MUHAREM BAZDULJ: Sjećanja na Mikijev zabavnik

Jedan popularan američki sajt objavio je neki dan spisak najvažnijih godišnjica iz oblasti kulture koje treba obilježiti predstojeće godine.

Spisak počinje sa sedmim januarom, osamdesetom godišnjicom smrti Nikole Tesle, a nastavlja se različitim jubilarnim godišnjicama povezanim sa Dženis Džoplin, Pablom Pikasom, Blezom Paskalom, Marijom Kalas i inima. Ipak, u kontekstu predstojećih novogodišnjih praznika, naročitu mi je pažnju privukao datum 16. oktobar 2023, odnosno stota godišnjica važnog događaja koji se desio 16.10.1923.

(Usput budi rečeno, druga važna stogodišnjica u narednom oktobru je stota godišnjica propasti Turskog carstva.)

Petak kao izuzetak

Tog šesnaestog oktobra, dakle, Volt Dizni i njegov brat Roj osnovali su kompaniju “Braća Dizni”. Volt, poznatiji od dva brata, je rođen 5. decembra 1901, a umro je 16. decembra 1966. Danas sredovječni ljudi, čije je sentimentalno vaspitanje u vezi sa jugoslovenskim vremenom, pamte Diznija i njegove animirane junake prvenstveno vezano za novine i stripove i pripadajuće im izdavače sa područja Srbije: beogradsku “Politiku”, “Dečije novine” te novosadski “NIŠRO Dnevnik”.

Hroničaru koji ovo piše najvažniji je bio “Politikin zabavnik”. To su bile prve novine zbog kojih sam išao na kiosk, zbog kojih sam petak odvajao od ostalih dana, a u skladu sa sloganom: “Svaki petak – izuzetak”.

Nikad ni prije ni kasnije – pa čak ni kad sam lično počeo pisati za novine – nisam žurio do trafike s takvom strašću kao kasnih osamdesetih u petak ujutro. Ustajao sam ranije zbog “Zabavnika”. A čini mi se da sam ga kao desetogodišnjak počeo kupovati zbog Diznija, zbog ona četiri kaiša Mikija Mausa na posljednjoj stranici. Na prvoj unutrašnjoj stranici bio je, naravno, Paja Patak. No “Zabavnik” sam, naravno, nastavio kupovati zbog drugih stvari. Ipak, za diznijevce je “Politika” imala specijalno izdanje, čisto stripovski “Mikijev Zabavnik”. Ovo je već bio medij što je isključivo služio za upoznavanje sa Mikijem i Pajom te uživanje u njihovim avanturama. Miki živi u Mikivilu sa svojom vjerenicom Mini, sa nećacima Mićom i Tićom, sa prijateljem Šiljom, a pravi fanovi poznaju i Horacija i Belku. Paja Patak živi u Patkovgradu, vjerenica mu je Pata, a brojem nećaka šije Mikija; trojica su: Raja, Gaja i Vlaja. Vozi razdrndani auto s registracijom 313, stric mu je Baja Patak, najbogatiji patak na svijetu, koji bogatstvo duguje svom srećnom novčiću. Baja je, znamo, famozno škrt, a njegovo bogatstvo ugrožavaju neprincipijelni bogatun imenom Varalić te zla čarobnica Maga Vračević. “Mikijev Zabavnik” izlazio je svake sedmice, a “Mikijev Almanah” (za koji po sjećanju ne mogu pouzdano reći da li je izlazio u Gornjem Milanovcu ili u Novom Sadu) jednom mjesečno. Almanah se odlikovao dužim epizodama, a prvi je uveo i takozvane priče sa više završetaka koje su djecu učile o suštinskoj relativnosti postmoderne naracije, a da nisu morali čitati Džona Faulsa. No Diznijev upliv na ondašnja djetinjstva nije bio isključivo stripovski. Beogradska izdavačka kuća “Vuk Karadžić” objavila je ediciju “Čudesni svetovi Volta Diznija”, a te četiri knjige bile su najbolja moguća dječija literatura: plava (Svet mašte) donosila je najbolje svjetske bajke, narančasta (Priče iz raznih zemalja) bila je ponešto putopisna kao što je crvena (Svet novih granice) bila istorijska, dok je zelena (Tajni život životinja) bila neka vrsta uknjiženog “Opstanka”. U ono vrijeme u Jugoslaviji djeca nisu previše voljela TV inkarnacije Diznijevih junaka. Njihova teritorija je bio strip, a TV-u su bolje odgovarali Štrumpfovi, Snorkijevci, Bipsići i slična stvorenja.

Ideal djetinjstva

Diznijevi junaci pripadaju svijetu djetinjstva na drugačiji način nego neki drugi likovi iz stripa i animiranih filmova. Kad djetinjstvo prođe, njima se kao odrasli zapravo rijetko vraćamo. Ima kod Diznijevih likova nešto što priziva kolektivnu naklonost. I to nije jedina uniformizacija u vezi sa djetinjstvom. Dječija sklonost svakojakoj uniformizaciji je toliko očigledna da se jedino rusoovskom apoteozom djeteta može objasniti činjenica da ova sklonost uglavnom ostaje neprimijećena. Gotovo niko izuzev Kundere nije pisao o opasnostima infatokracije, o opasnostima ideala djetinjstva nametnutog čovječanstvu. Skoro svako dijete koje nema nešto što svi njegovi vršnjaci imaju udariće u plač ili destrukciju koliko god mu to nešto bilo suštinski nepotrebno. Djeca su po prirodi uniformna. Fenomen Dizni je neobjašnjiv bez dječije sklonosti masovnoj adoraciji. Kaže se da je Volt Dizni umjetnik sreće. Sito, situirano i zadovoljno dijete nije problem razveseliti.

Za razliku od “Simpsona” ili “Saut parka” svijet Diznijevih likova ni po čemu se ne naslanja na svijet odraslih. Možda ponajbolji dokaz suštinske pripadnosti Diznijevih junaka svijetu pretpubertetske djece jest njihova bespolnost. Miki i Paja ne mogu nikako imati žene, samo vjerenice; ne mogu imati sinove, samo nećake. Nemaju čak ni roditelje, Paja ima samo strica. To je bespolni svijet, bez polnog zadovoljstva i reprodukcije, svijet pretpuberteta, svijet što sliči na bizarno ostvarenje nekih pogleda iz Tolstojeve Krojcerove sonate.

Miki Maus na ćirilici

Marko Jeličić, novinar i publicista izuzetno upućen u prisustvo Diznijevih likova u Jugoslaviji, navodi da je Miki Maus u Kraljevinu Jugoslaviju stigao veoma brzo nakon debija u Americi: “Prvi bioskopski film sa Mikijem stigao je u Beograd 1930. godine, a njujorška premijera je bila u novembru 1928. godine”.

On navodi kako mu je glumac Vlasta Velisavljević (rođen 1926. godine) pričao o popularnosti Diznijevih likova u Beogradu tridesetih godina prošlog vijeka. Na tragu rata sa Amerikom, u Beogradu pod vlašću nacista su Diznijevi stripovi zabranjeni. Kraj rata, međutim, kaže se u jednom tekstu Bi-Bi-Sija na srpskom, nije automatski značio i povratak Diznija. Dolaskom komunista na vlast i okretanjem Jugoslavije ka SSSR-u, objavljen je rat protiv stripa kao medija, koji se smatrao šundom i kapitalističkom literaturom. Ipak, nakon rezolucije IB-a situacija se mijenja. Navodno je i sam Josip Broz Tito bio fan Paje Patka. Uglavnom, u nekom trenutku su Diznijevi stripovi u Jugoslaviji navodno bili jedina njegova izdanja na ćirilici.

Stotinu je godina, dakle, prošlo otkad su braća Dizni osnovala svoju kompaniju. Svašta se u tih stotinu godina desilo, države su nastajale i propadale, ali je prisustvo Diznijevih junaka u dječijim životima kroz već nekoliko generacija ostalo konstantno.

Piše: Muharem Bazdulj za Glas Srpske, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top