MUHAREM BAZDULJ: O narodu koji se opredijelio za slobodu

Andre Malro (1901 – 1976) je u svijet književnosti ušao prije tačno stotinu godina, kada je obavio svoju prvu knjigu.

Već deset godina kasnije, za roman “Ljudska sudbina” dobio je Gonkurovu nagradu, najvažniju književnu nagradu u Francuskoj. U toku te decenije, između 1923. i 1933, dakle, začinje se i Malroova ljubav za slikarstvo te njegovo prijateljstvo sa Pikasom, a rane dvadesete godine prošlog vijeka i Malroovog života su i vrijeme njegove prve ženidbe. U pratnji svoje žene Klare (inače njemačke Jevrejke) Andre Malro odlazi 1923. godine na područje Indokine. Prvotna intencija putovanja je avanturistička i ponešto pragmatična. Naime, Malro želi u Evropi donijeti i preprodati umjetnine sa Dalekog istoka. U Indokini često ima probleme sa kolonijalnim vlastima, a iz tog vremena potiče i njegov slavni angažman za ljudska prava. Tih godina Malro se počinje profilisati u jednog od vodećih kritičara kolonijalizma. No njegov je angažman obuhvatao i riječi i djela. Malro je, naime, bio jedan od osnivača pokreta “Mladi Anam”, kao i pokretač časopisa “Okovana Indokina”. Poznate su, takođe, i činjenice o njegovom potpomaganju kineske revolucije, naročito nastojanja da se iz Šangaja protjeraju japanski i zapadni kapitalisti.

Prava književna slava Malroova počinje, kako rekosmo “Ljudskom sudbinom”. U mladalačkom eseju “Sudbina romana” Danilo Kiš veli: “Naslov romana XX veka nije ni “A la recherche du temps perdu”, ni “Ulysses”, ni “Der Zauberberg”. Naslov romana XX veka je nađen: on glasi “Condition humain”. To nije, ili tačnije, to nije samo roman Andre Malroa, već simbolični naslov svih onih vrhunskih dela što ih je ovaj vek dao u romanu, naslov one ciklične epopeje veće po obimu i od onih golemih hipertrofiranih istočnjačkih epova kao što su “Mahabharata i Ramajana”.

Malro je, dakle, u ovom naslovu uspio sažeti veliku želju svih romanopisaca: opisati ljudsku sudbinu ili – kako bi kazao Kundera – tajnu postojanja. Iako će decenijama kasnije u širokoj recepciji zauzeti nešto niže mjesto od Sartra i Kamija, Malro je zapravo pisac jednakog kalibra, što su pravi književni znalci uvijek potcrtavali, i u svijetu i kod nas (Tvrtko Kulenović i Mirko Kovač su dobar primjer.)

Tih tridesetih godina Malro i dalje mnogo putuje. Destinacije su mu, među ostalim, Persija, Avganistan, SAD, Japan, Indija, SSSR, Jemen. Hitlerov dolazak na vlast na početku nije previše uzdrmao evropsku intelektualnu močvaru. Malro je, međutim, bio izuzetak i na fašizam je upozoravao još 1935. u djelu “Vrijeme prezira”, dakle samo dvije godine otkad su nacisti zavladali u Berlinu.

A krajem tridesetih godina, u vrijeme Španskog građanskog rata, počinje jedna od najvažnijih i najromantičnijih epoha njegovog života. Malro se, naime, aktivno stavlja na stranu Republikanaca i čak direktno djeluje u avijaciji, kao pilot i komandant eskadrile Espanja. Radovan Zogović ga je zbog toga prozvao “krilatim pjesnikom”. U romanu “Nada” iz 1937. godine Malro opisuje iskustvo Španskog građanskog rata. “Nada” se uz “Ljudsku sudbinu” smatra najboljim Malroovim romanom i takođe, po opštem mišljenju, zajedno sa Hemingvejevim “Kome zvono zvoni” spada u sami vrh romana sa tematikom iz Španskog građanskog rata. Početak Drugog svjetskog rata Malroa zatiče u rodnom Parizu. Odmah se odlučuje pridružiti borbi protiv fašista. Najprije je bio obični vojnik u tenkovskim jedinicama. Nakon zarobljavanja i dramatičnog bijega iz zatvora u Tuluzu, Malro će u ljeto 1944. pod tajnim imenom pukovnik Berže postati komandant brigade Alzas-Loren. Kada su nakon oslobođenja Strazbura Nijemci krenuli u kontraofanzivu želeći ponovo osvojiti grad, Malro (odnosno pukovnik Berže) je izdao famozno naređenje: “Držaćete svoje položaje pod svaku cijenu, sve do iscrpljenja zaliha municije. U slučaju da vam položaj postane nemoguć, povući ćete se u grad Strazbur u kojem ćemo se tući ma što se dogodilo, ulicu za ulicom, kuću za kućom, Strazbur nećemo napustiti ni u kojem slučaju.”

Nijemci nisu uspjeli u svojoj namjeri, a danas je Strazbur, eto, sjedište Evropskog parlamenta i jedno od glavnih obilježja ujedinjene Evrope. Na samom kraju rata, kad je već ovjenčan dvostrukom slavom – velikog pisca i ratnog heroja – Malro susreće generala De Gola. To je bio jako važan susret, jer će Malro do kraja života ostati odani prijatelj, saradnik i poštovalac De Golov. Odmah poslije rata, u privremenoj vladi, Malro je bio ministar informisanja, a kasnije je, od 1959. do 1969, bio ministar kulture. Njegovo ministrovanje zapamćeno je, inače, ponajviše po zalaganju za obnovu spomenika arhitekture i osnivanju i otvaranju svojevrsnih domova kulture po cijeloj Francuskoj. Posljednje godine života Malro je proveo uglavnom povučeno, a umro je od upale pluća.

U toj posljednjoj fazi njegovog života, pisao je, između ostalog, i čuvenu knjigu “Glava od opsidijana”. Njen rukopis poklonio je Narodnoj biblioteci Srbije u Beogradu. Tom prilikom, nepunih godinu dana uoči svoje smrti, uputio je i pismo tadašnjem upravniku ove institucije u kojem između ostalog stoji: “Dok su u najmračnijim časovima minulog rata, posle Varšave, Roterdama i Dankerka, preostale zemlje predavale Trojnom paktu svoju sudbinu i svoje teritorije, Beograd se jednog prolećnog jutra hiljadu devetsto četrdeset prve – pobunio. U času kad se čitav kontinent pokorio sili, njegov narod se opredelio za slobodu. Odmazda koja je usledila imala je razmere besnila koje je takva nepokornost izazvala. U prvim satima bombardovanja grada, koje je započelo bez objave rata, zbrisane su desetine hiljada ljudskih života, a s njima i Biblioteka, temeljna ustanova kulture svake nacije. Upravo u spomen na te događaje odlučio sam da svoj rukopis poverim Narodnoj biblioteci Srbije, koja je danas, evo, obnovljena. U sudbini vaše Biblioteke vidim sudbinu naroda kome su kultura i sloboda jedno. Ljudsko dostojanstvo, koje je odvajkada skupo koštalo vašu zemlju, i dan-danas predstavlja nadahnuće na kojem počiva vaša nezavisnost. Molim vas, gospodine upravniče, da primite izraze uvažavanja za vašu posvećenost nezavisnosti, kao i razvoju Biblioteke, uz najbolje želje za vas lično”.

Danas, poslije skoro pedeset godina, ovo pismo je veoma vrijedan istorijski i umjetnički dokument. Kad jedan istinski borac protiv fašizma prepozna slobodarski duh Beograda, to nije sitnica i zaista nešto znači.

Piše: Muharem Bazdulj za Glas Srpske, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top