Polemički osvrt o jednoj mini polemici, Šimić i Nikolaidis…
Nikolaidisa i druge prominentne kolumniste neorijentalnih imena čiji se tekstovi po pitanju BiH, ovako ili onako, trenutno poklapaju sa komšićevskom vizijom, ne čitam odavno. Nije to vezano za njihove današnje političke stavove – u vrijeme kada sam odustao od njih nije ni bilo komšićevske vizije u današnjem smislu riječi. (Doduše, bilo je nešto slično.) Njihovi tadašnji tekstovi – koji su, istina, podržavali prethodnu varijantu građanske BiH i vidno se isticali u građanskim medijima – bili su mi tendenciozni, slabi i dosadni. Dakle, razlog mog odustajanja od njih druge je prirode, više vezane za kvalitet argumentacije, a svakako ne iz političkih ili etičkih razloga.
Veoma mali broj ljudi iz građanskih krugova imao je slične pritužbe tada i spomenuti kolumnisti bili su zvijezde – tzv. “otrježnjenje” dijela te grupe došlo je kasnije. Meni lično nikada nije bilo bitno da mi ljudi neorijentalnih imena kažu ono što su mi jednako govorili ljudi orijentalnih imena; niti sam se osjećao bolje zbog toga, niti mi je imponovala takva komrajderija. Razumijem da je to bitno za određene grupe, stranke, pojednice… Ni njih, kao ni kolumniste, ne mogu kritikovati iz političkih a još manje iz etičkih razloga; nikako nije fer. Zašto je to tako, reći ću kasnije.
Danas pomalo čitam drugu grupu kolumnista, ljude različitih imena, one koji su u to staro vrijeme bili kolege i istomišljenici prve grupe, ali to više nisu. Većinu njih nisam ozbiljnije čitao ni kada su puhali u istu tikvu kao ovi prvi – iz sličnih razloga nekompetencije, tendencioznosti i dosade. (Ne kažem da je ovo današnje, komšićevsko shvatanje multikulturalnosti i multietničnosti BiH isto kao ono lagumdžijsko od prije 20 godina, ali slične tendencije nedvojbeno postoje. Mnogi aktuelni građanski kolumnisti drugog tipa, ljudi koji danas ne vole Nikolaidisa, nekada su ga obožavali. Lako se može tvrditi da je on i tada pisao slično, a da su njegovi čitaoci bili drukčiji.)
Niko od spomenutih, uslovno rečeno komšićevskih kolumnista, neće, naravno, prihvatiti optužbu da piše za neku politiku i da je, što je još gore, plaćenik takvih politika. To je, treba reći, glavni argument njihovih protivnika i suparnika – i suprotstavljenih građana i “nacionalista”. Ipak, pošto su ih neki od kritičara ranije voljeli i potpisivali, mogu li se i oni optužiti za plaćeništvo ili loš karakter? Ili za neku vrstu nacionalizma? Da kažem samo ovo – bez obzira što je očigledno kako osnovne ideološke postavke prve grupe kolumnista odlično funkcionišu u okviru komšićevske politike nikako nije u redu isticati njihova navodna ugovorna prava, čak i da postoje, kao da je to nešto loše samo po sebi.
Kakvi god bili odgovori na prethodna pitanja, ostaje dilema kako se generalno postaviti u odnosu na današnje pisanje Nikolaidisa i kompanije. Osnovno je to da se ne može reagovati onako kako oni to rade, dakle frontalnim napadanjem svega što im liči na nacionalizam. To nije pravi, istinski odgovor niti će se nešto time postići. Tako se samo perpetuiraju isti, ratnički i nacionalistički obrasci u nedogled.
Sve prethodno je dobar šlagvort za nastavak ove pisanije, a radi se o svojevrsnom odgovoru na tekst Nevena Šimića o Nikolaidisu koji je neki dan izašao na Prometeju.
Čini mi se da je Šimićev početak sličan mom: on je jednako krenuo s nekom vrstom muke u vezi kvalitete Nikolaidisovog pisanja i isticanja moralnosti stavova u prvi plan. Šimić kaže ovako: ”Jednodimenzionalnost, analitička i mentalna zarobljenost u devedesetim, površnost ili puko neznanje o BiH koje poslovično iskazuje ne sputavaju tog regionalnog dobronamjernika u promišljanju ove zemlje i samoiskazivanju svoje patinom ovjerene moralnosti.” Ono što nam obojici dodatno smeta je to što Nikolaidis nije uradio ništa “nedajbože korisno”. Ipak, mora se reći da je prethodno karakteristika većine današnjih kolumnista na bilo kojoj strani ideološkog spektra pa se Nikolaidisa ne može pretjerano kritikovati po tom pitanju.
Slažem se sa Šimićem i u vezi primjedbe kako Nikolaidis misli da kroz svoj kolumnistički rad ne dopušta Bošnjacima da budu naivni te tako pumpa njihov nacionalizam. (Ne znam iz kojeg razloga Šimić ne spominje i Bosance kao grupu u ovom kontekstu – zašto se to ispušta kada je očigledno da ta grupa postoji kao politička činjenica? Ovdje mislim na Bosance kao rastegljivu i uticajnu političku grupu, ne kao bh. sveukupnost.) Šimić dobro shvata način na koji to Nikolaidis radi – koriste se opšte vrijednosti naše civilizacije (sloboda, demokratija, moral, istina, integritet) za specifično-grupne ciljeve. (S tim što ja kažem bosanske i usput bošnjačke grupe, a Šimić će reći samo bošnjačke.) Dodatno, Šimić se izruguje Nikolaidisu kako sebe smatra “tankoćutnim mislećim bićem” – Nikolaidis, naime, saosjeća sa drugima na drukčiji i dublji način.
Šimić govori i o stilu Nikolaidisa pa kaže: “uvaženi pisac uvijek je na raspolaganju da svojim vrckavim leksičkim piruetama obveseli nemali mu broj fanova u BiH”. Ovaj žanr je veoma popularan među našim kolumnistima i oduvijek je izazivao oduševljenje. Takav pristup veoma dobro funkcioniše u svrhu sidrenja stavova koji se promovišu. Naravno, i to treba znati raditi i čini se da je i Šimić, pored Nikolaidisa, dobar u tome. Njegov odgovor je na nekim mjestima veoma sličan Nikolaidisovom – on to priznaje, ali smatra da je opravdano zbog provincijsko-palanačkog gejomrziteljstva poznatog kolumniste i svega drugog što ovaj predstavlja.
Sad kad smo iznijeli Šimićeve stavove koji više-manje rezonuju s mojima, da iznesemo i one druge: mišljenje koje imam o Nikolaidisovim motivima, interpretaciji motiva i legitimnosti njegovih metoda nije isto kao Šimićevo.
Da krenemo redom: Šimić misli kako Bosnu i Hercegovinu treba “promišljati cjelovito, kroz analizu tri destruktivne etnopolitike koje je progresivno unazađuju.” On smatra kako Nikolaidis to ne može i ne zna raditi, a “neki zlonamjernik bi dodao da Nikolaidis pokazuje i ozbiljne etičke deficite”.
BiH nije dovoljno promišljati, kako Šimić kaže, kroz “tri etnopolitike”. Kao što sam to već spomenuo, postoji još jedna ozbiljna kategorija – bosanska. Ona je, istina, u taktičkoj relaciji sa bošnjaštvom, ali ima i svoje drukčije karakteristike te otklon (i) prema bošnjačkom etno-nacionalizmu. Navedeno “progresivno unazađivanje” i “destruktivnost”, koji dolaze od strane etnopolitika su stare ideje koje imaju veze sa komunističkom interpretacijom i treba ih revidirati. (Upravo sam o tome govorio kada sam rekao “otklon”.) Možda prvenstveno zbog toga što ih “nacionalisti” koriste – to nadalje govori o ljudima koji su bili elita i u prošlom i u ovom režimu, te o uticaju prošlorežimskih misaonih konstrukcija u naše vrijeme. Dalje, uopšte nije uredu reći da se radi o etičkom deficitu kod Nikolaidisa i sličnih. (OK, Šimić se tu ogradio, rekao je kako to iznose “zlonamjernici”.) Rasprava o nečijoj etici zaista ne treba da nas se tiče u ovakvim tekstovima.
Šimić ne vjeruje da neko ko ima takve osobine kao Nikolaidis, dakle neko ko je, uslovno rečeno “građanin i intelektualac”, uopšte može misliti ovako kako naš kolumnista misli – ali sa ubjeđenjem. Šimić kaže: “Mada je ta ideja, da javno podržiš jednu destruktivnu političku agendu, vrlo zavodljiva kao potencijalna satirička vodilja…” Dakle takva osoba može to iznijeti samo kao satiru, a nikako kao stvarnu podršku. Jer ako je stvarna, onda to mora da je neka ujdurma. E tu Šimić griješi te traži nerealnu čistotu u ljudima; takvi ideali ništa dobro ne donose. S druge strane, veoma je lako razmišljati kao Nikolaidis i biti čist pred sobom. To dokazuju mnogi ljudi koji se nalaze na toj strani i mnogi koji su se nalazili ranije a sada nisu tamo. Jesu li svi oni nemoralni fakini? Za drukčije mišljenje potrebno je mnogo toga, a argumenti Nikolaidisove grupe uopšte nisu lako opovrgljivi kada se govori iz pozicije u kojoj se nalaze; da ovdje ne govorim o teretima prošlosti i sklonosti ljudi main streamu.
Na ovom mjestu dolazimo do najvažnijeg dijela, dijela u kojem Šimić prihvata Nikolaidisove postavke o idiotizmu. Šimić kaže ovo: “Da Nikolaidisova analitička misao nije lišena upravo idiotizma, pokazuje sljedeći citat:
“Ideja da će hrvatski i srpski nacionalizam nestati ako Bošnjaci pridave onaj bošnjački je bila beskrajno šarmantna u svom idiotizmu.”
“Kolektivni idiotizam u Srba i Hrvata”, nastavlja Šimić, “koji neki zovu i nacionalizmom, nikada neće biti pobijeđen miloševićevskim političkim strategijama iz Sarajeva. Je li probosanski politički, medijski i akademski establishment toliko intelektualno i etički zakržljao da to ne vidi? Naravno da jeste.”
Najprije kritika Nikolaidisovog stava – šta znači sintagma “ako Bošnjaci pridave svoj nacionalizam”’? U ovom kontekstu, pridaviti znači zadaviti, ubiti. Nikolaidis dakle misli kako se nacionalizam neke grupe može ubiti! I to tako da sami članovi grupe ubiju sopstveni nacionalizam! Eto baš!
E sad, reći samo da miloševićevska politička strategija uništava BiH, kao što Šimić kaže, nije dovoljno bez definicije takve strategije i spominjanja alternative političke strategije grupe u pitanju. Što se ovog drugog dijela tiče, tu bi se moglo početi time što bi se umjesto riječi “pridave” koristila riječ “priguše“ – to bi značilo da se nacionalizam umanji u intenzitetu i promijeni kvalitet, ali da ipak postoji. Ne znam za Šimića, ali Nikolaidis ima problem s tim kao i većina naših kolumnista. On nema spoznaju o različitim nivoima i kvalitetima nacionalizma.
U nastavku citata griješe i Nikolaidis i Šimić: obojica optužuju za idiotizam one s druge strane. Nikolaidis ohrabruje Bošnjake da ostanu konzistentni u svom nacionalizmu jer samo tako neće biti idioti, a Šimić baš takav stav Nikolaidisa smatra idiotizmom. Ono što je ovdje bitno je da se stavlja znak jednakosti između idiotizma i nacionalizma, a to nikako nije tačan opis tog odnosa.
Idemo sada na pitanje svih pitanja: je li argument o sigurnom uspjehu politike ublažavanja i promjene kvalitete nacionalizma najveće grupe u BiH baš tako vidljiv i samorazumljiv, te ako nije, zašto je to tako? Šta je cilj takve promjene? Odgovor na prvi dio pitanja je ovaj: definitivno nije vidljiv i samorazumljiv – štaviše suprotan je intuiciji i refleksu (naših) ljudi. Šta tačno znači ublažiti svoj nacionalizam? Nikolaidis bi rekao da i to znači pobijediti manje nacionalizme pristajanjem na njihove zahtjeve – i ponovo bi pogriješio u osnovnoj postavci. Nema ovdje pobjede jer ovo nije ni utakmica niti rat (suprotno onome što mnogi misle). Naše ratničko-sportske analogije, duboko ukorijenjene u kulturi naroda i narodnosti, ovdje ne pomažu. Mora se drukčije misliti, ali šta da čovjek radi kada su ove konstrukcije tu i veoma su jake. Osnovno je ovdje pitanje kompromisa baziranog na jasno izraženim i razumnim zahtjevima strana te zajedničkog i delikatnog rada elita. Ali to je komplikovana tema sa mnoštvom teških argumenata i nije za ovaj tekst – koga zanimaju kompromisi nek počne s Margalitovom knjigom “Kompromis i truli kompromisi”. (Obratite pažnju kako autor koristi jedninu i množinu u naslovu – samo je jedan pravi kompromis, a ostali su truhli.)
Bez obzira na moje ubjeđenje kako je pravi kompromis koji se stalno obnavlja i potvrđuje jedino rješenje, nužno je navesti par primjera koji govore kako ni to nije garancija opstanka države (ako je to cilj kojem se stremi): britansko iskustvo nam govori da je, bez obzira na pristojnu i demokratsku “devoluciju” od strane engleske većine i davanja prava Škotskom parlamentu, pokret za odcjepljenje i danas veoma jak i da je prije nekoliko godina malo nedostajalo da se Škotska odcijepi. Također, primjer druge vrste – bez obzira na veliku institucionalnu odvojenost RS-a i tamošnjih Srba te ozbiljnu nezavisnost odlučivanja, ne jenjava priča o odcjepljenju. Koliko je to vezano za “retoriku iz Sarajeva” veliko je pitanje – čini se da stremljenje “oslobođenju” dijelom živi samo za sebe. Čak i danas kada se prave koalicije “bez nacionalista” takva nastojanja su, čini se, jednako snažna. Rekao bih da naši integralisti po ovim pitanjima donekle imaju pravo. S druge strane oni žive u oblacima i misle da mogu promijeniti stvarnost jednostavnim i agresivnim insistiranjem na sopstvenoj stvarnosti.
U nastavku, par riječi o dodatnom razlogu za pisanje ovog teksta: želio sam sugerisati kako treba postojati pristojna kritička komunikacija u okviru grupe građana drugog tipa – dakle među ljudima koji na neki način podržavaju kompromis. (Dakle, ne samo komunikacija između definisanih i suprotstavljenih grupa.) Čini mi se da takva rasprava ne postoji. U ovom momentu postoji prepucavanje između nacionalista i građana drugog tipa, za koje znamo odranije, te prepucavanje između dvije vrste građana. Takva intergrađanska aktivnost se, od strane obje vrste građana tumači kao razračunavanje između nacionalista i građana – drugi prve smatraju bošnjačkim a prvi druge hrvatskim ili srpskim nacionalistima. Upravo Šimićev odgovor Nikolaidisu primjer je rasprave u kojoj se obojica izjašnjavaju građanima i gdje jedan drugog optužuju za nacionalizam. Naravno, dobar dio rasprave implicitno se odnosi na moralističko udaranje ko ima pravo da se zove građaninom; pravi građanin ne može biti nacionalista – čuli smo mnogo puta. (Po tom pitanju je Šimić pristojniji.) On, s druge strane, otvoreno govori i o “konzistentnoj ljevici” i njenom antinacionalizmu. Nisam baš siguran šta to znači…
Ako kvalitetna rasprava u okviru druge grupe građana ne postoji, to nikako nije dobro. (Ne bih sada o kvalitetnoj raspravi u okviru drugih grupa.) Cijeli set-up je takav da ne podržava njeno postojanje te se i drugograđani drže jedni drugih bez kritike; što stvara samo negativne odbrambene stavove, nikako pozitivne – one koji donose novu vrijednost. Postoji realna mogućnost osipanja te neformalne i nejake negrupe jednom kada se počne govoriti o onome šta se hoće i prelaska mnogih u građane prvog tipa ili čak u “nacionaliste”. Dešavalo se već. Generalno govoreći, postojeće podjele i svađe su tako jake i absorbirajuće da ne dozvoljavaju ljudima u okviru bilo koje grupe da civilizovano javno diskutuju. Ljudi se gađaju kamenjem preko ideološke linije – često samo da njihovi istomišljenici vide kako zamahuju – i to je to. Takva diskusija ne može stvoriti legitimne političke stavove, da ne govorim o novoj vrijednosti u akademskom smislu.
Na kraju, par generalnih opaski koji nemaju direktne veze sa Šimićevim tekstom, ali govore također o klimi i navikama. Naš je balkanski usud s priličnim brojem intelektualaca poklapanje intelektualne skepse s palanačkim nepovjerenjem. Napad našeg “intelektualca” na naizgled bezazlen stav sagovornika uvijek je žešči od napada laika i vjerovatno laici na startu i ne razumiju odakle tolika agresivnost i bijes – intelektualci “vide” bolje i prepoznaju neprijateljsku aktivnost u začetku. Intelektualna aktivnost kod nas je stalno lupanje čekićima po čajnjacima jer su oni male lokomotive koje će, kada porastu, voziti narod u logor. A znamo da se naši “intelektualci” najprije brinu za narod. Ne moram govoriti kako takva rabota ne vodi ničemu – najprije zato što u većini slučajeva to nije njihov posao.
Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret