Najveća muka koju muči svako ko redovno piše o svakodnevnoj postjugoslovenskoj politici je ta da neprestano piše o jednom te istom. Listajte dnevne i sedmične trideset godina unazad i, uz rijetke izuzetke, uvijek će te nailaziti na, manje-više jedno te isto. Novi rat samo što nije i sve je bliži što su bliže izbori na kojima, naravno, obavezno moramo izabrati one koji će nas u tom, novom i nikada dočekanom ratu najbolje braniti. To je najosnovnija lekcija koju je shvatio Aleksandar Vučić. Da se razumijemo, u svjetskoj politici niko i nikada ništa ne bi dao da ne mora. Ali u onom trenutku kada je generacija političkih subjekata čije je Vučić bio mladunče riješila da je Jugoslavija pogrešan koncept, a beznačajne banana države racionalne i održive, bilo je više nego jasno šta se sve mora. Bazično sve što se naredi sa Zapada. Od tada je najbitnije umijeće postjugoslovenskih političara i njihovih asistenata postalo uvjeravanje sirotinje da to nije tako. Kao i njeno održavanje u stanju blaženo-krvoločnog idiotizma.
Ne treba ići trideset godina unazad. Dosta su četiri, kada je despot u Zvečanu srpskim liderima sa Kosova objavio da je “kucnuo posljednji čas”: “Moramo da budemo još čvršći i odgovorniji i svaki put kada vas pritiskaju – Amerikanci, Nemci, Englezi, recite “to je onaj zlikovac Vučić”. Ja ću to da primim. Bolje da sam ja kriv, nego vi, jer vi niste krivi, nisam ni ja, ali mi je teško da to bilo kom dokažem.” Mučno je uopšte objašnjavati ovu banalnu emocionalnu manipulaciju u kojoj jedan od vinovnika suštastvene izdaje, a ne oni koji su izdajom upropašteni, postaje žrtva vlastite izdaje što mu je, naravno, teško dokazati jer je nemoguće. Zašto je potrebna asistencija. Recept je jednostavan, nakon što si prištinskim vlastima dao sve što su htjeli, to jest, sve što ti je Zapad naredio, a što si opet naslijedio od svojih mentora koji su izdali Jugoslaviju i pogazili civilizacijske norme na kojima je bila zasnovana, valja organizovati cirkus u kojoj će izdani još više nadrljati, ali će, na kraju, ispasti da si ih ti spašavao, a ne dodatno gurao u propast. Tako to biva s kolonijalnim državicama.
Bezmalo da je Albinu Kurtiju to jasno i da je u poziciji, ne samo da uživa u performansu, već da ga i podstiče. Pa tako, kad Vučić pošalje patrijarha Porfirija Perića na Kosovo, nema problema da zna da mu, zbog beskorisnog cirkusa koji je organizovao u vidu barikada, ulazak neće biti dozvoljen. A što je, opet, odlična, reklama. “Zli šiptari” ne dozvoljavaju patrijarhu da uđe u svoju kuću. Nečuveno. Vrijeme za dramatične konsultacije sa asistentnom Perićem u pola noći. Državni mediji, tabolidi i telegram kanali su užareni! Ishod: Patrijarh blagoslovio Vučića da, poput kneza Lazara, brani Kosovo. Vojska i policija su na najvećem stepenu pripravnosti! Vučić u Raškoj oblači vojnu pidžamu.
Vučić je prenoćio! Barikade se izjutra sklanjaju. Dugogodišnji albanski disident Adem Demaći je svojevremeno izjavio da kosovski Albanci treba da podignu najveći spomenik Miloševiću jer bez njega, ne bi bilo nezavisnog Kosova. I zaista, da Milošević, izgovarajući se principima o suverenosti koje je sam odavno pogazio, nije odbio sporazum u Rambujeu, a potom, potpuno bezumno čak i sa pozicija nacionalističko-šovenske računice, naredio etničko čišćenje Albanaca tokom NATO bombardovanja za koje je i djetetu bilo jasno da, u uslovima rata sa cijelim zapadom, neće polučiti nikakvom trajnom etničkom promjenom etničke slike Kosova, Kosovo bi danas možda imalo nešto širu autonomiju u okviru Srbije, ali nikada ne bi postalo nezavisna država.
Protivargument da bi SAD i EU svakako proveli svoje i, kad tad, priznali Kosovo, u ovom slučaju nema smisla, jer ne objašnjava svaku vrstu pružene pomoći tom priznanju. Koje se Srbima naravno predstavljalo kao mučeništvo lidera po uzoru na kneza Lazara, a ne kao ono što jeste – ultimativna izdaja. Budući da Vučić samo nastavlja gdje je Milošević stao, albanski nacionalisti neće pogriješiti ako predlože da mu podignu spomenik. Ali ne u Prištini, već, gdje i spada, u Tirani. Edi Rama, despotov najbolji partner u projektu otvorenog strujanja narkotika, pardon Otvorenog Balkana, svakako može biti od pomoći za takvu inicijativu. Jedan monumentalni, crni, kip, na glavnom kružnom toku, uz čiju nogu će se, u visini cipele, zasluženo, šćućuriti i kipić asistirajuće dvorske lude. Na postolju može pisati: “Spomenik u čast jednom te istom”. Kako god da natpis bude shvaćen, neće biti pogrešno.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret