Proteklu godinu budućnost će uglavnom pamtiti kao godinu u kojoj su se, umjesto divova, sudarili patuljci Putin i Zelenski, te godinu u kojoj je treći patuljak, Leo Mesi, konačno uspio podići trofej svjetskog šampiona, uz opsežnu, mada diskretnu i vještu organizacijsku asistenciju. Ja ću je, međutim, pamtiti kao godinu u kojoj su lažni, odnosno jezik retorike i kretenski, odnosno jezik propagande konačno ostvarili svoj nadmoćni trijumf i u kojoj se u političkom prostoru nije mogla čuti skoro nijedna smislena rečenica.
Taj grandiozni podvig laži i kretenluka u političkom prostoru nisu ostvarili dobro uigrani tandem populizma i demagogije pod budnim selektorskim okom pragmatizma. Njihova je vještina bila dovoljna za visok plasman, kakvom smo svjedočili ranije u prošlosti, ali posvemašnja dominacija i ponižavanje smisla na terenu zahtijevala je, kao preduslov, poraz samog jezika i odbacivanje pojmova kao korpuskula smisla.
Ta smrt smisla i značenja u jeziku nije specifikum samo civilizacijskih provincija, već se njihov rigor mortis može uočiti i tamo gdje je mišljenje ambiciozno oblikovano, ali svakako je uočljivija, pa i potpunija u povijesnim ćumezima, u kakve jugoslovenski prostor nesumnjivo spada. A nakon što su laž i kretenluk ostali sami na terenu, umjesto da proslave zajedničku pobjedu, desilo se ono što je bilo dijalektički nužno – kretenluk je nasrnuo na laž, svjestan da ona današnju pobjedu lako može pretvoriti u sutrašnji poraz.
Laž je antipod istine i počiva na određenim zakonitostima, ma koliko one bile složene i hermetične, pa uvijek postoji mogućnost da se pojavi oružje ili taktički postupak kojim će ona biti bačena na pleća. Pred kretenlukom je, međutim, sve nemoćno, jer on se ne obazire na pravila igre. Kretenluk je spreman za sobom povući čitav svijet u govna, jer je svjestan da će on, uprkos svemu, opet izroniti iz tih govana. Jer je kretenluk.
Tokom protekle godine imali smo priliku čuti bezbrojne kretenluke u ovdašnjem političkom prostoru, te u onim odsječcima javnog prostora koji mu inkliniraju, a ja ću se na ovom mjestu prisjetiti samo onih najparadigmatičnijih. Tako je Bakir Izetbegović, hrabreći svoje sljedbenike, rezolutno ustvrdio da će odlazeća mladost biti odmijenjena robotima, generalni menadžer Islamske Zajednice, Husein Kavazović, podsjetio je Viktora Orbana da su Bošnjaci i Mađari skupa čučali u rovovima, propuštajući da kaže gdje su bili ti rovovi i ko je bio s druge strane linije razdvajanja, a Željko Komšić je izjavio da je predvodnik otpora Putinu i da je bio na čelu prvog organizovanog bunta protiv ruskih imperijalnih ambicija.
Pred sami kraj godine, gensek Dodikove partije Luka Petrović predložio je da na čelu javnih preduzeća mogu biti isključivo oni kadrovi koji posjeduju diplomu državnih fakulteta. Upravo je ovaj posljednji egzemplar kretenluka u političkom prostoru najpodesniji da osvijetli šta je tačno problem s tim kretenlukom – premda Petrovićev prijedlog nije naišao na potrebnu većinu da bi bio i usvojen, bukvalno niko od onih koji su mu se usprotivili nije ponudio artikulisan i principijelan argument protiv Lukine ideje. A taj je argument sasvim jednostavan i bilo je dovoljno pružiti ruku i zrelog ga uzbrati sa grane na kojoj je on bubrio u obliku pitanja – a ko daje akreditacije privatnim školama sumnjive kvalitete?
Ne samo Petrovićev, već je i svaki drugi kretenluk izgovoren u političkom prostoru bio pošteđen smislene, argumentovane i principijelne reakcije. To je nužna posljedica dugotrajne umne zapuštenosti, za koju nije pravedno kriviti isključivo vlasti i društvenu elitu u posljednjih nekoliko decenija, uslijed koje je došlo do posvemašnje degradacije pojmovnog instrumentarija i njegovog značenjskog sadržaja. Nacija, država, građanin, suverenitet, Bošnjak, Srbin, Hrvat… pa čak i temeljniji pojmovi kao što su čovjek ili društvo, nemaju više nikakvog, a kamoli jasnog značenja, već se koriste arbitrarno, aproksimativno i isključivo kontekstualno, što znači da se mogu upotrijebiti za bilo koju namjenu, a to, opet, znači da ti pojmovi ne znače ništa i da nemaju nikakvu vrijednost.
Ja lično smatram da je Fukujamina teza o kraju povijesti prilično nategnuta, da ne kažem debilna, jer će povijesti biti dokle god bude ljudske pohlepe i gramzivosti. Moguće je govoriti o kraju povijesti kakvu jedna epoha poznaje, mada je i to više aforistička doskočica nego misao. To odbacivanje kraja povijesti ovdje ističem, da bih tako oduzeo nadu onima koji vjeruju da će njihova posvećenost kretenluku ostati nekažnjena i da će sutrašnjica biti milostiva prema njima.
Pojmova, dakle, više nema, a tamo gdje nema pojmova, tamo ne može biti ni svijesti, pa ni mnijenja kao kolektivizacije svijesti. Pojmovi, naravno, nisu dati jednom zasvagda i njihov sadržaj valja neprekidno preispitivati i podvrgavati valorizaciji, no taj je posao nemoguć tamo gdje ne postoji meritum u odnosu na kog se valorizuje. Umjesto takvog umnog napora, društvo se prepustilo svojim elitama, dijeleći s njima najdebilniji mogući odnos prema pojmovima – ma to svako zna i ma ko to ne zna? A zna, što bi prostak u meni rekao, moj kurac.
Ako sumnjaš u utemeljenost mojih oštrih ocjena, čitaoče, i ako spadaš u onu mikromanjinu koja se još uvijek nije prepustila zavodljivom zovu kretenluka, stavi pred sebe bilo kojeg govornika iz političkog prostora ili bilo kojeg od njihovih servanata i paževa iz akademskog ili medijskog prostora i zatraži da ti objasni značenjski sadržaj bilo kog od gore spomenutih pojmova, pa ćeš se i sam uvjeriti da su moje ocjene ustvari preblage.
Da stvar bude još gora, kretenski jezik za sobom povlači i kretenska djela. Ja ću se zadržati na navođenju dva primjera u svojoj neposrednoj blizini, a ti ćeš, čitaoče, i sam biti u stanju da pronađeš onespokojavajuće velik broj takvih primjera oko sebe. Premda zakon dovoljno jasno propisuje ograničenja u pogledu postupanja sa eksplozivnim i zapaljivim materijama, trebinjski dućan pirotehničkih drangulija smješten je u zgradi u kojoj se nalazi i biblioteka, odmah ispod prostorija legata Jovana Dučića. Mene hvata nelagoda od same pomisli da nekom treba objašnjavati koliko je dopuštanje trgovcu petardama da svoj dućan smjesti na takvo mjesto kretenski čin i kakve će biti posljedice kada jednom dođe do incidenta, pa to objašnjenje neću ni pokušati da ponudim.
Opet protivno zakonskim odredbama, novogodišnji je vatromet u Trebinju ovaj put ispaljivan iz samog centra grada. To je opravdano postizanjem odgovarajućeg efekta, odnosno rasprskavanjem blještavih i bučnih kurčevih davorija tačno iznad trga na kom se održavala centralna proslava. Takva odluka ne svjedoči samo o preziru nadležnih organa prema zakonu i prema pravima svojih sugrađana na minimum zaštite životne sredine, već govori i o onespokojavajućoj nesposobnosti i diletantizmu koji posežu za najlakšim rješenjima, jer više nema ni znanja ni pameti da se potraži neko drugo, manje kretensko rješenje.
Ako si, čitaoče, prošlu godinu ispratio sa uzdahom olakšanja što je konačno prošla, to ću još i razumjeti. Ali ako si ovu godinu dočekao sa radosnim i optimističnim nadanjima, ja ti ne mogu ponuditi ništa osim svog sažaljenja, mada je i ono, da budem iskren do kraja, prilično nategnuto i kurtoazno. Jer, čemu žaliti onoga ko ništa ne shvata, kad takav ne može shvatiti ni svoj jezivi usud koji ga vodi ka budućnosti koja će biti hibrid Teletabisa, konclogora i tržnog centra u kom neprekidno odjekuju pojmovne petarde.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret
Septička jamo četnička, još piskaras?