicija, koje takođe napadaju arapske građane unutar Izraela. Glad i bijeda će se sve više i više širiti.
Brutalno pokoravanje Palestinaca, koje se opravdava toksičnom ideologijom jevrejske nadmoći i rasizmom, može biti zaustavljeno samo onom vrstom kampanje sankcija koja je uspješno pokrenuta protiv režima aparthejda u Južnoj Africi. Ako to izostane, Izrael će postati despotska teokratija.
Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Prevod: Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret