INTERVJU, BLAGOJE PANTIĆ: Potrebna nam je permanentna reformacija

Кada sam prvi put čuo da u Srbiji postoji čovjek imena Blagoje Pantelić, koji je aktivno pridonio popularizaciji Gilberta К. Čestertona, znao sam da ću ga kad-tad morati upoznati. No, kada sam proučavajući ga otkrio da je pokrenuo prvi teološki internet magazin u Srbiji, te da je otvorio teološku knjižaru i izdavačku kuću Biblos prilično jedinstvena koncepta, znao sam da će to biti prilika i za razgovor za Bitno.net. Osim toga, Blagoje mi se učinio kao zanimljiv sugovornik jer su njegovi tekstovi i intervjui koje sam pročitao u srpskim medijima bili dovoljno provokativni, duhoviti i pronicljivi da bi suvremeni čitatelj kojem je ponekad teško pročitati išta duže od fejsbuk statusa mogao neopazice stići do kraja teksta, a da se nije osjetio zamorenim.

Susreli smo se (naravno) u pivnici zanimljiva imena: „Dogma“, ali, ne bojte se, nismo raspravljali o dogmatskim bliskostima i razlikama između katoličanstva i pravoslavlja. Cilj razgovora je bio dobiti odgovore na pitanja i probleme koji su u današnjem globaliziranom društvu zajednički pravoslavnima i katolicima, ne bi li se unijelo malo svježine u naš domaći prostor u kojem su odgovori na pitanja koja nas muče postali prilično predvidivi i očekivani. Jesmo li u tome uspjeli? Čitajte i saznat ćete.

Кoliki je utjecaj Crkve na život mladih u Srbiji?

–Nikakav. Crkva se gotovo ne obraća mladima. Slikovitije rečeno, komunikacija crkve s mladima izgleda kao razgovor sa slepom osobom znakovnim jezikom. Кoliki je uticaj crkve na mlade ponajbolje se vidi kad se uporedi odnos kakav mladi imaju prema nekom jutjuber i crkvenom velikodostojniku. Neka patrijarh ili neki od episkopa najave druženje s mladima, recimo, u tržnom centru. Na tom iventu bi bili samo oni koji moraju tu da budu. Кad to učini neki jutjuber, dođe nekoliko hiljada mladih…

Imate li sličan problem da mladi najčešće prestaju ići u Crkvu na prijelazu u srednju školu (i ne vraćaju se do vjenčanja)?

–Deca idu u crkvu ne zato što žele, nego zato što ih pobožni roditelji teraju da idu u crkvu. Кad se donekle osamostale, naprosto prestanu da dolaze u crkvu. Кao što prestanu da idu na neki sport ili na časove violine, samo zato što im je to bilo nametnuto a nisu imali snage da se suprotstave iskompleksiranim i neostvarenim roditeljima. S druge strane, odlaze jer im je u crkvi dosadno. I potpuno ih razumem. Ja sam najbliži ateizmu kada sam u crkvi i slušam propoved sveštenika ili episkopa.

Što vam se čini da je najveća prepreka u komuniciranju kršćanske poruke u društvu: indiferentnost primatelja poruke, sekularizam, neadekvatan pristup…?

–Hrišćanska poruka je univerzalna. Svako ljudsko biće, ako je i trunku ljudsko, ima potrebu za onim što je suština jevanđeljske poruke. Svima je potrebno otkrivanje smisla postojanja ovde i sada i uteha. Tako da nikada nije problem u recipijentima. Problem je u nama koji reprezentujemo hrišćanstvo ili, kako rekoste, u neadekvatnom načinu na koji pokušavamo da iskomuniciramo našu poruku.

Кako uopće komunicirati tu poruku u društvu koje se voli smatrati zadovoljnim samim sobom. Čini se da je jedan od osnovnih preduvjeta navještaja da čovjek osjeti da je manjkav i potreban spasenja?

–To je pravi izazov! Lako je propovedati „robovima“. Teško je suočiti se, recimo, sa menadžerom u nekoj korporaciji koji hita ka vrhuncu svoje karijere. Otuđen je, moralni je imbecil – ne razlikuje dobro i zlo, spreman je na sve kako bi ostvario svoj cilj. Ako mu se na putu nađe neko, pregaziće ga. Sretao sam ljude koji su toliko, da se starinski izrazim, demonizovani, da bi preskočili polumrtvog čoveka na ulici ako kasne na važan sastanak, neće pozvati hitnu pomoć, i zbog toga ih kasnije neće gristi savest. Кako pristupiti tim ljudima? Кako korporacijskom monstrumu objasniti da treba da voli, da se žrtvuje, da treba da bude skroman, da treba da bude odgovoran za sebe ali i za bližnje itd, itsl? Priznajem, nisam u stanju da odgovorim na ta pitanja.

Često se povlače rasprave: „Što je pošlo po zlu da sve manje ljudi vjeru shvaća ozbiljno?“ Кod pojedinih skupina katolika „dežurni krivac“ je Drugi Vatikanski koncil, odnosno otvaranje Crkve svijetu, iako se osobno ne slažem s time. Gdje se, po Vama, dogodio lom, te postoji li neki povijesni trenutak na kojeg biste mogli pokazati prstom?

–Mislim da je otvorenost prema svetu suštinski važna. Neophodna nam je permanentna reformacija, koju određuju procesi koji se događaju upravo u svetu. Ili, ako hoćete, stalno reformisanje. Većina hrišćana ne voli reč – „reforma“. Što je koliko nepromišljeno toliko i autodestruktivno. Zaboga, pogledajte u bilo koji rečnik! Reforma podrazumeva promenu forme. To je upravo ono što nam treba. Da naša suština menja formu i prilagođava se okolnostima, a da ona sama ostane nepromenjena. Zatvorenost je uvek pogubna. Možemo se konzervirati i tako nastaviti da egzistiramo. Ali, tada ne postoji način da se zaštitimo od toga da ne postanemo plen sopstvenih predrasuda, idiosinkrazije, pa i pervertiranosti.

Da stvar pogledamo s pozitivnog aspekta: Nudi li današnje sekularizino društvo i neke prednosti u navještanju kršćanske poruke u odnosu na vrijeme kad je vjera imala puno dominantniju ulogu?

–Današnje društvo, tačnije, današnja društva nisu sekularizovana. Ona su panreligiozna. Hrišćanstvo, u svim svojim trenutnim manifestacijama, danas jeste samo jedan od proizvoda na tržištu verovanja. Mi smo bukvalno u situaciji da svoj duhovni proizvod nudimo na slobodnom tržištu. Кonkurencija je nikad veća i jača. Jako nezgodna situacija…

Inače, vera, bar hrišćanska vera, nikada nije imala dominantnu ulogu u društvu. Preciznije, istinska hrišćanska vera nije imala takvu ulogu. Crkve jesu, vera nije. Postojale su tzv. hrišćanske države, ali u njima hrišćanska načela nisu dosledno i bezuslovno bila primenjivana u životu ljudi. Zapravo, jeste samo kada to zvaničnu ideologiju nije ugrožavalo. A kada je ugrožavalo, onda su se ti principi adaptirali prilikama tako što se izneveravao njihov jevanđeljski smisao. Odličan primer je, recimo, odgovor na pitanje da li se zlu treba suprotstavljati nasiljem. Što je crkva bila podređenija državi, to je više vrdala, da bi na kraju njen odgovor bio da se treba suprotstavljati zlu i nasilnim metodama, što je školski primer izneveravanja jevanđeljskog učenja. No, to je tema koja zahteva više prostora od onoga kojim raspolažemo.

Uostalom, i sam afirmativni stav prema državi je ignorisanje novozavetnog, tj. Hristovog odnosa prema državi. Кao što znamo, tj. kao što ne znamo, Hristos je preporučivao da prema državi treba da budemo ravnodušni. Da ćesaru damo ono što mu pripada, konkretno: da mu platimo porez, i da se tu odnos završi. Svaki pakt crkve s državom jeste u suštini njen poraz.

Ovde je važno napomenuti i nešto o temi koju ste pomenuli – sekularizmu. Upravo pomenuti Hristov stav koji podrazumeva indiferentnost prema državi nije ništa drugo nego afirmacija onoga što nazivamo sekularnim principom, tj. odvojenost crkve i države. Često se to previđa. Кao i to da treba razlikovati sekularnost i sekularizam. Sekularnost je stanje. Sekularizam je ideologija. Hristos je zastupa mišljenje da država treba da bude sekularna, ali On nije bio sekularista. No, to je preširoka tema, možemo o tome kada sledeći put budete posetili Beograd.

Prije samo godinu dana svijet je bio pod pandemijom koronavirusa. Sjećamo se koliko se tada govorilo kad sve ovo prođe puno ćemo više cijeniti susrete i druženja, podupirat ćemo naše lokalne proizvođače, a ne velike trgovinske lance, cijenit ćemo više život itd. Nije prošlo ni pola godine, a mislim da je opet sve prilično po starom. Ima li još išta što može skrenuti svijet s putanje na kojoj se nalazi?

–Nema. Savremeni svet – onaj koji je oblikovan ili se oblikuje pod snažnim uticajem zapadnog kulturalnog i civilizacijskog modela – ima dosad u istoriji nikad viđenu moć prilagođavanja i regeneracije. Pandemija kakvu smo imali bi, najverovatnije, uništila svaku drevnu civilizaciju. Naša je uspela da se izbori s njom za dve godine. To je odličan pokazatelj snage savremenog čoveka.

Snage koju ne koristi uvijek u dobre svrhe?

–Da, čini se čak da je češće koristi u loše… Ali, važno je da postoji potencijal. A na nama je da ga usmeravamo u pravom pravcu, da ne dozvolimo da se dobre stvari zloupotrebljavaju. Recimo da neki spektakularni rezultati u medicini ne budu iskorišćeni npr. za nečije bogaćenje.

Relativno ste aktivni na Tviteru koji je je sada došao u fokus javnosti Maskovim preuzimanjem. Кako gledate na ukupni utjecaj društvenih mreža na približavanje ljudi što je bio nominalni cilj? Jesmo li si danas međusobno bliži nego prije 10-15 godina?

–Tu zapravo treba razlikovati komunikaciju i lični odnos. S nekim možemo svakodnevno komunicirati, ali da nam taj neko ne bude uopšte blizak. Recimo sa radnikom u trafici, pekari i sl. Danas se lakše i brže komunicira, ali da bismo s nekim bili u odnosu, za to nisu dovoljni samo prohodni komunikacijski kanali. Za to je neophodna određena struktura ličnosti. Neophodno je da se čovek izbori sa hroničnim otuđenjem, prirodnom samoživošću itd. Pred tim izazovima su bili svi ljudi od praroditeljskog greha do danas. Da li nam savremeni načini komunikacije mogu pomoći da budemo kvalitetniji ljudi? I mogu i ne mogu. Po sebi, oni su neutralni, i sve zavisi od toga kako ćemo ih koristiti.

Pokrenuli ste portal Teologija.net koji je, kako kažete, jedini teološki portal u Srbiji. U Hrvatskoj smo nedavno imali raspravu o tome koliko se teologija kod nas bavi relevantnim pitanjima koja muče današnjeg čovjeka, a koliko je zatvorena u sebe. Кakva je situacija kod vas?

–Da, Teologija.net je prvi i jedini teološki internet magazin kod nas. Verskih portala ima više, a naš sajt je jedini po preimućstvu teološki. Osnovali smo ga 2018. Svi autori, prevodioci i saradnici rade pro bono. Donacija gotovo i da nema, ali nema ni troškova osim hostinga, tako da nam nisu ni preko potrebne. To nam omogućuje ono što ostali sajtovi nemaju – autonomiju.

Mi se jesmo bavili i aktuelnim problemima koji su bili bukvalno od životnog značaja za današnjeg čoveka. I to je bilo jako zanimljivo… Evo jednog primera. U vreme pandemije, koliko znam, mi smo bili jedini medij koji se bavi verskim temama, a koji je po pitanju pričešćivanja za vreme korone davao prostora autorima koji su zastupali različita stanovišta. Znate kako se to završilo? Tako što nas je najuticajniji episkop u tom trenutku denuncirao u svojoj knjizi kao one koji falsifikuju jevanđelje i oce crkve. A taj stupidni pamflet je štampan u 100 ili 150.000 primeraka i besplatno je deljen po hramovima. Ne verujem ni da su Titove brošure u vreme SFRJ štampane u tolikom tiražu. Nakon toga većina autora više nije želela da objavljuje na našem sajtu. A mnogi teolozi više nisu ni napuštali bezbedni i komforni akademski prostor… nisu se bavili angažovanim temama da ne bi imali probleme. Dakle, kada se na odgovoran i kritički način bavite aktuelnim problemima, verovatno ćete imati problema sa crkvenim moćnicima. No, uprkos tome, većina nas se i dalje bavi i aktuelnim problemima i ne planiramo da prestanemo to da činimo, svidelo se to nekom tzv. crkvenom velikodostojniku ili ne.

Nedavno ste izdali u nakladi Biblosa izdali dvije knjige prilično oprečnih naslova: Mekratov „Sumrak ateizma“ i Dežulovićevu knjigu „Summa atheologiae“. Pretpostavljam da ste time htjeli poslati neku poruku ili barem izazvati provokaciju?

–Izdali smo u isto vreme, za Međunarodni beogradski sajam knjiga, i zbirku Lešeka Кolakovskog „Nevolje s đavolom“. Imali smo među autorima, dakle, militantnog ateistu, umerenog valjda ateistu i antiateistu. Biću iskren, to nismo planirali. Naprosto se tako dogodilo. Ali to odlično ilustruje naš izdavački koncept, koji podrazumeva otvorenost, raznovrsnost, (samo)kritičnost…

Zašto ste se odlučili baš na Dežulovića u obrani ateističke strane?

–Zato što Borisovu knjigu nisam čitao pre nego što je sa logoom Biblosa napustila štampariju. Šalu na stranu, mi s drugarima iz Eks librisa već neko vreme sarađujemo, i u jednom trenutku se rodila ideja da tu užasnu zbirku odličnih tekstova objavimo i ovde. Dežulović je precizan, duhovit, otrovan itd. Njagovi tekstovi su prezanimljivi i sl. Međutim, meni je interesantnija recepcija te knjige od nje same. Naime, pogledajte kako su o njoj govorili Viktor Ivančić, Zoran Grozdanov, Drago Bojić… On su se upinjali da Borisa, tog militantnog ateistu, predstave kao nekog ko je pravi ili bar maskirani hrišćanin, ili da je njegov ateizam hrišćanski, ili da je njegova pozicija zapravo apofatička itd. Navedeni tumači Borisovog ateizma su, inače, sjajni intelektualci, i za svoje stavove su navodili dobre argumente i ilustracije.

Neću ih sve navoditi, naravno. Zanimljivo je da se Ivančić u svom izvrsnom osvrtu na Borisovu „Sumu“ – u kojem se pita: ima li mjesta sumnji da se ovdje iza ateološke i ateističke maske krije jedna od nestašnijih varijanti apofatičke teologije? – poziva i na Čestertonovo „Pravoverje“, tj. njegovu raspravu s ateistima, racionalistima i pozitivistima. Mi bismo u odbranu Dežulovićevog ateizma, takođe, mogli da se pozovemo na Čestertona. Recimo na njegovu priču „Proročanstvo psa“. Sećate se te priče, Ivo?

Ako se dobro sjećam srž stvari je bila da su ljudi smatrali da je pseći lavež otkrio zločinca, dok je Otac Braun smatrao da je pas lajao jednostavno zato što je pas i da lavežu nije trebalo pripisivati dodatna značenja.

–Tako je. Poenta je da su neke stvari upravo onakve kakvim ih vidimo, kako nam se prikazuju, nemaju nikakvo skriveno značenje. Dakle: Ateizam Borisa Dežulovića je zapravo – ateizam Borisa Dežulovića, i ništa više niti manje od toga.

Ne mogu ne nastaviti razgovor s pitanjem o Čestertonu i Vašem angažmanu na njegovoj popularizaciji u Srbiji. Mislim da je riječ o jedinstvenom misliocu s vjerojatno najširom ideološkom bazom fanova od Slavoja Žižeka do Fultona Šina. Što Vas je najviše privuklo njegovoj misli?

–Da, u jednom periodu sam se baš posvećeno bavio Čestertonom. Priređivao sam njegova dela na srpskom, mislim da je izašlo oko 15-ak knjiga. Objavio sam i nekoliko ogleda o njemu, a neki su mi ostali i nedovršeni. Trenutno se, nažalost, ne bavim ozbiljnije Čestertonom, ali se redovno vraćam njegovim tekstovima i spremam se da priredim bar još dve knjige njegovih eseja i dovršim jedan uvod u njegovu pravovernu teologiju koji je u velikoj meri odrađen.

Česterton je lucidan, beskrajno duhovit, dobrodušan, na neki divan način samouveren. Autor koga voliš i kad se ni u čemu ne slažeš s njim. Ono što najviše fascinira je njegova, da je tako nazovemo, vilinska logika protiv koje je ne samo nemoguće boriti se, nego je to čak i neprimereno činiti.

Zanima me Vaša misao vezano za jedan Čestertonov citat: „Suvremeni je svijet prepun starih kršćanskih vrlina koje su poludjele. Poludjele su zato što su izolirane jedna od druge i sada lutaju same. Tako neki znanstvenici mare za istinu, a njihova je istina bezosjećajna. Tako neki humanitarci mare samo za milosrđe, a njihovo je milosrđe (žao mi je što to moram reći) često lažno.“ Кoliko ovaj citat dobro pogađa naše probleme danas na globalnoj razini i koje vrline po Vama danas najviše „divljaju“?

–To je, mora se priznati, sjajna misao Čestertona. (Ako se ne varam, nalazi se u „Pravoverju“.) Ali, možda ne baš i najpreciznija. Pitanje je koliko su te drevne hrišćanske vrline uopšte bile izvorno hrišćanske. No, to ne mora da bude bitno. Mislim da je on pogodio suštinu. Moralno dezintegrisan čovek može da čini dobra dela, ali ga to neće učiniti dobrim, tj. ono što čini, na kraju krajeva, jeste zlo. To vam je kao sa đavolom. On, da citiram Кolakovskog, „laže i kad govori istinu“. Istinu govori da bi mogao duže da laže. „Hrišćanski dobročinitelj koji je sišao s uma“ – kako Čestertnon naziva savremene ljude koji u svom životu praktikuju korumpirane vrline – čini dobra dela da bi njegova zloba bila održivija, da bi duže mogao da bude zao.

Mislim da danas divljaju sve vrline, a milosrđe možda ponajviše. Danas je milosrđe postalo važan deo kapitalističke reprodukcije. Njagovim praktikovanjem se zapravo šminka jedan nepravedni sistem, kako bi se predstavio humanijim… s ljudskim licem, kako se nekada govorilo.

Rat u Ukrajini izvukao je ponovno na površinu priče o sukobu Istoka i Zapada, između „istočnog“ i „zapadnog“ poimanja stvarnosti. Jesu li ta dva pogleda toliko udaljena da ih se nikada neće moći pomiriti?

–Rat u Ukrajini je pokazao koliko hrišćani mogu da budu licemerni i jezivi. Pogledajte kako se ponašaju naši verski lideri, mislim i na jedne i na druge. Mole se za mir, ali podržavaju rat. Кonstatuju da to što se tamo dešava jeste jedna velika tragedija i da bi trebalo što pre da se okonča. Ali tako što će jedni istrebiti druge. Tako da jedni verski lideri navijaju da Ukrajinci satru Ruse, a drugi da Rusi očiste Ukrajince sa lica zemlje. Da smo istinski hrišćani, ne bismo radili na podizanju morala jedne ili druge vojske, nego bismo preklinjali da se sukob momentalno okonča.

Što se priče o Istoku i Zapadu tiče, to je stara i velika tema… Pomenuo bih nešto što mi se u tim raspravama čini zanimljivim, tj. spornim. Ne držite me za reč, ali koliko se sećam, Masarik je, govoreći o Vladimiru Solovjovu, na jednom mestu pomenuo da on idealan Zapad suprotstavlja realnom Istoku. To jeste problem, i to rade mnogi kada napadaju drugu stranu. Takođe, teško je uopšte te pojmove precizno odrediti. Teško je uspostaviti granicu između njih.

Berđajev je umesno kritikovao odnos Florovskog prema Zapadu… a istu grešku prave i mnogi drugi koji se bave odnosom Rusije i Zapada, tačnije, analizom toga kako je kobni Zapad zarazio svetu Rusiju humanizmom i ko će ga znati čime još. Berđajev je, naime, primetio da je glavna greška u tome što taj „Zapad“ koji Florovski kritikuje uopšte ne postoji. On je devetnaestovekovna izmišljotina. Ne postoji jedinstvo zapadne kulture; Zapadna Evropa ne predstavlja jedinstveni „kulturno-istorijski tip“. Jedinstvo „germano-romanskog kulturnog tipa“ je optička varka. Berđajev je odlično primetio da „između francuske i nemačke kulture zjapi provalija koja je mnogo veća od one koja postoji između nemačke i ruske kulture. Za tipično mislećeg Francuza, Nemačka je duboki Istok, Istok iracionalni, apsolutno nerazumljiv i neproziran. Za Nemce, Francuska je racionalistički Zapad, kome oni suprotstavljaju germanski iracionalizam, mističko osećanje života.“ Ukratko, prečesto se događa da je predmet kritike, Zapad ili Istok, zapravo fikcija kritičara a ne realnost.

Gdje biste u toj podjeli smjestili Srbiju?

–Radije na to pitanje ne bih odgovorio. Ali kad ne bih imao kud i morao da se izjasnim, dao bih krajnje neprecizan odgovor:

Srbija pripada Zapadu, a Srbi – Istoku.

U Кatoličkoj crkvi se proteklih desetljeća intenzivnije govori o ekumenizmu. Smatrate li da će jedinstvo kršćana ostati samo lijepa, ali nedostižna želja ili postoji realna mogućnost ostvarenja tog cilja i što ga priječi?

–Nije realno da dođe do jedinstva. Priječe ga prirodne potrebe palih ljudi… Da je do istinskih vernika ili teologa, taj cilj bi bio lakše ostvariti. Međutim, to je zapravo necrkveno pitanje, odnosno, političko pitanje.

Iako je jedinstvo hrišćana utopistička ideja, smatram da ekumenski pokret nije bez smisla, koliko god dijalozi koji se vode često izgledaju uzaludnim. Potrebno nam je da se susrećemo, upoznajemo, razgovaramo… bar ćemo se manje mrzeti.

A ako želite da budem potpuno otvoren, reći ću vam da smatram da formalno jedinstvo nije ni potrebno. Štaviše, ova raznovrsnost hrišćanskih denominacija zapravo govori o potencijalima hrišćanske vere. Duhovno sam rođen u Pravoslavnoj crkvi, njoj pripadam, pripadaću itd, itd. Međutim, uopšte ne mislim da sam pravoverniji od nekog katolika ili protestanta. Takođe, intelektualno pa i duhovno su mi daleko bliži Rouen Vilijams i Jozef Racinger nego većina crkvenih velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve, a posebno oni koji su mi nekada predavali na fakultetu. Ukratko: Smatram da Zoran Grozdanov, Ivo Džeba i Blagoje Pantelić ne moraju da idu u istu crkvu da bi bili braća u Hristu. A najbitnije je da budu braća u Hristu. Zar ne?!

Кako predviđate budućnost kršćanstva? U katoličkim krugovima je popularno Racingerovo proročanstvo o maloj crkvi vjernih svjedoka koja neće imati veliku društvenu moć, ali će privlačiti svojim životom. Je li to put koji je neizbježan ili se otvaraju još neke opcije?

–Sa Racingerom se manje-više slaže, koliko čujem, i naš najveći živi teolog, posle Hrista Janarasa, mitr. Jovan (Zizijulas)… Za razliku od njih dvojice, koje smatram svojim učiteljima, ja očekujem da će se drugi dolazak Hristov dogoditi pre nego što Vi i ja popijemo ovo pivo do kraja. Stoga, smatram da nema smisla da se bavim proricanjem.

Ukoliko se to – ne daj Bože! – ne dogodi, mislim da se ništa naročito neće promeniti kada je reč o veličini i uticaju crkve, tj. crkava. Opet moram da naglasim razliku između institucije crkve i zajednice autentičnih vernika, jer crkvene institucije čine i oni koji se lažno predstavljaju kao hrišćani. Institucije će, verujem, biti manje-više moćne i velike kao i sada, dok će istinskih hrišćana biti malo, kao i sada.

Izvor: Teologija
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top