Izjava Milorada Dodika da mu je Bakir Izetbegović poruči kako ga mora napadati jer ako to ne radi onda će on (Bakir Izetbegović) biti u lošoj poziciji me je, iako sam odavno shvatio kako funkcioniše banalni sistem zavađanja kolonijalno podređenih naroda, naveo na jednu staru kontroverznu misao.
Kada sam, ima tome skoro 15 godina, kao mlad autor napisao da je ratna Republika Srpska bila „Srpska NDH“ izrekao sam prejaku riječ. Iako se bukvalno sve za šta je odgovorno srpsko rukovodstvo 90-tih u Istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini u smislu masovnih i bestijalnih zločina nad bošnjačkim civilnim stanovništvom , a da ne govorimo o nemilostivoj politici zatiranja bošnjačkog kulturnog i vjerskog naslijeđa, apslutno da usporediti sa politikama koje su vodile vlasti NDH na Baniji, Kordunu i Istočnoj Hercegovini, politički kontekst raspada Jugoslavije, pa i same BiH kao „male Jugoslavije“ u kojem Republika Srpska nastaje kao izraz narodnog plebiscita, a ne kao vještačka tvorevina fašističkog okupatora, čini značajnu razlogu zbog koje ta usporedba, u potpunosti, ne stoji. Na kraju krajeva, potpisavši Dejtonski mirovni sporazum, Republika Srpska se obavezala na ispravljanje posljedica svega onoga zbog čega je, od strane zgranutih i užasnutih ljudi, s pravom, bila uspoređivana sa zloglasnom nacističkom marionetskom državom, ma koliko nepošteni nacionalistički revnosnici zbog takvih konstatacija histerisali.
I zaista ko danas, 27 godina od okončanja rata, živi u Republici Srpskoj, zna koliko su sintagme poput „srpska NDH“ ili „genocidna tvorevina“ potpuno izgubile smisao. Ljudi koji su odabrali da se vrate svojim kućama su se, uglavnom, vratili, vjerska i kulturna baština, uništena po direktivama SDS-ovog ratnog režima, je, uglavnom, obnovljena, Bošnjaci i Hrvati imaju svoje predstavnike u institucijama Republike Srpske, ma kako cijeli sistem njihovog odabira imao stotine falinki i potpuno apsurdnih i nepravednih rješenja kao i sve u dejtonskoj BiH. Autor ovih redova se, živeći i i boraveći u više gradova Republike Srpske mogao uvjeriti i u pozitivne primjere nepodjejenih škola, međusobnog druženja djece različitih narodnosti, kafića i kafana u koji izlaze i u njima se druže ljudi svih narodnosti, sredina koje su danas multietničke više nego glavni grad BiH. Na kraju krajeva u prvom članu važećeg Ustava Republike Srpske stoji: „Srbi, Bošnjaci i Hrvati, kao konstitutivni narodi, Ostali i građani, ravnopravno i bez diskriminacije učestvuju u vršenju vlasti u Republici Srpskoj.“ Ta odredba ne nalikuje na ništa što bi, načelno, bilo genocidno ili endehazijsko.
Protivargument ovakvom rezonovanju jeste mejnstrim politička retorika koju ne prestaju reprodukovati majstor političkog i ideološog oportunizma i prevetljivosti Milorad Dodik i SNSD, a prema kojoj su vinovnici šovenskih i istrjebljivačkih politika iz 90-tih srpski nacionalni heroji. Međutim, ako bismo stvari sagledavali samo kroz tu prizmu, onda bismo sva južnoslovenska društva morali primarno posmatrati kroz stepen autodestruktivne javne adoracije antiheroja devedesetih, bez obzira da li su presuđeni ili nepresuđeni ratni zočinci ili samo mislioci koji su generacije zavili u crno. Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je kao autor čuvene rečenice o genocidu i etničkom čišćenju kao faktorima državne stabilnosti, osoba sa vjerovatno najviše podignutih spomenika u Hrvatskoj, dok je Alija Izetbegović, kako su svi relevantni dokumenti pokazali, nesumnjivo povezan sa obavještajnim i vojnim krugovima odgovornim za ratne zločine i planove podjele zemlje, u Sarajevu i pripadajućim teritorijama, proglašen nekom vrstom referentne tačke mudrosti i humanosti.
Pa ipak, to nam ne govori sve o tim društvima koja, su, u skadu sa svojim ustavnim odredbama, barem načelno, bazirana na poštovanju elementarnih prava čovjeka. U današnjoj Hrvatskoj, osoba srpske nacionalnosti koja, npr. živi u Pakracu, će svakog dana proalaziti ulicom ustaškog imigranta Gojka Šuška, ili se diviti snowball božićnom ukrasu ispred biste već spomenutog etničko čistačkog ideologa Tuđmana, ali će, ipak, bez problema i incidenata prisustvovati službi u svojoj crkvi, imati svoje manjinsko udruženje i tome slično, a što, osim kolikvijalno, nisu karakteristike NDH, ma koliko bi neki voljeli da ona postoji na isti način kao i 1941. Bez obzira što su Srbi u Federaciji BiH na meti rasističkog i generalizujećeg antisrpskog mejnstrim razmišljanja, a njihova kulturna i vjerska baština često na meti neimenovanih i nikada oktrivenih vandala, teško da vlast na ovim područjima, baš kao i u Republici Srpskoj, možemo na bilo koji način usporediti sa NDH.
Pa ipak, Dodikovo flagrantno i šeretsko priznanje kako je međusobno dogovaranje gnusnih šovinističkih provokacija zapravo norma postugoslovenske političke kulture me potpuno vratio tezi o „srpskoj NDH“. S tom razlikom da ona to više nije Bošnjacima i Hrvatima kao što je do bio slučaj 1992-1995, već prvenstveno Srbima. Jer društvo koje se bazira isključivo na reprodukovanju zastrašivanja, odnosno zastrašivanja banalnim lažima o nadolazećem ratu koji bi bio repriza onog iz 90-tih jeste društvo poticanja i održavanja najgoreg u ljudima. A na taj način galvanizovani ljudi nisu sposobni ni za šta drugo nego za izgaranje u zatupljujućoj autodestrukciji, ma koliko zloguki proroci gudili o tome da se kolektivni duh brusi isključivo ratničkim narativima. Koji su, ne lažimo se, zaista brusili i uzvisivali ljudska društva, onda kada su govorili o nečemu velikom: o ratovima za oslobođenje, ratovima protiv zlokobnih tlačiteljskih ideologija, pobunama protiv tiranskih vladara. Ali šta nam nudi Dodik, bez obzira radi li to iz oportunizma ili ne? “Nažalost, Titov režim je ignorisao stradanja Srba u Jasenovcu, Pagu, Jadovnu, Šušnjarima, Brodu, Prebilovcima i tako su pokušali prešutiti istinu o ovom događaju. Međutim, činjenica je da je četnička vojska čuvala slobodu narodu”, samo je jedna od njegovih nedavnih skandaloznih izjava, odnosno kolosalnih laži.
Nedavno sam obišao kompleks logora Jasenovac i potresao se izložbom fotografija prve javne ekshumacije jasenovačkih žrtava iz 1946., a da ne pominjemo stotine javnih suđenja ustaškim zločincima, činjenicu da je prvi dokumentarni film o Jasenovcu snimljen već 1945 i prikazivan u svim kinima u Jugoslaviji, da su ustaški zločini dokumentovani upravo marljivim radom Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na osnovu kojeg je u SFRJ objavljeno na hiljade knjiga i naučnih članaka o NDH. O dokumentaristici, igranim filmovima i činjenci da su sve srednjoškolske ekskurzije u SFRJ posjećivale spomen kompleks u Jasenovcu da ne govorimo. Upravo o dokumentaciji ove Komisije (ovdje i ovdje) možemo pronaći zapisnik sa poslijeratnog suđenja ustašama koje su 1941 ubile predsjednika ljubuške crkvenoškolske opštine Vasilija Vitkovića u kojem su zabilježene njegove riječi hrišćanskog smirenja: „Samo vi djeco radite svoj posao.”, a koje su tobožnji nacionalni dušebrižnici devedesetih pripisali nepostojećem „starcu Vukašinu Mandrapi” iz Klepaca, tobože ubijenom u Jasenovcu, vjerovatno samo zbog toga da bi se izmišljeni[1], a ne istinski, mučenik uklopio u narative o zavjeri zlih partizana i srbožderskih komunista u cilju prikrivanja zločina nad srpskim narodom.
U tom smislu je potpuno irelevantno da li je Dodik u duši i dalje reformista koji je neambiciozno i oportunistički prihvatio ulogu upravnika srpskog sektora postjugoslovenskog ideološkog smetljišta, ili zaista misli ono što mu servirajuhuškački savjetnici. Riba uvijek smrdi od glave. Valja ipak spomenuti jedan od mnogobrojnih dokumenata sačuvan u njemačkim arhivama o jednom od Dodikovih „čuvara srpskog naroda”, svešteniku i vojvodi Momčilu Đujiću koji od 9.maja 1944. postaje dio Kroatische Kampfgemeinschaftten (Hrvatskih borbenih zdrugova) pod njemačkim patronatom, koje od 21. jula iste godine ratuju protiv već oformljene Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije braneći tako ne samo Treći rajh, već i NDH koja je samo nepune tri godie prije toga osnovala, u to vrijeme još uvijek operativni, Sabirni logor Jasenovac.
I tako, kada se ukombinuje politička kultura zastrašivanja od susjednog propalog, upropaštenog i jednako bespomoćnog naroda kojim vlada bešćutni kompradorski ološ sa blatantnim lažima o prošlosti, posebno promovisanjem ustaških kolaboratora u „čuvare naroda“, onda se takav sistem ne može opisati drugačije nego kao endehazijski prema samim Srbima i njihovoj reputaciji dostojanstvenog i slobodarskog naroda sa stotinama ličnosti koje mogu služiti za uzor i inspiraciju novim pokoljenjima. Ili da se poslužimo riječima jednog od iskrenih oficira JVO, Dimitrija Antonovića koje je 10. novembar 1943. (u vrijeme ravnogorskih represalija, to jest „lova na crvene vještice”, istinske i izmišljene komuniste u Šumadiji koje su se vršile s njemačkim blagoslovom), uneo u svoj dnevnik i u kojima kao da opisuje današnje sveukupno srpsko društvo: „Posle svega ovoga vrlo često sam primoran da sam sebi priznam da nemam zašto da se borim, jer ne vidim da će biti bolje. Mi smo toliko pokvareni i toliko ogrezli u pokvarenjaštvu da je nemoguće da se od ovoga izrodi nešto bolje.” I zaista vrijeme je da se nakon 30 godina histeričnog antijugoslovenstva i rigidnog antipartizanstva shvati da se iz toga ne može izroditi ništa bolje. I pogotovo obustavi pametovanje da su hrvatski nacionalisti, potkopavajući Jugosaviju, ispali „pametni” i da srpsko društvo treba oblikovati apsorpcijom i adaptacijom rigidnog frankovluka, budući da mu je, kod kuće, u Hrvatskoj, glavno postignuće gubitak četvrtine stanovništva za manje od 20 godna. Rekord prema čijem dostizanju punom snagom hrlimo.
[1] U Jasenovcu je, prema autentičnim svjedočantvima logoraša, premlaćivanjem ubijen sarajevski zanatlija, pojac u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji, Spasoje Mandrapa, kojeg u svojim sjećanjima spominje i partizan i kasniji predsjednik Vlade NR BiH Đuro Pucar, kao čovjeka koji ga je, neposredno pred Drugi svjetski rat zaposlio u svojoj radnji, iako ga je pratila reputacija komunističkog ilegaca koji je odležao dugogodišnju robiju u Lepoglavi. Neodgovornim pristupom istorijskih revizionista i senzacionalista ranih 90-tih, njegovo je stradanje združeno sa stradanjem istorijske ličnosti Vasilija Vitkovića iz Ljubuškog u nepostojeću ličnost “starca Vukašina Mandrape” iz Klepaca. Toliko o prevelikoj brizi nacionalnih snaga 90-tih o tome da se stradanja srpskog naroda sačuvaju od zaborava.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret