VARŠAVSKE LIRIKE I HRONIKE MARKA BAČANOVIĆA: Groblje Crvene armije u Varšavi

Jesam li i postojao?, pita se vojnik Kospanov
sa zv’jezdom i mjesecom stonulim u varšavsku kišu;
godina dvadeset i devet i kazačka narodnost
sve je o njemu znano, a već sutra će da obrišu

i to da vojnik je Muraško, groba tri devet jedan,
osamnaest ljeta živio kad Varšavu je vidio,
a zatim je vidjeti prestao ovaj nepregledan
beton, rasapnut il’ podignut – da l’ mu se pričinio?

I krckaju orasima vrane kao krmačama;
i to je neko vidio, baš i kao badnje lišće
kako truni se u januar, i zagusnuta tama
kako pije razum očinji! Niko vidio nije

da posve je ispijen i iz sumračja da stasava
tek povratak u bezoblik…i pusta, ravna Varšava.

U Varšavi, 17. januara 2023. godine, na 78. godišnjicu oslobođenja Varšave.

Groblje mauzolej sovjetskih vojnika (polj. Cmentarz Mauzoleum Żołnierzy Radzieckich) u Varšavi, jedno je od onih grobalja, dijelova preokrenute savremenosti,  koja uzalud čekaju na svog posjetioca koji bi tu došao iz razloga zarad kojeg se na groblje i dolazi. Osim što grobljansko osoblje grablja lišće i brine se o čistoći kompleksa, tu danas više nema nikoga, barem ne živog. Nema cvijeća, svijeća, niti bilo kakvih tragova prisustva najmilijih. Vojnici velikog broja narodnosti pod zajedničkom zastavom Crvene armije leže potpuno zaboravljeni.

Radi se o grandioznom kompleksu, sagrađenom 1949-1950 u varšavskom okrugu Mokotov, posljednjem počivalištu za pepeo 21.668 vojnika Prvog bjeloruskog fronta, mahom golobradih mladića poginulih u bitkama za Varšavu protiv armija Trećeg rajha, 1944-1945. godine. Nekropolu su u socrealističkom stilu projektovali arhitekti Bohdan Lahert i Vladislav Njemirski, dok su autori skulptura i reljefa Ježi Jarnuškjevič i Stanislav Lisovski. Otvorena je na Dan pobjede, 9. maja 1950. godine. Pepeo vojnika razasut je u 834 grobnice, od kojih su 294 pojedinačne, dok je 540 masovnih. Centralni dio groblja je široka avenija koja preko tri terase vodi do 35 metara visokog granitnog obeliska na kojem je na poljskom i ruskom jeziku bilo ugravirano: „U vječnu slavu herojskim vojnicima nepobjedive Sovjetske armije, poginulim u borbama sa nacističkim osvajačima za oslobođenje Poljske i naše prijestolnice Varšave“. Tekst je 2015. godine zamijenjen za novi, i dalje korektan, na ruskom i napoljskom: „U znak sjećanja na vojnike Sovjetske armije koji su poginuli za oslobođenje Poljske on njemačke okupacije 1944-45“.

17. januara 1945. godine Crvena armija je umarširala u Varšavu, tačnije na lijevu obalu Visle, do tada pod kontrolom Njemačkog rajha. Prethodno su mjesecima čekali na desnoj obali rijeke pustivši taktički da Varšavski ustanak mine, tačnije da se nacisti i poljska Armija Krajova prethodno poubijaju međusobno, s obzirom na posve razumljiv snažan antiruski sentiment i dalje prisutan u Poljskoj još od vremena Poljsko-ruskog rata, Staljinove invazije na Poljsku, paralelne sa onom nacističkom, kao i zločina u Katinskoj šumi. Danas se prešućuje, međutim, da je pored Sovjetskog Sovjetskog saveza, svoj vlastiti aranžman sa Hitlerom imala sve i jedna zapadna sila, tako i sama Poljska koja je prilikom njemačke okupacije Čehoslovačke, sebi pripojila dio njene teritorije. Zaboravlja se i oprašta to da niko nije učinio ništa da istinski zaustavi njemačku invaziju na Poljsku, upravo iz razloga što je širenje prema Sovjetskom Savezu pogodovalo antikomunistički nastrojenom zapadu. Čitava istorija država satkana je od međusobnih paktova i interesnog udruživanja u svrhu eliminacije sadašnjeg ili budućeg potencijalnog neprijatelja. I tu ne postoje favorizovanja ili emocije. Samo strogi interes ekonomske, pa tek onda ideološke prirode. S te strane, niko se nije sjetio da je jedan od izvora kapitala koji je doveo Hitlera na vlast i oslobodio Poljsku od „Staljinove čizme“ identičan. Ali to ne podrazumijeva da je današnja Poljska ultimativno „nacistička“, daleko od toga. Ona je samo prisiljena na izbor koji joj diktira druga imperija od koje zavisi, jer kada se već ne možete ili ne želite profilisati kao nezavisna i nesvrstana zemlja, vaš izbor su krajnosti, često i one nemile. Do posljednjeg trenutka se tako nije ni znalo na čiju će se stranu staviti Poljska armija u postojećoj konstelaciji nacističkog povlačenja i sovjetskog probijanja bjeloruskog fronta.

Bilo kako bilo, Crvena armija zatekla je grad koji u praktičnom smislu više nije ni postojao.  Nacisti su prilikom povlačenja sve što je preostalo popljačkali, minirali i popalili, a stanovništvo je preko željezničkog čvorišta u Pruškovu, zapadno od Varšave, raseljeno, što u koncentracione logore, što u druge dijelove okupirane Poljske. Za samu Poljsku uslijedile su četrdeset i četiri godine pripadnosti Istočnom bloku, gdje se u sferi sovjetskog utjecaja živjelo kako se živjelo, lišeno potpune slobode govora, ali u svakom slučaju nimalo lošije nego u Sovjetskom savezu samom. Varšava se ipak podigla iz pepela i nanovo je izgrađena, u duhu tadašnjeg sistema i vremena, ali nesumnjivo kao velika evropska prijestolnica.

Pad Istočnog bloka 1989. godine i rokada socijalističkog u kapitalistički sistem, neminovno je sa sobom donijela veliku dozu istorijskog revizionizma. Najprije suptilno, a zatim sve agresivnije, kao i u ostatku Evrope, a pogotovo na njezinom istoku, u javni diskurs se počela unositi hipoteza, a zatim i teorija o dva posve jednaka totalitarizma – nacizmu i komunizmu. Poljsko društvo, valjda prezauzeto konzumerizmom, kao najnovijom religijom koju mu je omogućio nagli priliv zapadnog kapitala, posve je zaboravilo na činjenicu da je nacistički plan bio taj da se čitav poljski narod (kao niža slavenska rasa) u potpunosti istrijebi, što je proces koji je tek započeo sa Jevrejima, čija je eliminacija bila „urgentnija“, a nije se nastavio na Poljacima upravo i jedino zbog toga što je Crvena armija, porazila naciste i što je 11.5 miliona njenih vojnika, dalo živote za oslobođenje Evrope, svijeta, a time nesumnjivo i same Poljske i u tom kontekstu, jedne sasvim male Varšave. To je činjenica koja se ne može poreći, bez obzira koliko se to oslobađanje danas nastojalo predstaviti tek kao naredna okupacija Poljske.

Činjenice govore da tokom iste te „okupacije“, koja jeste sadržavala karakteristične mjere represije i sve što sa diktaturom dolazi, broj hapšenja, a pogotovo ljudskih žrtava bio daleko manji od bilo kojeg drugog apsolutističkog sistema tog vremena koji se razračunavao sa svojim neistomišljenicima. Poljska ekonomija usklađena je sa sovjetskim modelom centralno planirane socijalističke ekonomije, a također se krenulo i u kolektivizaciju poljoprivrede, no činjenica je da ista nikada nije do kraja sprovedena. Poljska je praktično bila jedina zemlja Istočnog bloka u kojoj su poljoprivredom i dalje dominirali sitni zemljoposjednici. U jedva četrdeset godina od kada su nacisti zbrisali Poljsku sa lica zemlje, pitanje je koliko je realno bilo i očekivati neki pretjeran ekonomski napredak, koji se ipak nesumnjivo i desio te je išao svojim tokom, sve dok komunizam svojom rigidnošću nije uništio samog sebe, uz golemu pomoć zapadnih agentura i katoličke crkve, pogotovo nakon ustoličenja Poljaka Karola Vojtile za njenog poglavara. Krajnji rezultat četrdeset i četiri godine komunističke vladavine jeste bio represijom u dobroj mjeri traumiran narod, ali ostaje i činjenica da je zemlja ponovo izgrađena sa pratećom industrijom i infrastrukturom koja se do dana današnjeg još uvijek nije ispostavila kao zamjenjiva, što također niko ne spominje.

Da li se to na bilo koji način može porediti sa potpunim etničkim i fizičkim poravnavanjem Poljske od strane Nacista?

Pitate li prosječnog Poljaka u posljednjih nekoliko godina, vjerovatno će vam odgovoriti da je komunizam predstavljao jednako zlo kao i nacizam, a otkako je prethodne godine u Ukrajini započeo posrednički rat zapadnih sila protiv Rusije, rasistički namijenjen daljnjoj dezintegraciji slavenskih naroda, kao i rat Rusije protiv zapada za očuvanje svoje imperijalne interesne zone, teško se može očekivati odgovor drugačiji od onog po kojem je„u Moskvi živjelo i živi najveće svjetsko zlo“. Dobro ćete i proći, ako vas u ostrašćenom razgovoru automatski ne etiketiraju kao rusofila (ne znajući uopšte značenje tog pojma), a zatim i kao pristalicu ubijanja nedužne ukrajinske djece (rusku djecu, koja u ratu jednako stradavaju, niko ni ne spominje, jer valjda nisu nedužna!?), samo jer ste doveli u pitanje sve ono što se može vidjeti i čuti na kanalu poljske nacionalne televizije i ostalim medijima, u potpunosti kontrolisanima od strane vladajuće desničarske nacionalno-konzervativne partije „Pravo i pravda“ (polj. Prawo i Sprawiedliwość, PiS).

Tridesetogodišnja agresivna propaganda učinila je svoje, s tim da se niko ne usudi primijetiti da su jednoumlje i ksenofobija u poljskome društvu danas vjerovatno na najvećem stepenu u modernoj istoriji. Niko, valjda kapitala i sitnosopstvenog komformizma radi, ne dovodi u pitanje zapadne motive u Istočnoj Evropi, a ono malo glasova razuma posve su skrajnuti i cenzurisani. Pitanje je šta će se desiti kada istog tog kapitala nestane, tj. kada Poljska tom istom zapadu, koja također biva dezintegrisan, prestane biti zanimljiva kao interesna sfera, ili u onom najgorem slučaju, ako se ta zemlja prethodno iskoristi kao živi štit u nekom novom isprovociranom ekspanzionističkom sukobu sa Rusijom ili nekom drugom „neprijateljskom“ imperijom, kada će Poljsku biti potrebno nanovo srušiti da bi po dobro oprobanom scenariju bio potreban i neko ko će je, gradeći je, nanovo i kolonizovati. Hoće li se onda ratovati do posljednjeg Poljaka? Za koga, zbog čega i za šta? Koliko god djelovao crn, ovakav i sličan scenario je posve i moguć. Potrebno je tek posijati klicu, koja je ovdje, čini se već rodila, više nego bilo gdje drugo u danas mahom desničarskoj Evropi.

Primjera radi, imamo slučaj da se u Varšavi prije nekoliko godina podiže spomenik poljskom nacionalisti Romanu Dmovskom, organizatoru međuratnih pogroma nad Jevrejima, čiji se otvoreni antisemitski stavovi nisu nimalo razlikovali od, recimo, onih Hitlerovih. Zalagao se za homogenu poljsku naciju u tijesnoj vezi sa rimokatoličkom crkvom. Dmovski je Jevreje, zajedno sa Njemcima, smatrao za najopasnije neprijatelje Poljske, a njihova je brojnost (tada oko 3 miliona) bila prevelika da bi ih se asimiliralo, te je otvoreno pozivao na njihov potpuni progon kao jedino rješenje za ono što je nazivao „poljski jevrejski problem“. Ništa pozitivniji stav ovaj zlotvor nije imao ni prema ostalim narodima koji su tadašnju Poljsku činili multietničkom, ali je bio mišljenja da ih je moguće prisilno asimilirati zabranom širenja njihove vlastite kulture i jezika. Najbrojniji od tih naroda bili su Bjelorusi, Litvanci, te, zanimljivo, Ukrajinci.

U Varšavi, na sjecištu ulica Novi Švjat i Švjentokžiška, dvije glavne promenade, danas je moguće pronaći i gigantičnu ukrajinsku nacističku heraldiku iz Drugog svjetskog rata, sa sve parolom „Slava Ukrajini“ (komparativno odgovarajućoj nama daleko poznatijem „Za dom spremni“) – pokličem pod kojim je pobijeno više od četvrtine miliona Poljaka iz Istočne Galicije i Volinije. Ta heraldika, valjda je prestala da bude nacistička i antipoljska, samo iz razloga jer je u međuvremenu postala i antiruska?! Prvog dana nove 2023. godine, na varšavskim ulicama je u potpunosti istolerisano suptilno obilježavanje rođendana Stjepana Bandere, nacističkog ideologa zločina nad preko milion Jevreja Poljaka i komunista,  danas „oca moderne ukrajinske nacije“.

Neko bi na sve to rekao: „postmodernistička papazjanija“, ali radi se o previše podudarnosti da bi se bilo šta okarakterisalo kao slučajnost, a u temeljima raskliman i ideološki potpuno kontrolisan obrazovni sistem, sve manje je u mogućnosti proizvesti bilo kakav oblik kritičkog promišljanja aktuelnih događaja, o onim istorijskim da i ne govorimo. Način na koji se posijava klica mržnje upravo je uskrsnuće u najmanju ruku kontraverznih ličnosti sa istorijkih đubrišta, a takvi nesumnjivo jesu različite bandere, dmovski, kao i njihove moderne reinkarnacije, recimo kačinski, zelenski itd.

U svemu tome, u zemlji u kojoj je na mikroprostorima zabačenih provincija svečano rušenje sovjetskih spomenika već započelo, pitanje je koliko će još dugo biti u stanju da odživi Groblje Crvene armije, ova varšavska nekropola na kojoj danas, 17, januara 2023., neće biti obilježen Dan oslobođenja Varšave, i na koju, izuzev povremenih trkača, alkoholičara i pokojeg znatiželjnog stranca sa foto aparatom, danas ne zaluta gotovo niko. Tek povremeni „vandal“ koji iz sebi znanih motiva iscrtava izraelske zastave dopunjene simbolom svastike, te jedna policijska kola, koja navodno od istog tog vandala ovaj spomenik čuvaju.

Na spomeniku Romanu Dmovskom, na varšavskom Trgu na Rozdrožu, ugravirana je njegova već čuvena parola: „Ja sam Poljak, pa imam poljske dužnosti…“ Poljska danas zaista jeste nacija za kakvu se on i zalagao, u potpunosti homogena i u nikad tješnjoj vezi sa Katoličkom crkvom. Možda nije daleko ni dan kada bi se na mauzoleju Crvenoj armiji, umjesto i dalje postojećeg teksta o oslobođenju Poljske, najprije mogao pojaviti još jedan parafrazirani citat Dmovskog: „Jevrejka će uvijek biti Jevrejka, Jevrej muškarac, Jevrej. Imaju drugu kožu, drugačije mirišu, nose zlo među narodima”, tek sa odrednicom „Rus“ umjesto „Jevrej“. Najtužnije je što djeluje da u tome niko ne bi vidio mnogo toga diskutabilnog i da bi se s tim, prećutno ili ne, po svemu sudeći usaglasila i većina današnjeg poljskog plebsa, jer tako bi bio utrt i put za konačni nestanak 21.668 „zlih okupatora“ Varšave, i satiranja bilo kakve zajedničke zaostavštine dva najveća, po mentalitetu posve jednaka, i nikada logički zavađena slavenska naroda, koja i dalje dijele kopnenu granicu i koja su u ekonomskom i svakom drugom zdravorazumskom smislu u potpunosti neodvojiva jedan od drugog, jer im je koegzistenciju predodredila valjda sama geografija. Neko će se sa strane sasvim sigurno radovati unutarslavenskom razdoru koji, nažalost, djeluje već kao gotov proces. Drugih 21.668 mladića, gotovo djece – ili ako hoćete čitavih 11.5 miliona njih, protiv toga jednom je poginulo – prestalo živjeti da bi živjela, između ostalog, Poljska, i u današnjem svom obliku, gdje njihova herojska smrt prestaje da živi!?

Neka je vječna slava herojima Sovjetske armije koji su poginuli u borbama sa nacističkim okupatorima za oslobođenje Poljske i prijestolnice Varšave!

Piše: Marko Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top