DAMIR GRUBIŠA: Politika (ni)je korupcija: slučaj Evropskog parlamenta

Očito je da je politika sjedište opasnog virusa, virusa korupcije, i zahtijeva stalnu terapiju, otvorenost, transparentnost do maksimuma i odgovornost na prvom mjestu. A kad to ne mogu izvesti sami političari, onda je to zadatak javnih medija i pravosuđa…

Skandal u Europskom parlamentu (EP), kada je belgijska policija otkrila ogromne sume novca – gotovine u eurima, u kući potpredsjednice Europskog parlamenta, grčke socijalistkinje Eve Kaili (600.000 eura) i u stanu bivšeg člana EP, također socijalista (ali bivšeg), Talijana Piera Antonija Panzerija, i uz to i parlamentarnog asistenta Francesca Giorgija, Kailinog životnog suputnika, još je jednom pokazao kako korupcija nema granica ni mjere.

Pokazalo se da je korupcija ne samo patologija politike, već da je politika, uz sve demokratske plašteve u koje se ogrnula, zapravo sama po sebi koruptivna aktivnost.

Kako drugačije tumačiti ovu aferu, u koju je uvučena druga po rangu ličnost EP – parlamenta koji se do sada busao u prsa da je baš on korektiv ”demokratskog deficita” Europske unije, nasuprot Europskoj komisiji (EK), koja se već nekoliko puta po tom pitanju ”popiknula” (spotaknula, kako bi rekli u Rijeci, gradu u kojem je registrirana najmanja stopa korupcije u Hrvatskoj – i gdje je konstatirana najveća transparentnost javne uprave i povjerenje građana u vlast).

Svojevremeno je najveća koruptivna afera izbila 1999. kada je cijela EK, na čelu s Jacquesom Santerom, morala dati ostavku jer je Komisija neovisnih stručnjaka otkrila korupciju u koju je bilo uvučeno nekoliko europskih povjerenika, članova EK.

Najeklatantniji primjer bio je slučaj europske povjerenice Édith Cresson, bivše francuske premijerke, koja je omogućila svom intimnom prijatelju, inače pariškom zubaru, da dobije stipendiju EK koju ni po kakvim kriterijima nije zaslužio, jer nije bio ni znanstvenik, niti je prošao znanstvenu evaluaciju, već mu je trogodišnja (bogata) stipendija dana na časnu riječ njegove ljubavnice, Madame Cresson.

A onda se otkrilo da je ona pozapošljavala i neku svoju rodbinu po tijelima i institucijama EU, i da su to činili i drugi europski povjerenici, pa se onda otkrilo da su neki od njih manipulirali sredstvima koja su im povjerena diskrecijskim pravom odlučivanja – i Komisija je morala dati kolektivnu ostavku.

A onda se otkrila afera s nekoliko zviždača, koji su otkrili slučajeve korupcije u javnoj upravi Europske unije, zbog čega je jedna šefica računovodstva izgubila posao, i trebale su joj godine dok nije rehabilitirana.

A Eva Kaili ima primjernu biografiju. Popularna novinarka, voditeljica na popularnom grčkom kanalu Mega, izabrana je 2007. u grčki parlament kao najmlađa zastupnica, s 29 godina.

Pa se istaknula kao vrlo aktivna parlamentarka na listi PASOK-a, grčke Socijalističke partije – bila je članica Parlamentarne skupštine NATO-a, članica Parlamentarne skupštine Unije za Mediteran, članica Parlamentarne skupštine Organizacije za crnomorsku ekonomsku suradnju, članica stalnog odbora za kulturu i prosvjetu grčkog parlamenta, članica Odbora za nacionalnu obranu i vanjsku politiku, članica Posebnog odbora za Grke u inozemstvu.

Pa nije ni čudo što je, kada je izabrana u EP, postala potpredsjednica tog Parlamenta, i to zadužena za inovativne strategije, informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, za odnose s UN-om, Svjetskom trgovinskom organizacijom, OECD-om, predsjednica Parlamentarnog tijela za procjenu opcija iz područja znanosti i tehnologije, predsjednica Centra za umjetnu inteligenciju, voditeljica delegacije za odnose s NATO-om itd. itd.

A ”pala” je na slučaju Qatar-gate, zbog – osnovane – sumnje da je protuzakonito lobirala za Qatar, istupajući javno – ali najviše iza svjetala javnosti – u prilog pranja javnog imidža Qatara, zemlje koja krši ljudska prava i inozemnu radnu snagu u svojoj zemlji, imigrante, tretira i koristi kao robovsku radnu snagu.

A osim toga, potkupio je Qatar i vrhove svjetske nogometne organizacije, FIFA-e, da bi se Svjetsko prvenstvo u nogometu održalo baš u Qataru.

A s njom su uvučeni i još neki drugi likovi iz EP, o čemu će se tek čuti.

A sad da vidimo kakav je, inače, status članova EP, koji su inače revoltirani ”demokratskim deficitom” Europske komisije, a izgleda najviše time, da oni primaju kao plaću samo 38 posto od onoga što prima, na primjer, mjesečno sudac Europskog suda pravde ili europski povjerenik.

Dakle, mjesečna plaća europarlamentarca je svega 9.386 eura; ali, svako se članstvo u komisijama, odborima i drugim tijelima dodatno plaća. Tako potpredsjednik Parlamenta dobiva bonus od 50 posto na osnovnu u plaću, ali uz to svaki član EP dobiva mjesečno još 4.299 eura za troškove svog djelovanja u zemlji iz koje dolazi, plus 19.709 eura za angažman parlamentarnih asistenata – koje sam može zaposliti koliko hoće, i odrediti im plaću po svojem nahođenju. Zatim, tu je i izdašna dnevnica od 304 eura za svaki dan proveden u Bruxellesu i u Luksemburgu, a u drugim gradovima ima pravo na refundiranje troškova hotela i dnevnicu od 152 eura. A kada je u svojoj zemlji, Parlamentu fakturira 152 eura dnevno čak i ako boravi u svojoj vlastitoj kući.

Problem je u tome, što parlamentarne asistente bira svaki član Parlamenta osobno: obično su to članovi njegove partije i njegovi zemljaci. Dakle, HDZ-ovac u Europskom parlamentu uzet će si nekog mladog iz svoje partije, SDP-ovac iz svojeg kruga, bez obzira na kvalitete, stručnost ili profil tog kandidata.

Upravo tu se krije ”kvaka 22”: umjesto javnih natječaja, bira se uvijek nekoga iz ”užeg kruga” odabranih, pa je tako i Kailijin partner, Francesco Giorgi, potekao iz redova talijanske ljevice.

Sva ta primanja, na kupu, dovoljna su za bezbrižan život europarlamentaraca, iako su oni ”potplaćeni” u odnosu na europske povjerenike i suce Europskog suda pravde.

A to pokazuje da je ljudska pohlepa neizmjerna, kao što su, izgleda, dolijali i bivši ministri Plenkovićeve vlade: toliko hvaljena kao veliki ekspert za europske fondove, bivša ministrica regionalnog razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac, zatim bivši ravnatelj Središnje agencije za financiranje i ugovaranje projekata EU-a Tomislav Petric, i još dvojica neimenovanih kompanjona u njihovom nedjelu, kako to tvrdi Ured Europskog javnog tužitelja EU-a.

Zato je potrebno što prije provesti direktivu Europske komisije iz 2019. i kasnije iz 2021. o zviždačima i borbi protiv političke korupcije i, očito, primijeniti je ne samo u državama članicama EU-a i na njihovim političarima, već i na samu Europsku uniju, njena tijela i institucije.

Virus korupcije je, očito, sastavni dio političkog tijela (Thomas Hobbes ga je nazvao upravo body politics, a i sam zagovaratelj ”poštene politike”, filozof Francis Bacon, bio je uhvaćen s prstima u pekmezu).

Očito je politika sjedište opasnog virusa, virusa korupcije, i zahtijeva stalnu terapiju, otvorenost, transparentnost do maksimuma i odgovornost na prvom mjestu.

A kad to ne mogu izvesti sami političari, onda je to zadaća javnih medija i njihovih protagonista – i pravosuđa, kao što se to dogodilo u ovim slučajevima.

Svojevremeno su rimski vojskovođe na pobjedničkim bigama (dvokolicama) imali uza sebe posebno zaduženog šaptača koji bi im stalno ponavljalo: memento mori, sjeti se da si smrtan.

Tako bi današnji političari, u Europi i kod nas, morali imati šaptača koji bi im u uho stalno šaptao: memento coruptibilis es – sjeti se da si potkupljiv…

Izvor: Autograf.hr
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top