MARIJA KREL: Kako je čovjek došao do ljubljenja

Iz ljubavi, privrženosti ili želje – ljudi su se oduvijek ljubili na usne. Ili ipak ne? Kratka povijest ljubljenja…

Dati pusu, žvaliti se ili cmakati se – ljubljenje nije samo raznovrsna i ponekad bučna rabota, već je i jedna od najvažnijih gesti u ljudskoj povijesti. Ljubimo se da bismo iskazali ljubav, poštovanje, želju, prijateljstvo ili pomirenje. Poljubac može biti i metafora za izdaju poput Judinog poljupca, demonstrirati religijsko štovanje ili poput legendarnog bratskog poljupca Leonida Brežnjeva i Ericha Honeckera simbolizirati bratstvo.

Jedan jedini poljubac ljubavnike opija koktelom dopamina, serotonina, adrenalina i oksitocina. Ne čudi stoga da je to središnja tema književnosti i umjetnosti – pod uvjetom da vas poljubi muza.

No koliko se god kulturološka tehnika ljubljenja danas činila sveprisutna, malo se zna o tome kako, kada i zašto je nastala. Studija objavljena u „Science Advances“ 2022. godine bacila je malo svjetla na tu temu. Prema tome, trijumf ljubljenja bi mogao biti povezan s nešto manje romantičnom infekcijom: širenjem virusa herpesa HSV-1, koji danas nosi oko dvije trećine svjetske populacije.

Ljubljenjem je došao i herpes

Istraživači predvođeni genetičarkom Christianom Scheib sa Univerziteta u Cambridgeu pretražili su oko 3000 prapovijesnih i povijesnih DNK analiza ljudskih zuba, ali su samo u četiri slučaja pronašli tragove virusa herpesa. Najstariji DNK ostatci HSV-1 virusa pronađeni su na ostatcima čovjeka pokopanog prije 1500 godina u ruskoj regiji Urala. Do tada je najstariji genetski dokaz sezao do 1925. Istraživači su potom usporedili genom drevnog virusa herpesa s uzorcima gena iz modernijih verzija kako bi izračunali stopu mutacije patogena. Na taj su način uspjeli rekonstruirati evoluciju HSV-1.

„Svaka vrsta primata imala je neki oblik herpesa. Stoga pretpostavljamo da je virus s nama otkako je naša vrsta napustila Afriku“, objašnjava Christiana Scheib. Međutim, prije otprilike 5000 godina genetsko obiteljsko stablo se promijenilo. „Nešto se dogodilo što je omogućilo jednom soju herpesa da pretekne sve ostale. Možda je došlo do porasta prijenosa koji bi se mogli povezati s ljubljenjem.“

Otprilike u to vrijeme, oko 2800. godine pr. Kr., Europa je doživjela prekretnicu. Nomadski jahači doselili su se iz stepa sjeverno od Crnoga mora i sa sobom donijeli nova oruđa, oružje i običaje. I nisu samo kulturu života promijenili; doseljenici – koji su arheološki poznati po kulturi vrpčaste keramike – za sobom su ostavili jasan genetski trag koji svi Euroazijci nose u sebi do danas. Neovisno o tome, Sheib i njezina istraživačka skupina sumnja da su doseljenici donijeli i praksu ljubljenja u Europu – zajedno sa virusima herpesa.

Ljubljenje je „ritualizirano hranjenje usta na usta“

Postoje razne hipoteze, ali malo čvrstih dokaza. Dobro poznati pristup vidi vezu između ljubljenja i prenošenja hrane. Tisućama godina ljudi su žvakali hranu za svoje potomke i prenosili je preko usana. Prema biheviorističkom istraživaču Irenäusu Eibl-Eibesfeldtu (1928–2018) poljubac nije ništa više doli „ritualiziranog hranjenja usta na usta“.

Tehnika prethodnog žvakanja prakticira se i danas. Ali tamo gdje postoji prožvakavanje, tu ne postoji nužno i ljubljenje. U Kongu je, primjerice, ta praksa bila poznata dosta prije ljubljenja. Ljubljenje su tek donijeli Europljani.

Sigmund Freud je vjerovao da se želja za poljupcem javlja nešto ranije – pri sisanju. Prema Freudu, dijete koje je lišeno majčine dojke kroz cijeli život pokušava povratiti pozitivne osjećaje svoje prve faze života kroz sisanje palca i druga ponašanja. U svojoj knjizi „Tri rasprave o teoriji seksualnosti“ piše: „Inferiornost ovog drugog položaja [palca] kasnije će ga potaknuti da traži slične dijelove, usne, druge osobe.“ Nažalost, Freud tada nije mogao znati da nerođene bebe sišu palac dok su još u majčinom stomaku.

Druga hipoteza svoj pogled usmjerava ka nosu. Poljubac usnama nastao je od svog srodnika, poljupca mirisanjem ili njuškanjem. U mnogim su se ranim kulturama ljudi pozdravljali trljajući nosove ili stavljajući ih jedni drugima na obraze i duboko udišući. Slični običaji postoje i danas kod Maora, sibirskih Jakuta, u Kini, Laponiji i kod kanadskih Inuita – koji, uzgred, ne daju „kunik“ trljanjem nosova, nego pritiskom nosa na kožu onoga preko puta duboko ga udahnjujući. Znanstvenica kulture Ingelore Ebberfeld (1952–2020) vidjela je podrijetlo poljupca nosom i usnama u bliskoj vezi sa osjetilima mirisa i seksualnosti: „Čini se da je njuškanje kod sisavaca, koje uglavnom odaje počast reprodukciji, zapravo jedno od stvarnih uzroka ljubljenja.“

Istraživačica i autorica Sheril Kirshenbaum, koja je objavila publicističku knjigu o ljubljenju, iznosi treće objašnjenje: ljubljenje usnama moglo je nastati kroz vezu između sposobnosti da se vide boje, seksualne želje i evolucije ljudskih usana. Potonje bi imale dvije upečatljive značajke: za razliku od životinja, zakrivljeni su prema van i njihova je boja upečatljiva. Ljudski mozak je evolucijski uređen da brzo uoči crvenu boju, da npr. otkrije zrelo voće.

Crvena boja je također i oznaka seksualnosti: kod ženki bonoboa, primjerice, crvena oteklina na području stražnjice ukazuje na spremnost za začeće. „Najvjerojatniji scenarij je da su, kada su se naši preci uspravili, njihova tijela pretrpjela mnoge promjene. To također uključuje i promjenu karakterističnih seksualnih signala“, pretpostavlja Kirshenbaum.

Najstariji poznati poljubac dolazi iz Indije

Prvi povijesni izvori koji dokumentiraju ljubljenje sežu oko 3500 godina unatrag. Otprilike prije oko 1500 godina pr. Kr. Vedski sanskrtski tekstovi iz Indije opisuju čin mirisanja ustima. Neki istraživači pretpostavljaju da se ovdje misli na neki oblik ljubljenja. Eksplicitnije reference mogu se naći u hinduističkoj „Satapatha Brahmana“: u njoj ljubavnici stavljaju „usta na usta”. Nježni poljubac usnama opisan je zatim u poznatom hinduističkom epu „Mahabharata“, koji je vjerojatno prvi puta napisan između 400. godine pr. Kr. i 400. godine po. Kr.

Običaj ljubljenja nije bio ograničen samo na Indiju. „Uzmimo ‘Enuma Eliš’, babilonsku priču o stvaranju čija verzija teksta nam je sačuvana uklesana na kamenim pločama iz 7. stoljeća pr. Kr. iako su njezine priče puno, puno starije“, objašnjava Kirshebaum. „Ova priča o stvaranju upućuje na nekoliko poljubaca, uključujući i pozdravni poljubac.“

U antici nailazimo češće na ovaj običaj – bilo da je riječ o poljupcu muškaraca sa ženom ili muškarca sa muškarcem, kako nam pokazuju ilustracije na grčkim vazama. Homer ga opisuje u svojoj „Ilijadi“ i „Odiseji“. Također i grčki povjesničar Herodor iz 5. stoljeća pr. Kr. opisuje kako su se Perzijanci ljubili na drugačije načine ovisno o statusu osoba. Također prenosi da su Egipćani navodno odbijali ljubiti Grke u usta jer su jeli krave, životinje koje su Egipćanima svete.

„Čitavo te susjedstvo ljubilo“

U vrijeme Rimskog Carstva, antički autori oslikavaju vrlo živu kulturu ljubljenja – čak iako taj običaj nisu svi rado prihvaćali. Rimski pjesnik Marcijal bio je primjerice ogorčen kada se u 1. stoljeću pr. Kr. nakon 15 godina vratio u Rim: „Ljubi te cijeli kraj, grli te dlakavi seljak smrdljivih usta; odavde prijeti tkalac, odande suknar, s druge strane postolar koji je upravo ljubio kožu, a s treće strane Dominus s opasnom bradom, zatim i krivooki čovjek, i onaj krmeljivi kao i felator i kunilingus koji su upravo završili posao. Samo iz tog razloga nije se isplatilo vraćati“ (Epigram XII 59).

Marcijal nije bio sam u svom gađenju prema sveprisutnom ljubljenju. Rimski car Tiberije (42. pr. Kr. – 37. po. Kr.) zabranio je tu praksu, vjerojatno kako bi spriječio sirenje gljivičnih bolesti. Moguće je, ali nije sigurno, da se radilo o virusu herpesa.

Širenjem kršćanstva ponovno se preispitivala uloga poljupca: poljubac nalazimo na više mjesta u Bibliji; unatoč tome, plašili su se svećenici, da bi to mogao biti uvod u daljnje grešne radnje. Kako bi se to spriječilo, muškarcima i ženama neće biti dozvoljeno izmjenjivati cjelov ljubavi za pružanje mira u crkvi.

Slatki engleski poljupci

Naravno, time nije prestao običaj. O tome jasno govori pismo nizozemskog učenjaka Desideriusa Erasmusa iz 1499. godine. On s oduševljenjem izvještava svog prijatelja Fausta o svom putovanju u Englesku: „Postoji moda koja se ne može dovoljno nahvaliti. Kamo god pođeš, poljube te, a kad ponovno kreneš, poljubit će te za rastanak; vratiš li se, slatkiš se ponavlja. (…) O Fauste, da si jednom okusio kako su slatki i mirisni, doista bi poželio biti putnik (…) cijeli život u Engleskoj.“

Otprilike 150 godina kasnije malo je toga ostalo od ove prakse u Engleskoj: poljupci su izgubili popularnost oko 1655. godine zbog kuge. Umjesto toga, ljudi su u znak pozdrava mahali, klanjali se, naklanjali se ili naginjali šešir.

Poljupci nisu univerzalni fenomen među ljudima

Kako su Europljani stizali na nove kontinente, postalo je jasno da poljubac usnama, koji se uvriježio u Europi, nije univerzalna ljudska gesta. Otkrivači poput Britanca Williama Winwooda Readea (1838. – 1875.) bili su iznenađeni kada su otkrili da je potpuno nepoznat ili odbačen u drugim dijelovima svijeta. Iz tog saznanja znanstvenici su razvili rasističku sliku čovjeka. Na primjer, ljubljenje u usne je „civilizirano“, dok je poljubac mirisanjem nešto „primitivno“ ili „barbarski“.

Činjenica je da je ljubljenje usnama mnogo manje uobičajeno nego što mnogi zapadnjaci misle. Antropolozi predvođeni Williamom Jankowiakom sa Univerziteta u Nevadi pretraživali su etnografske izvore. Kako pišu u stručnom časopisu „American Anthropologist“ analizirali su 168 kultura kako bi vidjeli postoji li kod njih ljubljenje kao „kontakt usana s usnama“.

Istraživači pretpostavljaju da je „zapadni etnocentrizam“ uzrok ovakvoj perspektivi. Vjerojatno zato što zapadni svijet poljubac povezuje sa svim vrstama pozitivnih osjećaja, izabrao ga je kao znak ljudskosti. Zapravo je vjerojatno u Europu došao sa manje ugodnim nuspojavama – zajedno sa herpesom.

Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top