„Njemačka je Hamlet“, jednom je napisao Gordon Kreg. Inače veliki istoričar njemačke nacije (1913–2005) bio je istaknut po sadržajnim sažimanjima ove vrste, uvidima koji bacaju svjetlo na najveće dubine njemačke psihe, na ono što čini „otkucaje bila“ jednog naroda. Da li je Njemačka okrenuta prema zapadu, prema Atlantiku ili prema istoku, prema evroazijskom kopnu? Iz koje tradicije crpi? Gdje leži njena lojalnost? To su već pitanja geografije, bogate stare kulture i duge, komplikovane njemačke istorije. Mislim da Kreg nije sugerisao da je ovo stanje opterećujuće. Zapravo, u njemu nije bilo ničega što bi zahtjevalo rješavanje. U svom stanju dvostrukosti – ni u potpunosti na istoku, ni u potpunosti na zapadu – Njemačka je zaista ono što zbilja jeste.
Nemci su dugo tako živjeli – bez pardona. Dozvoljavali su SAD-u da stacionira 200.000 vojnika na svojoj teritoriji – cifra na kraju Hladnog rata – dok slijede Ostpolitik Vilija Branta, odnosno otvaranje Savezne Republike prema Njemačkoj demokratskoj republici i prema tome cijelom Istočnom bloku. Njemačka je bila ta koja je vršila zajednička ulaganja s Gazpromom, ruskim energetskim konglomeratom, u naftovode Sjeverni tok I i II čak i u vrijeme rastućih tenzija između Istoka i Zapada.
Na dugoj vožnji od Međunarodnog aerodroma Domodedovo do Moskve, široke saobraćajnice su prepune njemačkih dilera automobila, njemačkih građevinskih dizalica, fabrika nemačkih kompanija. Njemačka preduzeća, zajedno sa mnogim njemačkim građanima, bili su glasni kritičari režima sankcija koje su SAD uvele Rusiji – i zapravo Evropi – nakon što je puč u Kijevu u koreografiji SAD-a, prije osam godina, pokrenuo trenutnu krizu u Ukrajini.
Pročitao sam dva izvanredna intervjua koja je Angela Merkel dala Der Špigelu i Di Cajtu prošle sedmice, a protivna ovoj istoriji, onome što je pisano, protiv propisanog stanja dvostrukosti. Ako postoji jedna istina koja stoji iznad svih ostalih u zapanjujućim otkrićima bivše kancelarke o dvoličnosti Berlina u odnosima s Moskvom, to je ono da je Savezna Republika napustila svoje naslijeđe — svoje prirodno stanje, zaista — i tako značajne odgovornosti iz prošlosti koje joj je obezbijedila geografija.
Otuđenje Istok-Zapad
Bilo bi teško precijeniti značaj ovog zaokreta za sve nas. Globalna podjela je se upravo proširila. Drugi hladni rat je postao još hladniji. Otuđenje Istoka i Zapada je sada manje-više trajno stanje stvari. A svijet je upravo izgubio jedinu državu sposobnu da ublaži postojeće strašne okolnosti svojim posebnim, možda jedinstvenim položajem u zajednici naroda.
Čudno je uzeti u obzir gledište princa Hajnriha XIII, njemačkog aristokrate koji je upravo uhapšen jer je predvodio zavjeru za rušenje vlade u Berlinu (skup apsurdnih optužbi, moram odmah napomenuti, ni trenutka ne shvatam ozbiljno otsutne vjerodostojne dokaze , i ne očekujem da ćemo ih ikada vidjeti). Čini se da je princ dugo tvrdio da Njemačka nakon Drugog svjetskog rata nije postala nova država, već podružnica SAD-a, u njihovom potpunom vlasništvu.
„Mi nismo Nijemci. Ne živimo u pravoj njemačkoj državi”, navode njegovi navodni sljedbenici u (vrlo obmanjujućem) članku Njujork Tajmsa objavljenom u nedjelju. “Mi smo samo ogranak GmBH”, ovo posljednje znači društvo s ograničenom odgovornošću.
Kako je neobično čitati ove riječi iste sedmice kada je Merkel otklonila svaku sumnju da je to upravo to njemačko stanje – vjerovatno od ranih poslijeratnih godina, svakako otkako se Vašington sa svojim saveznicima obavezao na sveobuhvatnu, sveukupnu, kampanju da NATO dovede na sama ruska vrata sa konačnim ciljem potkopavanja Ruske Federacije.
Iako ne znam mnogo o prinčevoj politici, interesantno je čitati prigovor njemačkog građanina koji glasi da je Savezna Republika izdala sebe i svoje istorijsko naslijeđe upravo iste sedmice kada je njena bivša kancelarka u intervjuu vodećem njemačkom nedeljniku i jednoj od vodećih dnevnih novina izjavia da je plodotvorna dvostrukost nacionalne prošlosti iščezla u korist manipulativnog, rusofobičnog nepoštenja koje leži u srcu proksi rata koji SAD sada protiv Rusije vode u Ukrajini.
Kao što je naširoko izvještavano i odlično analizirano — osim u mejnstrim američkoj štampi, u kojoj se prošlonedeljne primjedbe Merkelove ne pominju — bivša njemačka čelnica je opisala svoju ciničnu, izdajničku izdaju Moskve tokom pregovora o dva Protokola iz Minska, od kojih je prvi potpisan u septembru 2014. a drugi sljedećeg februara.
Potpisnici tih sporazuma su bili Berlin, Pariz, kijevski režim nakon puča i Moskva. Itekako se dobro sjećam ozbiljnosti sa kojom je ruski predsednik Vladimir Putin ušao u pregovore. I toga koliko su se mnogi od nas nadali da će, s obzirom da je Kijev brzo prekršio Minsk I, drugi sporazum proizvesti ono što je ruski predsjednik tražio – trajno rješenje koji će značiti ujedinjenju Ukrajinu i stabilizovati sigurnosni poredak na ruskoj jugozapadnoj granici i istočnom krilu Evrope.
Ranije ove godine Petro Porošenko, prvi ukrajinski postpučistički predsjednik, šokirao je sve kada je javno izjavio da Kijev nikada nije imao nameru da poštuje obaveze koje je preuzeo kada je potpisao Protokole iz Minska. Pregovori u bjeloruskoj prestonici i sva obećanja bili su osmišljeni jednostavno da bi kupili vrijeme dok je Ukrajina gradila utvrđenja u istočnim regijama i obučavala i naoružavala vojsku dovoljno jaku da vodi agresorski rat u punom kapacitetu protiv regiona Donjecka i Luganska pod ruskom ingerencijom.
Nikada nije bilo stvarnog interesa za federalnu strukturu predviđenu Minskom II. Nikada nije postojala nikakva namjera da se otcijepljenim regijama dodijeli mjera autonomije koja je proizazila iz istorije Ukrajine, njenih mješovitih jezika, kulture i tradicije. Privrženost svemu tome bilo je lukavstvo s namjerom da se prevari Moskva i republike Donbasa, dok se Ukrajina ponovo naoružala i započela granatiranje potonjih uoči rata koji je izbio u februaru.
Šokantno? Da jeste. Ali Porošenko je bio nabrijani magnat koji je upravljao krajnje neodgovornim, do bjesnila rusofobnim režimom koji je preuzeo vlast u Kijevu. Dakle: Šokantno, ali isto tako u skladu sa ponašanjem korumpiranih skorojevća i nikogovića koji nemaju pojma ili obzira naspram državotvornosti ili odgovornom upravljanju.
Ali potpuno je druga stvar ono što je postalo očigledno: Da potpuno iste stvari govori Merkelova. Bivša kancelarka trebalo je da predvovodi diplomatski demarš Zapada zajedno sa Fransoa Olandom, tadašnjim predsednikom Francuske i očigledno mlađim partnerom najmoćnije političke ličnosti Evrope. Po sopstvenim, koristila je diplomatiju na u istu svrhu kao i Kijev, da poništi sporazum za koji se pretvarala da iza njega stoji.
Podsjetimo, SAD nisu učestvovale u pregovorima u Minsku. S druge strane su se jasno zalagae protiv bilo kakve nagodbe sa Rusijom ili otcijepljenim regionima. S druge strane, nije imalo smisla pozivati SAD u Minsk jer je njihov stav bio očigledan i njegovo prisustvo bi bilo kontraproduktivno. Sada kada je Merkel progovorila, izgleda da je njemački stav bio da je Zapadu potreban sporazum koji niko na Zapadu nije želio, osim ako se želi kupiti vrijeme za ponovno naoružavanje Ukrajine.
Merkelini intervjui za Der Špigel i Di Cajt, koji se mogu naći ovdje i ovdje urađeni su na način opsežnih retrospektiva tokom kojih su prijateljski dopisnici nizali softbolove kancelarki koja se osvrće unatrag. Minsk i rat u Ukrajini bili su samo dvije teme među mnogima. Dokumenti ostavljaju utisak da je Merkel o njima govorila opušteno i neoprezno. Pa ipak ključni odlomci su kratki, ali vrlo jasni.
Der Špigel:
“Ona vjeruje da je… kasnije tokom pregovora u Minsku mogla kupiti vrijeme potrebno Ukrajini da se bolje odbrani od ruskog napada. Ona kaže da je to sada jaka, dobro utvrđena zemlja. U ono vrijeme bi je, sigurna je u to, preplavile Putinove trupe.”
U Di Cajtu, drugom od dva intervjua, Merkel je pregovore u Minsku opisala kao “pokušaj da se Ukrajini da vremena… da postane jača”, kasnije je izrazila zadovoljstvo što je ova strategija – direktna zloupotreba diplomatskog procesa – uspjela.
Postoje različita tumačenja Merkelinih riječi. Oni se generalno uzimaju za nominalnu vrijednost, kao neopravdano priznanje njene dvoličnosti – i šireg Zapada – u njenim odnosima s Rusijom po pitanju Ukrajine. Moon of Alabama, njemačka publikacija, tumači intervjue kao pokušaj Merkelove da zaštiti svoju političku reputaciju dok njemački liderski krugovi podliježu vrsti rusofobije uobičajene u SAD-u, ali do sada ne i u Saveznoj Republici.
Smatram da su oba ova tumačenja uvjerljiva. Bilo kako bilo, važna tema koja je sada pred nama jeste šteta koju je Merkel napravila 2014. i 2015. i posljedice njenih komentara prošle sedmice.
Mnogo se pisalo i govorilo o kobnom udarcu koji je Merkelova zadala poverenju u diplomatskim poslovima, a mislim da je „fatalno“ prava riječ. Rej Mekgovern je vrlo jasno govorio o ovoj temi, dovodeći u pitanje svoje životno profesionalno iskustvo, tokom dugog dijaloga sa Glenom Dizenom i Aleksandrom Merkurisom prošle nedelje.
Mjera povjerenja bila je ključna stvar na relaciji između Vašingtona i Moskve čak i tokom najopasnijih vremena Hladnog rata. Kubanska raketna kriza je razriješena na način na koji jeste jer su američki predsjednik Džon F. Kenedi i sovjetski premijer, Nikita Hruščov, mogli u dovoljnoj mjeri vjerovati jedni drugima. Ovo povjerenje više ne postoji, kao što su Putin i drugi ruski zvaničnici jasno rekli u reakciji na objavljivanje dva njemačka intervjua.
Otkako je Džo bajden preuzeo dužnost prije dvije godine, Moskva i Peking su u više navrata ponavljali da nemaju povjerenja u Amerikance. Sljedeća misao je da nema smisla pregovarati s njima u diplomatskom kontekstu. Za razne ruske zvaničnike, od Putina pa na dole, čini se da su Merkelina otkrića samo potvrdila ove zaključke.
Veliki je zaokret što Moskva sada uključuje Evropljane, a posebno Nijemce, u ovakvo rasuđivanje. Njemačka sada govori laži od kojih je satkano američko carstvo – tjeskobe i tuge u jednom. Ako je diplomatija spaljene zemlje prikladan naziv za ono što Zapad radi u svojim odnosima s Rusijom od 2014. godine, kao što mislim da jeste, njemački most između Zapada i Istoka je spaljen.
Ozbiljnost ovih zaključaka i implikacija a kojima se suočavamo, ogromna je i za Zapad i za nezapad. Svijet prepun neprijateljstava je svijet koji svi poznajemo. Svijet bez povjerenja i pregovora će se pokazati tek manifestovati u realnosi. Kao što sada uviđamo u kontekstu Ukrajine, nema mogućnosti za diplomatiju, pregovore ili dijalog bilo koje vrste bez povjerenja. O rezultatima čitamo svakodnevno u onih nekoliko publikacija koje realno izvještavaju o ovom ratu.
Piše: Patrik Lorens za Consortium News, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret