U duhu savremenosti i recentne istorije, bitno je izreči jednu stvar, a to je da svjedočimo stvaranju bošnjačkog modernog etnonacionalizma njemačkog tipa, koji nije postojao ili je postojao tek u naznakama do relativno nedavno. Naime, ono što se u socijalizmu, u ratu i ranom poraću nazivalo bošnjačkim nacionalizmom je u suštini bio predmoderni, komunitaristički i religijski identitetarizam koji nije ispunjavao osnovne prerogative evropskog nacionalizma. Težnje bošnjačkih političkih i društvenih elita nakon povlačenja Osmanskog Carstva s Balkana bile su usredsređene na osiguranje statusa povlaštene konfesionalne manjine u novim društveno-političkim okolnostima nastalim na područjima na kojima su živjeli južnoslovenski muslimani. Razumijevanje fenomena “reufljagić”, naprimjer, zahtijeva izbijanje iz glave posve netačne socijalističke floskule o “nacionalizmu” kao sveobjašnjavajućem pojmu koji označava svaki šovinizam i svako etnopartikularstvo. Nacionalizam je a priori sekularna ideologija koja teži stvaranju nacionalne države na pepelu staleškog društva. Ne postoji nacionalizam koji ne teži nacionalnoj teritorijalizaciji.
Međutim, postavlja se pitanje šta znači nacionalna teritorijalizacija? Kod Francuza ona označava društveni ugovor koji obuhvata sve građane Republike, neovisno o njihovom etničkom porijeklu. Biti nacionalni Francuz znači biti građanin Francuske, a da bi se to ostvarilo, bila je neophodna asimilacija predmodernih i predpolitičkih zajednica na tlu Francuske. Pariško narječje uzeto je za standard modernog francuskog jezika, dok su svi ostali jezici i narječja proskribovani, kao što je moskovljansko uzeto za standard modernog ruskog, a kastiljansko za standard modernog španskog. Kulturni modeli uzeti iz région parisienne nametnuti su kao svefrancuski. Dakle, uzet je jedan predmoderni i protonacionalni identitet te je na ruševinama feudalizma izvezen u ostale zajednice koje su trebale činiti zamišljenu francusku naciju. To je “građanska država” kojoj teže reufljagići. Međutim, evropska povijest poznaje još jedan model nacionalnog ujedinjenja, a to je njemački model nastao kao reakcija na Napoleonova osvajanja i on se najtačnije može definisati kao model “krvi i tla”. Riječ je, dakle, o etnonacionalizmu. I sada dolazimo do osnovne zbrke.
Kneževina Srbija se još od prije Berlinskog kongresa 1878. našla u intelektualnoj zoni francuskog uticaja. Ustav Knjaževstva Srbije, poznatiji kao Sretenjski, izglasan 1835., predstavljao je donekle dokument francuskorepublikanskog tipa , premda je bio na snazi vrlo kratko, a rečena državnička tradicija ostala je u životu i do formiranja Kraljevine SHS, odnosno do promjene kursa koncem tridesetih i do osnivanja Srpskog kulturnog kluba. S druge strane, jugoslovenske zemlje u Dvojnoj monarhiji, a naročito hrvatske zemlje stasale su u državničkoj tradiciji germanskog etnonacionalizma.
Dakle, s jedne strane smo imali asimilatorsku politiku koja je oponašala Francusku Republiku, a s druge pak austrogermansku politiku etnoautonomaštva koja je i nastala kao reakcija na prethodnu. Iz takve dihotomije izrodile su se sve nesuglasice međuratnog perioda u monarhističkoj Jugoslaviji, ali i sve svađe na relaciji centralizam – federalizam u SFRJ. Na tlu Jugoslavije, više no igdje drugdje na svijetu, došlo je do sukoba dviju osnovnih evropskih državničkih tradicija postrevolucionarnog doba. U svemu tome, muslimanski prvaci koketirali su s obje tradicije, budući da ni prema jednoj nisu imali niti su mogli imati stvarni odnos, budući da još uvijek nisu zakoračili u evropski modernizam. Njih je prevashodno zanimao status autonomne konfesionalne manjine, privilegija koje je isti nosio te autonomni status i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine u sklopu većih država ili carstava kao jamčevina njihove opstojnosti, što je naslijeđeno iz pozne Osmanske Imperije, a ponajviše iz vremena „đaurske“ Dvojne monarhije koja je takoreći “kupila” lojalnost svojih bosanskomuslimanskih subjekata ne diranjem u predmoderne bosanske društvene i agrarne odnose. S toga, ne treba čuditi da je IVZ duž cijelog XX vijeka bila zamjenska nacionalna institucija bosanskih muslimana/Bošnjaka. Stvarni bošnjački nacionalizam se, međutim, nije rodio u njenom okrilju, nije nastao u IVZ, među ilmijom ili među malobrojnom građanskom klasom bliskom ulemi budući da je svima njima nacionalizam bio stran u onolikoj mjeri u kolikoj je u suprotnosti islamu, nego u redovima komunističke nomenklature.
Ovo, naravno, ne znači da je nedostajalo pojedinačnih, protonacionalističkih težnji u ranijim periodima, kako ističe A. Jahić, citirajući Kučerijevo (Kutscheri) pismo iz 1901. u kojem B. Kalaj (Kállay) skreće pažnju na dalekosežne zahtjeve prvaka muslimanskog autonomističkog pokreta kojim se traži „da se od muhamedanaca napravi samostalna nacionalno-politička skupina“ i poseban „muhamedanski politički narod“. No koliko su takvi pozivi bili omasovljeni nemoguće je znati, mada su ostali poneki zapisi koji nam potvrđuju da su ipak bili efemerni poput Derviš-beg Miralemovih navoda iz 1911., objavljenih u Javnom računu o mom političkom radu, u kojem ovaj prvak MNO ističe „da je pretežna većina našeg naroda u tom [jezičkom] pitanju indiferentna, osjećajući se samo muslimanima“.
S toga se, najzad, može reći da su zaista prvi bošnjački nacionalisti bili bošnjački komunisti, neovisno od toga da li su oni bili projugoslovenski orijentisani ili ne, budući da jugoslovenska partijska država ne samo da nije bila suprotstavljena nacionalnim emancipacijama kako se to danas popularno tvrdi, već je bila njihov promicatelj. Dakle, sveobuhvatno djelovanje bošnjačkih komunista, vođeno upravo modernizmom omogućilo je stvaranje moderne bošnjačke nacije i modernog bošnjačkog nacionalizma, uz naglasak da pojam nacionalizma ovdje ne navodim pežorativno već kao neutralni fakt. Tradicionalnim zagovaračima statusa privilegovane konfesionalne manjine, preuzevši vlast 1990. godine, ostalo je samo da zvanično proglase bošnjačko nacionalno ime na nekom opskurnom skupu u sarajevskom Holidej Inu 1993.
Sav posao su prethodno obavili danas satanizovani komunisti. Ponavljam, floskule koje se tiču prirode nacionalizma, naslijeđene iz SFRJ moramo sebi izbiti iz glave. Bošnjački komunisti se moraju razumjeti kao nacional-emancipatorska avangarda, odnosno vrh one oštrice koja će tek pet ili šest decenija docnije u potpunosti isplivati na površinu. To izranjanje na površinu nije se ostvarilo ni u zadnjem ratu, ni u poraću, kako dokazuje francuski sociolog K. Bugarel (X. Bougarel) u dragocjenoj knjizi Nadživjeti carstva.
Do njega je došlo tek onog časa kada su se, pod jedan, ispunili društveno-politički preduslovi (najprije, nezavisna BiH u kojoj, zahvaljujući socijalizmu, sekularizovani Bošnjaci čine demografsku većinu), i pod dva, kada je istorijski vihor izrodio generacije zapadno školovanih, sekularnih Bošnjaka koji su stasali u onoj epohi koju F. Fukujama (Fukuyama) naziva postistorijskom erom. To je zajednička karakteristika onovremenih emigrantskih prvoboraca za nacionalnu stvar na čelu s A. Zulfikarpašićem, inače velikim poštivaocem Karla Popera (Popper) i članom liberalne internacionale, ostatka njegove ekipe u zemlji i emigraciji, ali i J. Mujanovića, R. Bajrovića, E. Suljagića i dr. ne pretjerano značajnih ali amblematičnih i javnosti poznatih primjera. Oni nisu “muslimanski nacionalisti” na način na koji su drugovi iz CK to nekoć zamišljali. Oni su naime češće no rjeđe praktični ateisti ili kulturalni muslimani, zagovarači zapadno-liberalnih vrijednosti, LGBTQ+ prava, često su u miješanim brakovima što je nekada bio “grijeh” vrijedan anateme (čitati A. Nametka ili braću Latić), javno ili intimno se istinski ugledaju na anglofonsku političku tradiciju, itd. U ovom času za saveznike su uzeli nosioce one prijašnje ideje koja je težila statusu autonomne konfesionalne manjine: dakle, kler, konzervativnu građansku klasu i ex-zemljoposjednički stalež, poneke vjerske fundamentaliste i sl., no u slučaju da se „naša stvar“, kako svome projektu vole tepati, zaista bude obistinjena, nedvojbeno ih čeka kulturkampf i unutarbošnjački ideološki sukob u kojem će suprotstavljena strana biti ona koja im danas predstavlja saveznika.
U čemu je kvaka? Oni su iznjedrili jedan mish-mash koncept po kojem zagovaraju francuskorepublikanski model nacionalizma kojeg nazivaju građanskim bosanstvom, ali ga pravdaju, u nedostatku drugih alternativa, teorijom krvi i tla, odnosno tezom o bošnjačkom istorijskom i etničkom pravu na teritorij, posuđenom iz njemačkog modela. Sve ovo što se dešava i sva navodna povampirenja bošnjačkog nacionalizma o kojima se u zadnje vrijeme često piše u našoj žurnalistici i publicistici predstavljaju završni stadij rađanja modernog bošnjačkog nacionalizma na isti onaj način na koji je on rođen u Turskoj te s toga logično nosi i sve opasnosti koje svaki nacionalizam, a naročito balkanski nosi. To će ujedno označiti konačni kraj logike koja je određivala Bosnu duž njene istorije, a to je imperijalna logika autonomnih etnokonfesionalnih zajednica koje lojalnost iskazuju sultanu, caru, kralju ili maršalu te u svojoj multikonfesionalnoj i multietničkoj izmiješanosti slijede kolektivni ethos iz kojeg se izvode raznorazna metaindividualna načela koja transcendiraju sve volje. Potpuno zakoračenje Bosne u evropski modernizam, uz 150-godišnje kašnjenje, po svemu sudeći će paradoksalno onemogućiti onakvu Bosnu u kakvu se mnogi kunu.
Piše: Denis Švrakić za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret