VUK BAČANOVIĆ: Varvarogenije populizma, ili srednjovjekovni etnički identitet Bosne kao plijen pabirčara

Savremena populistička prepiranja o tome “čija je Bosna”, bazirana su, kako je to odavno zaključio jedan od najplodnijih domaćih istoričara srednjega vijeka, Sima Ćirković, na potpuno krivoj osnovi, a danas proističu iz postjugoslovenske političke fragmentiranosti i težnje da se ta fragmentiranost na bilo koji način legitimiše srednjovjekovnom političkom realnošću. U bilo kojim, zdravijim, političkim okolnostima, ovakve rasprave se nikada ne bi vodile na način na koji se vode kod nas. Pogotovo s obzirom da istorijski fakti o Bosni i drugim južnoslovenskim zemljama pružaju daleko više argumenata za istorijsku povezanost i isprepletenost bez čijeg ispravnog i kontekstualizovanog razumijevanja ništa u istoriji ovih podneblja nije kako treba razumljivo, već se namjerno svodi na vječno perpetuiranje kvaziintelektualnog pabirčenja poluistina, u cilju dokazivanja ko kome šta ima pravo da otme i/ili na koji način da ga ponizi. Istorijska nauka, a prema tome i proučavanje istorijskog razvitka nacija nas uči da one nisu gotovi proizvodi koje je Bog u jednom kosmičkom trenutku, poput mađioničara, istresao iz šešira, već da, redoviti nastaju bilo ujedinjavanjem, bilo razjedinjavanjem ili preslagavanjem različitih plemenskih ili državno-pravnih tradicija. I istorija Bosne, barem po tome, nije specifična. Specifični su, nažalost, različiti oblici varvarogenijskih shvatanja da se radi o nečemu abnormalnom i neoprostivom.

Problem razumijevanja prirode etničkog identiteta srednjovjekovnog čovjeka, odnosno najprije srednjovjekovnog stanovnika Evropa dobio je, nažalost, daleko manje pažnje u nauci ili strategijama formiranja sveopšte i dalekovide nacionalne kultur-identitetske politike u svim državama bivše Jugoslavije, nego u svakodnevnom pseudonaučnom populizmu. Posebno je to bio slučaj sa Bosnom, jednom od rijetkih srednjovjekovnih država iz koje nam, nešto manje od pet vjekova njenog istorijski utvrđenog postojanja, nije sačuvan nijedan narativni izvor, te smo se u rekonstrukciji svih društvenih procesa prisiljeni oslanjati na diplomatičku građu uglavnom sačuvanu u Dubrovačkom arhivu, kao i na izvore strane provenijencije koji su pisani na osnovu percepcije ljudi van Bosne, često i vjekovima nakon što su se opisani događaji odigrali. Tako je bosanska srednjovjekovna istorija oduvijek bila lagan plijen za političke populiste, agendaše i pojednostavljivače stvarnosti svih vrsta, bez obzira da li su njihove namjere bile njeno uklapanje u pojednostavljena dnevno nacionalistička i šovinistička beskorisna naklapanja ili kreiranja narativa o medijevalnoj zemlji Dembeliji “dobrih Bošnjana”,  koju je, nekim čudom, mimoišlo sve ono što je karakteristično za evropski srednji vijek, pa tako i vrlo kompleksni predmoderni etnički identitet. Srednjovjekovni predmoderni etnički identitet evropskih naroda, već dugo je tema istraživanja evropske i svjetske medievistike. Naša nauka, kako većina kvalifikovanih istoričara (sa izuzetkom vrlo osvježavajućeg Marka Pijovića), tako i brojni pojedinci koji u javnosti osjećaju pozvani iznositi proizvoljne stavove i na osnovu njih donositi još površnije zaključke, je, nažalost, još uvijek nedovoljno upoznata sa rezultatima istraživanja vrhunskih istraživača fenomena srednjovjekovne etničnosti kao što su Valter Pol, Ričard Koradini, Gerda Hejdman, Mariane Polhajmer, Hervig Volfram. Kako je u svom uvodnom eseju podvukao Pol, “Identitet i etnicitet su prilično noviji termini, ali se odnose na društvene pojave koje su bile prisutne u većini društava u širokom spektru različitih oblika, i prema tome, konceptualizovane na različite načine.”

Problem srednjovjekovnog “porijekla i narodnosti bosanske”

Termin „Бошьɴɑɴʜɴь- Бошɴɑɴє” za stanovnika Bosne, odnosno podanika bosanskih srednjovjekovnih vladara, javlja se relativno kasno u bosanskom diplomatičkom materijalu sačuvanom u Dubrovačkom arhivu, to jest prvi put u poveljama bana Stjepana II Kotromanića Dubrovniku iz 1331.,1332 i 1326. Prilikom najranijeg pominjanja, pojavljuje se u dva oblika tj. „пρʜстɑвʜ ʜ свʜдоцʜ доБρʜ Бошɴɑɴє ʜ оyсоρɑɴє” koji označava bosansko i usorsko plemstvo u vazalnom odnosu prema Stjepanu II, što se ponavlja i 1326. u obliku „доБρʜ Бошɴьɴє”, i kao generalna odrednica za banove podanike različitih staleža. U smislu oznake za bosansko plemstvo nalazimo je ponovo u povelji Stjepanovog nasljednika bana Tvrtka. Nakon toga kancelarija kralja Tvrtka II uvodi generalnu koncepciju Bošnjanina kao nekoga ko je „od kraljevstva Bosanskoga“, a isto tako i nevezano za društveni stalež „ʜɴʜ Бошьɴɑɴʜɴь ʌƔБо κρɑʌьствɑ Босɑɴьсκогɑ“, dok kod kralja Tomaša ponovo nalazimo u kontekstu tumačenja uloge plemstva u bosanskom srednjovjekovnom društvu. Kancelarije rusaške gospode Radenovića-Pavlovića i Kosača u 15. vijeku uvode kategorizaciju Bošnjana u onovremene „vrste ljudi“, kojih se može ticati neka odredba njihovih dokumenata, a to su, pored „bilo kojeg Bošnjanina“ i „gospodin car Turski“, „cesar rimski“, „presvijetli gospodin kralj ugarski“, „gospodin kralj bosanski“, „gospodin srpski“, „bilo koji Latinin“ ili „čovjek bilo koje vrste“. Iako su sačuvani dokumenti bosanske provenijencije iz 13. vijeka, odnosno tri sačuvane povelje velikog bosanskog bana Ninoslava, koji prethode vremenu Stjepana II, jasni po pitanju određivanja stanovništva Bosne kao Srba, pri čemu se poklapaju sa velikim brojem ranijih izvora strane provenijencije, i jedan vizantijski izvor 12. vijeka predstavlja prvo pisano svjedočanstvo o imenu stanovnika Bosne, a koje se može prevesti i kao Bošnjani. Hvaleći poduhvate i pobjede vizantijskog cara Manojla I Komnina na Balkanskom poluostrvu, episkop i kasniji carigradski patrijarh Mihajlo Anihijalski (potpuno u skladu sa podatkom drugog, njemu  savremenog, vizantijskog autora Jovana Kinama, da Drina odvaja Bosnu od „ostale Srbije“ i da Bosna nije potčinjena srpskom arhižupanu i da narod u njoj ima poseban način života i upravljanja), kaže da su i  Hrvat i Bosanac/Bošnjanin upisani u tablice Romeja (καί ό Χορβάτηςκαί Βοσναιος τοϊς τών ‘Ρωμαίων έγγραφήτωσαν άξοσιν). Prema tome, ne treba imati previše sumnje da se radi o vrlo starome nazivu ukorijenjenom u samoj Bosni davno prije prve polovine 14. vijeka, na isti način kao što su to i subetnički nazivi “krštenih Srba” Humljana, Travunjana i Neretljana koja nam je u 10. vijeku, na osnovu, očigledno, još drevnije tradicije, zabilježio Konstantin Porfirogenit. U smislu tog kontinuiteta je zanimljiv jedan od zapisa pravnog karaktera iz dubrovačke Diversa cancellariae datiran u 9.11.1389. i koji glasi:

Dana 9. novembra. Ja Bogavac Vukojević  Bošnjanin iz Podvisokog izjavljujem da sam svojevoljno i svjesno dao, prodao i predao majstoru Ivanu pokojnog majstora Marka iz Pavije jednoga svog slugu, dječačića od devet godina, po imenu Milko, porijekla i narodnosti bosanske (De genere et nactione Bossinensium…), po cijeni od četiri zlatna dukata, za koje izjavljujem da sam u cijelosti primio. Onima koji su primili i onaj koji je obećao, itd. Gospodin Luka Bunić sudac i gospodin Marin Gleda svjedok.

Nesumnjiva vrijednost oog dokumenata jeste što se radi o izjavama nekoga ko ne pripada višem plemstvu ili nije povezan sa državnim ideologijama, već stvari spominje uzgred, u okvirima transakcije trgovine robljem. Izjava je utoliko bitna, budući da drugi dubrovački dokumenti koji nisu državničkog karaktera za ljude iz Bosne, obično koriste termin “de Bossina”, dakle istovjeno kao “de Tribigna” (iz Trebinja), ili “de Canalli” (iz Konavala), ili “de Uscopia” (iz Uskoplja), “de Liubignem” (iz Ljubinja) itd.  no isto tako valja imati na umu da se radi o dokumentu koji, po šablonu sastavlja činovnik, latinski pisar, te da ne moraju nužno direktno prenositi ono što je korisnik pisarskih usluga i zaista rekao. No,ta notarska percepcija je očigledno odražavala i opštu percepciju stanovništva Bosne, s obzirom da drugi notarski dokumenti 14. stoljeća sadrže i ovakve, za istraživača dosta zbunjujuće, ali iz činovničke perspektive prilično jasne formulacije: „Ego Radoe Craicinouich Bosnensis“ (Ja, Radoje Kraičinović, Bošnjanin/Bosanac), “Ego Diueç Andreasseuich habitator Bossinensis” (Ja, Dujac Andrijašević, stanovnik Bosne), “Ego Voychna Smillouich de Hoglod Bossinensis” (Ja, Vojna Smilović iz Ogloda, Bošnjanin), “Ego Michaç Ratchouich merchator Bossinensis” (Ja Mihac Ratkušić, bosanski trgovac), “Ego Radoslaus, de genere seruroum Bosniensium” (Ja Radoslav, od roda/porijeklom od robova iz Bosne), “Nos Rada Bratosalich et Beneuenuta Diucich de genere et natione seruorum Bosne” (Ja Rada Bratosalić i Benedeta Dučić od roda/porijeklom od i naroda robova iz Bosne), “Filiam condam Vocoslaui de Usora  de Bossina patarenorum de genere seruorum…” (od kćeri pokojnoga Vukoslava od Usore iz Bosne od patarena roda robovskoga”, “Ego Dragnna, filia Milise de Vssora, partium Bossine, generis patarenorum et seruorum” (Ja Dragana/Draginja, kćer Miliše od Usore, dijela Bosne, patarenskog i robovskog porijekla”). Valja napomenuti da se slična formulacija koristi u još jednoj zabilježenoj transakciji trgovine robljem iz Bosne, koja je bila jedan od najunosnijih poslova feudalne gospode, a odnosi se na prodaju djevojaka, mladića, pa čak i majki sa djecom na trgu Drijeva, a koji su “de natione et genere Bosinensium patarenorum”, odnosno od “porijekla i od naroda bosanskih patarena”.

Da su formulacije dubrovačkog notarijata, odnosno percepcije identiteta Bosanaca prihvatali i notari iz zemalja u kojima je preprodavano roblje iz Bosne (uglavnom robinje koje su završavale kao sluškinje i naložnice), svjedoči i dragocjena građa iz arhiva Barselone koja nam donosi sljedeće klasifikacije: „Patarina de partibus Bocine“ (patarenka iz dijelova Bosne), „Ne nascione bosansiorum“ (bosanske nacije/narodnosti), „de progenie patarinorum de Bossina“ (porijeklom od patarena iz Bosne), „de nacione de Bochxinam“ (od naroda iz Bosne), „partibus de Bocine“ (iz dijelova Bosne), „patarina de partibus Boxine“ (patarenka iz dijelova Bosne), „De natione Bossorum“ (nacije bosanske), „De nacione patarina de partibus Bocine“ (narodnošću patarenka iz dijelova Bosne), „De nacioone patrinorum de partibus Bocine“ (od naroda patarena iz dijelova Bosne). Ovdje također treba voditi računa da dokumenti koje imamo na raspolaganju nisu dio narativnog izvora, ili konkretnog izvještaja o stanju stvari u Bosni, utoliko da miješaju geografsku odrednicu “De natione Bossorum” sa konfesionalnom “de nacione patrinorum”, a sa namjerom da legalizuju držanje roblja, budući da su bosanski jeretici, krstjani, ulazili u obzir za “prodaju čeljadi”, jer, navodno, nisu bili kršteni, što su, kako svjedoči sačuvani sudski spisi, sami često poricali, dokazujući da su hrišćani. Tako je u Luki 1413, trgovac Stefano Neli odbio da plati 70 florina izvjesnom Firentincu koji je za njega kupio bosansku robinju po imenu Margarita, jer su “Bosanci hrišćani i u toj zemlji obožavaju Hrista, čijom su krvlju svi vjernici otkupljeni i oslobođeni ropskog jarma.” Naravno, ovdje treba imati na umu i proces ekspanzije same Bosne, koja u 10 i 15. vijeku ne zauzima ni približno iste teritorije, pa je, shodno tome i odrednica “Bošnjanin” doživljavala svoju ekspanziju širenjem države bosanskih banova i, potom kraljeva, a što je zasvjedočeno i u domaćim i stranim izvorima.

Da li su ovi izvori u kontradikciji sa onima strane i domaće proveniencije koji prethode 14. stoljeću kao i onima iz 14. i 15., to jest regalijama bosanskih kraljeva, koje, po okrunjenju bana Tvrtka Kotromanića 1377. u manastiru Mileševa? Te regalije, podsjetimo, glase ovako:  Stefan Tvrtko I Kotromanić 1378: „ja, u Isusu Hristu  blagoverni i Bogom postavljeni Stefan, kralj Srba Bosne, Pomorja i ’Zapadnih krajeva’ / Završja… u oblast(i)  mog kraljevstva (po imenu) Trebinjska oblast, Konavli i Dračevica… Stefan Tvrtko, u (ime) Boga Hrista kralj Srba Bosne i Pomorja”. Takođe „kralj Srbljem Bosne” itd. i 1380. i dvaputa 1382. Stefan Dabiša Kotromanić 1392: „ja, Stefan Dabiša, po milosti Božjoj kralj Srba, Bosne i Pomorja… Stefan Dabiša, po milosti Gospoda Boga kralj Srba, Bosne i Pomorja, i s njim gospođa kraljica kira Jelina”. Takođe „kralj Srba Bosne i Pomorja”, dodajući Zahumlja, „Donjih krajeva”, „Zapadnih krajeva” / Završja, Usore, Soli i Podrinja, i dva puta 1395. Kira Jelena Kotromanić 1397: „mi, gospođa kira Jelena, po volji Božjoj kraljica Srba Bosne, Pomorja, ’Zapadnih krajeva’ / Završja itd.” Stefan Ostoja Kotromanić 1398: „Ja, Stipan Ostoja, po milosti Gospoda Boga blagoverni kralj Srba, Bosne, Pomorja, Zahumlja, ’Zapadnih krajeva’ / Završja, ’Donjih krajeva’, Usore, Soli, Podrinja itd.” Takođe „kralj Srba, Bosne itd.” i sl. i četiri puta 1399. i jedanputa 1400. Stefan Tvrtko II Tvrtković 1405: „ja, Stipan Tvrtko II, po milosti Gospoda Boga moga kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja, ’Donjih krajeva’, Usore, Soli, Podrinja, ’Zapadnih krajeva’ / Završja itd. Takođe „kralj Srba Bosne itd.” i sl. i dvaput 1419. i jedanput 1438. Kralj Stefan Tomaš Kotromanić 1444: „ja… gospodin kralj Stefan Tomaš… po milosti Božjoj kralj sve Bosne, ’Donjih krajeva’ itd… U ime Oca, Sina i Sv. Duha Štefan Tomaš, po Božijoj milosti kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja, Dalmacije, (te i) Hrvatâ, potom ’Donjih krajeva’, ’Zapadnih krajeva’ / Završja itd. Takođe kralj Srba Bosne itd. i sl., dodajući Usore, Soli i Podrinja, i 1446, 1449, 1451. i 1459. Kralj Stjepan Tomašević 1461: „Po milosti Božjoj, mi, gospodin Štefan-Stepan Tomašević, kralj Srba Bosne, Pomorja, Zahumlja, Dalmacije, (te i) Hrvatâ”, potom „Donjih krajeva”, „Zapadnih krajeva” / Završja, Usore, Soli, Podrinja itd… Takođe „kralj Srba Bosne” itd.

Kako bismo objasnili ovu navodnu zbrku koja Prije svega treba naglasiti da u srednjovjekovnim koncepcijama sam pojam nacije u različitim kontekstima označava različite sadržaje. Ovdje se opet moramo pozvati na Polove uvide o tome kako su srednjovjekovni etnonimi imali različite putanje razvoja. Nekada su se postepeno pretvarali u teritorijalne oznake, bilo u državama koje su se razvile u moderne nacije (npr. Francuska, Engleska, Mađarska), dok su nekada svele samo na imena regija koje se nisu razvile u nacije poput Burgundije ili Lombardije, dok su u nekim političkim kontekstima regionalna imena Provansalaca ili Lotaringa u izvorima zasjenjivala sve ostale nacionalne afilijacije. Da je bosanski slučaj nasličniji regionalnom toskanskom slučaju potvrđuje nam spis Genealogia gentium (‘Genealogija naroda’), nastao u okviru 11-vijekovne Codex legum Langobardorum, koji kao srodne “gentes”, to jest narode/nacije navodi Lombarde, Burgunđane, Bavarce, ali i Toskance, koji se ne formiraju na gentinloj, već na regionalnoj osnovi. Istoričar Marko Stofela izdvajanje toskanskog regionalnog identiteta i njegovu kvalifikaciju kao etnikog povezuje sa koncentracijom moći u rukama začajnih porodica u vrijeme Karolinga, kao i uticaja manastira Montekasino, što u 11. i 12. vijeku dovodi do jačanja političkog autoriteta marke Toskane, naročito uzdizanjem zajednica kao što su Piza i Luka. Napokon, kako je primijetio Robert Bartlet, srednjovjekovni engleski hroničar i istoričar Vilijem od Malemsburija Nortumbrijance, Mersijce, Istočne Angle i stanovnike Kenta označava kao “genetes”, ali tako da su oni istovremeno dio “gens Anglorum”, ali na isti način na koji su se, poslije vikinških pohoda Nortumbrijanci i Angli stopili u jedan “gens” sa Dancima. Ovakve i brojne druge primjere je u svojoj studiji o turbulentnim promjenema srednjovjekovnih identiteta M. Pijović, zaključivši da:

“Ako kažemo “etnogeneza” ili “etnohistorija”, mi zapravo impliciramo da se radi o proučavanju ‘etničke skupine’ Ali, nešto što je u određenom trenutku, odnosno periodu, bilo etničko, moglo je prije ili poslije tog perioda biti religijsko, ili regionalno, ili klasno/staleško, ili jezično, ili političko itd ili se moglo raditi o kombinaciji više tipova kolektivnih “pripadnosti” koje su se skrivale pod jednim imenom, tj.etiketom (a baš ovo je gotovo uobičajena pojava).” Ta “zbrka” upravo, unekoliko, potvrđuje zaključak Boge Grafenauera o stanju balkanskih “gentes”, da se” između hrvatskog i srpskog, kao i između srpskog i bugarskog središta nalaze široki pojasevi obostranog uticaja i nestalne političke pripadnosti, gdje se zbog toga proces združivanja u etničke zajednice razvija sporije i sve do kraja srednjeg vijeka ne uspjeva da sazri u ustaljene oblike.”

Najzad koliko “De genere et nactione Bossinensium” nije i ne može predstavljati nikakvu isključivu i konačno klasifikaciju bosanskog srednjovjekovnog stanovništva, svjedoči i primjer 15-vijekovnog rimokatoličkog ulcinjskog biskupa Segona, koji je u kratkoj knjižici koju je posvetio rimskom papi Sikstu VI u kojoj je istakao da je “natione Catharensis” (kotorske narodnosti), ali “origine autem Serviani ex Novomontio aliter Novobardo” (porijeklom Srbin iz Novomonta, to jest Novog Brda). Sve ovo znači da se srednjovjekovni izvori ne mogu iščitavati selektivno i anahrono, već sveukupno i kontekstualizovano. Jednostavno se ne mogu ignorisati izvori koji fundamentalnu bosansku državnu ideologiju povezuju sa božanskim pravom bosanskog vladara da vlada kao “kralj Srba”, ne samo na osnovu prava nasljedstva loze Nemanjića, već u izvorima naglašene svijesti bosanskog plemstva o pripadanju srpskom srednjovjekovnom “gensu” baš kao što se ne može negirati izvorni materijal koji nedvosmisleno govori o kolektivnoj pripadnosti zvanoj Bosna i Bošnjani koji se u dinastičko-državnom smislu nastoji u određenoj mjeri distancirati od države srpskih despota u vrijeme vladavine Hrebeljanovića i Brankovića. ž

Međudržavni animoziteti su dolazili i do nivoa kada srpski izvori opisuju “vojinstvo u zemlji bosanskoj” na “nekojega inoplemenika”, što je termin koji je u ranijim srpskim srednjovjekovnim izvorima odnosi na stranog vladara, uglavnom Bugarina, kao i na bilo koga ko nije srpski vladar, odnosno Srbin. Treba imati na umu da su takvi animoziteti sa srpske strane naspam Bosne bili primarno dinastičko-religiozne motivacije, budući da bosanskog kraljevića Stefana Tomaševića i njegovu svitu, a povodom pretenzija na srpski despotski tron, savremena srpska hronika naziva “trikletim i zločestim nevjernicima”. Upravo u tom političkom kontekstu nastaje istorijsko-lingvistička fantazija bugarskog pisca Konstantina Kostenečkog (poznatijeg kao Konstantin Filozof koji je djelovao na dvoru despota Stefana) “Skazanije o pismenima” koja postojeće političko stanje transponuje u doba misije Ćirila i Metodija u 9. vijeku, pa piše kako su Sveta braća: “najtananiji i najlepši ruski jezik, kojemu je u pripomoć došao bugarski, i srpski, i bosanski, i slovenski, i deo češkog, i hrvatski jezik, kako bi se uobličile svete knjige”, iako u bosanskim diplomatičkim dokumentima 14. i 15. vijeka, u rijektim prilikama kada se imenuje (svega 5 puta) jezik nosi isključivo odrednicu “srpski”.

Zbog čega dolazi do ovih zbunjujućih kontradikcija i promjena? Kako je u svojoj studiji o dinastičkom identitetu Kotromanića utvrdio Emir O. Filipović, obično se uzima “da su pojava i rast određenih dinastija analogni procesu obrazovanja države te da su konstruiranje dinastičkog i kraljevskog identiteta neodvojivo povezani s formiranjem političke vlasti do te mjere da se ni ne mogu smatrati odvojenim procesima. To znači da su srednjovjekovne zemlje kojima su vladale dinastije u svojoj suštini bile patrimonijalne dinastičke države pri čemu se onda vladari predmodernog doba često smatraju i nositeljima narodnog identiteta. Međutim… dinastički identitet je vladajućim familijama bio važniji od njihovog etničkog ili nacionalnog karaktera.” Što, zapravo, znači da sukobljavanje dinastija, može značiti i svjesno razdvajanje u državno-identitetskoj srednjovjekovno etničkoj ideologiji, pogotovo jer se, kako je objasnio Rober Bartlet, “radilo o ljudima koji su se konstantno susretali sa realnošću svijeta u kojem je sudbina pojedinca bila predodređena rođenjem i porodičnim porijeklom”, te je “bilo prirodno da čovječanstvo konceptualizuju (i rekonceptualizuju op.a.) u sličnim geneaološkim terminima.” Upravo se zbog toga rečenica kojom Tvrtko I Kotromanić 1378. obavještava Dubrovčane da je preuzeo titulu „kralja Srba“ i kojom poručuje da mu je Bog dao da „пρоцʜстʜ мʜ ωт ρɑсʌʜ Бʌ͠госɑдɴѣʜ вь ρодѣ моıє̵мь“ (procvjeta (kao) izdanak plemenito ukorijenjeni u rodu mojemu), može tumačiti dvojako. I u okviru uvriježenog srednjovjekovnog vjerovanja da narod koji nema vladara „od svoje krvi“ proklet kao „prokleti Jevreji“ (a koju nam u kontekstu hrvatskog nemanja vlastitog vladara jer su ubili „dobrog kralja Zvonimira“ donosi splitski Toma arhiđakon u 13. vijeku)  i u okviru političke realnosti u kojoj je plemenita kraljevska loza, a pogotovo aktuelni kralj mistično utjelovljenje cjelokupnog naroda, bez obzira na sve eventualne različite etničke sentimente raznolikih staleža podanika, a pogotovo ljudi ne pripadajućih vladajućem staležu, o kojima nam dostupni izvori govore malo ili ništa.

Uloga religije i staleža, Srpska zemlja i Bosna kao “novi Izrael”


Također, ono što treba imati na umu kada su u pitanju srednjovjekovne koncepcije nacije jeste da su to 1. prevashodno staleške, feudalne i 2. hrišćanske koncepcije nacionalne zajednice. Prosječan stanovnik Srpske zemlje i Primorske (srednjovjekovno ime srpske države) ili Bosne, ma kakvu predodžbu da je imao o svome identitetu, svakako o njemu nije mogao razmišljati na način na koji ga je on bio osmišljan od strane dvorske, često svešteničke, elite čija su razmišljanja o nacionalnom identitetu bila neodvojiva od potpunog prihvatanja biblijskih svjetonazora o tome šta uopšte predstavljaju “narod” i “država”. Šta to znači? Kako podjeća Pol “univerzalistički ton u mnogim hrišćanskim spisima bio je pomiješan s izrazitim starozavjetnim sentimentom koji je podsticao formiranje određenih hrišćanskih zajednica i omogućavao im da se međusobno razlikuju. U stvari, rani hrišćani su sebe stalno nazivali gensom.” Hrišćanski gens je, u srednjovjekovnoj sakralno političkoj ideologiji bio “Novi Izrael”, naziv koji bi se primao krunisanjem i miropomazanjem vladara od strane Univerzalne (katoličanske) crkve  po ugledu na krunisanje i miropomazanje vladara starozavjetnog Izraela. Time je i ime naroda koji dobija krunisanog i miropomazanog vladara postajalo sakralizovano ime, na isti način način na koji je kruna sakralno-politički objekat kroz koji se manifestuje “sveti suverenitet” hrišćanskog naroda. Na isti način na koji se u srpskim srednjovjekovnim spisima Srpska zemlja i Primorska naziva “Novim Izraelom”, a zbog, papske krune koja je s Vojisavljevića prešla na Nemanjiće, tako i npr. Ostoja Kotromanić kao “Srba, Bosne i Primorja i Zapadnih strana” zahvaljuje Hristu koji “za milosrđe pak iz milosti čovekoljubivo siđe s nebesa na zemlju, i ljudsku prirodu koja je zbog prestupa pala, sobom je obožio i na nebesa uzneo. Time je sve od nepostojanja u postojanje bilo postavljeno, time su i izgubljene ovce doma Izrailjevog istinskom pastiru Bogu svedržitelju bile vraćene, time se i skiptri carski po celoj vaseljeni utvrđuju i ponosno slave Boga svedržitelja” i čime je je i on udostojen “kraljevati zemlji roditelja i praroditelja naših”.  

Titula “Kralj Srba” je, prema tome centralna feudalno-sakralna identifikaciona i legitimaciona tačka oko koje se okupljalo svo plemstvo Diokleje, Srpske zemlje (koja, po svojoj prijestolnici postaje poznata i kao Raška) i Bosne, s tim da u Bosni, po svemu sudeći, dolazi do državne rimokatolizacije srpske kraljevske tradicije koja je u vrijeme poznijih Nemanjića, uprkos prvobitnoj trinaestovjekovnoj rimokatoličkoj papskoj legitimaciji, dobila primarne pravoslavne karakteristike i kakvu su je nastavili baštiniti srpski despoti 15. vijeka.

Koliko je obično ne aristokratsko stanovništvo ovih oblasti u različitim vremenskim razdobljima postojanja ovih država dijelilo identitetske politike koje su se kreirale na staleškom nivou, nemoguće je utvrditi, jer ne raspolažemo savremenim popisima stanovništva, ali je također nemoguće tvrditi da mu je svim svojim segmentima bio stran. Ono što, ipak, legitimno, možemo pretpostaviti je to da je potpunim iščeznućem kraljevske tradicije Kotromanića i bosanske državne tradicije nakon osmanskog osvajanja, rimokatolička tradicija bosanske vlastele koja je svoju legitimaciju tražila u drevnoj srpskoj kraljevskoj tradiciji, ne samo da više nije imala mogućnosti da djeluje na obično stanovništvo, već i bosansko-srpski srednjovjekovni dualitet preživljava isključivo na marginama, npr. u djelima bosanskog franjevca Matije Divkovića u 17. vijeku i njegovog imenovanja jezika koji se u Bosni govori kao i kao ilirskog i slovinskog i srpskog i bosanskog. Mi nemamo jasne dokaze koliko je on u ovom obliku intelektualna konstrukcija obrazovanijeg sloja stanovništva koje prima humanističko obrazovanje na zapadu, a koliko odraz stvarnih prilika u Bosni u turbulentnim vremenima, no svakako ima svoju raniju potkrijepu u srednjovjekovnoj izvornoj građi. S druge strane je jasno da je pravoslavna srednjovjekovna tradicija, ne samo nadživjela osmansko osvajanje, već će, kroz turbulentne vijekove predmodernog razvitka pod osmanskom, habzburškom i mletačkom vlašću postati osnovicom formiranja modernog srpskog identiteta, što je već posve druga tema.

Varvarogenije populizma

Svi ovi podaci nam govore da, u tom pogledu, Bosna i Humska zemlja nisu nimalo odudarale od ostatka srednjovjekovne Evrope. Kako je primijetio istoričar srednjovjekovnog identiteta Robert Giri, ni jedna srednjovjekovna evropska etnička priča nije priča o primordijalnom momentu postanka narodnosti iz kojeg onda proizlaze njene devijacije i pravolinijski kontinuteti, već se radi o kontinuiranom procesu kreiranja takvih predodžbi. Radi se o „političkom prisvajanju, manipulaciji nasljeđenim imenima i krivotvorenjima prošosti u cilju kreiranja sadašnjosti i budućnosti.“ Istorija je to „konstatne promjene, radikalnih diskontinuiteta i političkih i kulturoloških cik-cak kretanja, maskiranih neprestanim posvajanjem starih riječi i izraza u definisanju novih realnosti.“ Samo i jedino tako možemo shvatiti bosanski i humski „identitetski koloplet“ u kojem je posve jasno da su svi srednjovjekovni identiteti ovih zemalja međusobno politički interesno i na svaki drugi način povezani, da od vremena do vremena jedan iz drugoga proizlazi, potom ga zakriljuje, a nekada i jedno i drugo istovremeno. Ono što je, međutim jasno, jeste da ni jedna od tih tradicija u svome totalitetu nije bila dovoljno jaka ili imala vremena da se, u potpunosti i u smislu postsrednjovjekovnog kontinuiteta, nametne na prostoru Bosne i Humske zemlje. U svemu tome se nameće pitanje zbog čega je pravoslavna nemanjićka tradicija uspjela opstati, a kotromanićka rimokatolička nije?

Za to je moguće navesti više razloga. Prvi je da, za razliku od Raške, vladari i dominantna većina bosanskog plemstva nisu dijelili istu hrišćansku denominaciju. Jak otpor pripadnika eklisiološki jeretičke Crkve bosanske rimokatolizaciji i okcenditaciji zemlje, zasigurno je sprečavao da sakralna tradicija elita postane i opšteprihvaćeni dio popularne kulture, kao što se to dogodilo u zemljama Nemanjića, Lazarevića i Brankovića. 

Ne samo zbog vjerske unifikovanosti, već i zbog razvoja urbanih centara, a prema tome i urbane popularne kulture u čemu se, također, prednjačilo u odnosu na Bosnu. Napokon, razvoj feudalizma odigravao se neravnomjerno ne samo u pojedinim državama Zapadne Evrope, već i u pojedinim provincijama pojedninih država, te je u zavisnosti od lokalnih uslova svojeg razvitka, u svakoj zemlji pokazivao svoje specifičnosti. Drugim riječima, sakralni srpsko-pravoslavni identitet elite postao je identitet šireg puka, tamo gdje su za to postojali odgovarajući društveno-ekonomski i politički preduslovi, dok je onaj rimokatolički tamo, gdje za to još uvijek nisu postojali preduslovi, doživio slom uništenjem države i zatiranjem njene elite od strane Osmanlija 1463.

Politička nestabilnost, nestanak bosanske države i kataklizmički gotovo stogodišnji rat koji je uslijedio nakon toga, očigledno su doveli do prekida u nasljeđivanju tradicije, te je fragmentovano sjećanje na bosansku srednjovjekovnu državnost ili ostalo na intelektualnim marginama kao u srpskom pravoslavnom nasljeđu, zatim u obliku dijelova prepisane istoriografije iz primorskih gradova (u hronikama bosanskih franjevaca) ili potpuno nestalo (u bosanskomuslimanskoj tradiciji u kojoj će odrednica Bošnjak označavati pripadnost Osmanskoj državi i sa odlaskom tog carstva iz Bosne i nestati kao politička realnost do 1993.). Pa ipak, preživjela tradicija sjećanja na nemanjićku državu kod pravoslavnih Srba, lojalnost osmanskom islamskom kalifatu kod bosanskih muslimana i skoncentrisanost prevashodno na vjerski identitet vladara, a ne čuvanje njihove političke tradicije kod bosanskih katolika i njihove franjevačke crkvene elite, činiće osnovu bosanskih identitetskih odnosa u narednih nekoliko stoljeća, u čemu ih zatiče 19. vijek i moderni nacionalni pokreti.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top