Sredinom decembra u Mostaru sam učestvovao u panel diskusiji na temu antifašizam u 21. stoljeću. Premda je riječ o posve marginalnom društvenom događaju, ta je diskusija meni bila veoma značajna, jer mi je pomogla da jasnije artikulišem probleme govorenja u javnom prostoru kojima se već dugo bavim iz svoje, takođe marginalne, pozicije pisca i kolumniste. Tokom mostarske diskusije, dvojica njenih učesnika koji su javno istaknutiji i poznatiji od ostalih, Dragan Markovina i Ante Tomić, uporno su davali odgovore na pitanja koja niko nije postavljao, a sva pitanja koja sam ja pokušao postaviti ostala su bez odgovora. Da se odmah razumijemo, ta su pitanja i trebala ostati bez odgovora na tom mjestu, jer su suviše bitna da bi na njih odgovore mogla dati šačica humanističkih entuzijasta, no mene je pomalo onespokojila spremnost i čvrstina volje da se ta pitanja – ne čuju.
A stvar je bila sasvim jednostavna – ja sam neprekidno pozivao povratak ka pojmovima koji su učestvovali u oblikovanju i fašizma i antifašizma u času kada su ti oblici društvene svijesti nastajali, kako bismo se uvjerili da još uvijek vladamo njihovim značenjskim sadržajem – otklanjanje te sumnje nužan je preduslov današnjeg govorenja o historijskim fenomenima koji su izrastali na određenom pojmovnom instrumentariju, ali i govorenja o fenomenima koji se javljaju kao naši savremenici ili će se tek javiti u sutrašnjici.
Umjesto toga, dobijao sam citate iz spisa Umberta Eka i pozivanje na emotivni intenzitet ličnih iskustava kao na dokaze bujajućeg fašizma, a svaki moj pokušaj da utvrdimo po čemu se društvene i političke izopačenosti trenutka u kom živimo mogu i moraju pripisati isključivo fašizmu nailazio je na barikadu nerazumijevanja, iz čega sam sa rezignacijom zaključio da moji sagovornici ne mogu ili jednostavno ne žele prepoznati obrise novih društvenih i povijesnih fenomena koji stasavaju u dramatičnom vrtloženju čitavog svijeta koji nije postao globalno selo, ali jeste postao globalni tržni centar.
Umjesto umnog napora, pa i etičke odgovornosti, da se prione na mukotrpni posao raščišćavanja intelektualnih i duhovnih ruševina jedne epohe na umoru, kako bi se ispod njih pronašli temeljni i za mišljenje nužni pojmovi, i umnost i duhovnost odabrali su lakši put, koji više odgovara njihovoj današnjoj ćudi i ulozi – put nuđenja propagandnih surogata tamo gdje bi trebalo ponuditi pojmove i nuđenja aproksimacija i arbitrarnog prozelitizma tamo gdje bi trebalo rastumačiti značenje tih pojmova.
Ne treba odviše strogo suditi gore imenovanom dvojcu sa mostarske panel diskusije – u javnom prostoru, ne samo ovdašnjem, već i na znatno širem planu, dominiraju ambiciozni subjekti nalik na đake koji bi da se, prepuni entuzijazma, bave hemijom i da sintetizuju nove spojeve, ali kojima je neko sakrio periodni sistem elemenata, pa oni posežu za litijumom tamo gdje treba dodati azot i za olovom tamo gdje je formula zahtijevala vodonik, a potom dobijene spojeve nude javnosti kao univerzalni lijek, baš poput onih šarlatana iz stripova o Taličnom Tomu.
Na koju god stranu da pogledaš, čitaoče, naći ćeš bezbrojne dokaze da oni koji ti se obraćaju u javnom prostoru uglavnom ne znaju šta govore. Nekakvom karikaturom životinjskog instinkta oni slute, pa i osjećaju kakvo je govorenje potrebno i njihovoj publici i ulozi koju su sebi dodijelili, ali to govorenje ne izvire iz znanja i razumijevanja stvarnosti i pojmova kojima se ona označava, već počiva na propagandnim predodžbama, sposobnim da evociraju emocije i zanose. A u shizofrenom društvenom prostoru onda je lako emocije i zanose proglasiti mišljenjem i sviješću.
Prije više od tri godine Bakir Izetbegović, lider vodeće bošnjačke partije, obećao je da će njegova stranka „na jedan vještački način omogućiti jedan povoljniji džender“. Iz takve upotrebe ključnog pojma nedvosmisleno je jasno da kukavni Izetbegović ne samo da pojma nema šta znači rodno pitanje, već ne razumijeva ni širi kontekst u kom je to pitanje značajno kao ni razloge tog značaja, već je nesrećko jednostavno negdje čuo izraz džender i osjetio da ga i on treba prevaliti preko usnica, kad već svi o njemu govore. To što ga je preko usnica prevalio kao parolu a ne kao pojam, to njega ne brine – džender nije prvi pojam kom je on priredio takvu sudbinu, a njegova publika već odavno ne očekuje ništa osim parole.
Nedavno je iz pera Adnana Pejčinovića, korespondenta magazina Stav, potekao vapaj nad pluralizacijom bošnjačkog političkog tijela, zbog čega Pejčinović mješavinom očaja i odlučnosti tvrdi da je ta podijeljenost „ozbiljan problem, kojim se na najvišem nivou treba pozabaviti“. Sintagma najviši nivo poput reflektora na Bilinom polju osvjetljava činjenicu da autor ne govori iz pozicije učesnika u stvarnom svijetu i njegovog svjedoka, a pitanje je da li se i obraća stvarnom svijetu, jer bi se u tom slučaju vjerovatno i sam zapitao šta tačno znači i gdje se tačno nalazi taj nesrećni najviši nivo na kom bi valjalo pretresati pitanje političke razuđenosti.
Već sama mogućnost da se javnosti servira singatma najviši nivo kao topos na kom bi valjda dekretima i rezolucijama trebalo poništiti stranački i parlamentarni pluralizam neporecivo ukazuje na otužnu činjenicu da dobar dio te javnosti ne razumijeva pojmove politike, političke svijesti, demokratije, države, nacije… a ta otužnost prelazi u tragičnost ohrabrivanjem javnosti da ostane vjerna surogatima pojmova koje nije u stanju razumjeti i da u toj vjernosti strpljivo očekuje spasonosnu odluku i rješenje sa najvišeg nivoa. Koji ne postoji.
Čelnik Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Husein Kavazović, često osjeća potrebu da se osvrne na aktuelne društvene i političke probleme, nikad ne propuštajući priliku da potvrdi kako je njegov pogled na ta pitanja oblikovan marksističkim i vulgarnomaterijalističkim duhom, odjevenim u kur’anske citate, iz čega se može zaključiti da njegovo govorenje ne počiva na razumijevanju pojmova već na unaprijed utvrđenom očekivanom efektu na slušaoce. Nacija iz Kavazovićevog govorenja pojmovno je jednaka naciji iz govorenja Edvarda Kardelja i razlike između njih isključivo su atributivne, pa uzeti ozbiljno Kavazovićeve misli znači zanemariti činjenicu da ni on sebe ne uzima ozbiljno.
Ako lider jedne raspadajuće stranke i jedan marginalni kolumnist, te lider jedne vjerske zajednice ne nude dovoljno čvrste argumente za gorke ocjene propasti značenja u pojmovima, onda treba pogledati, recimo, u prof. dr Esada Durakovića, koji kao akademik već godinama kontinuirano klepeće isprazne fraze i floskule i sebe neugodno često dovodi u otužnu kontradiktornost, koja već ima ustaljeni model – istovremeno optuživanje zapada za islamofobiju i očekivanje da zapad pruži pomoć koju duguje ovdašnjim muslimanima.
Popularni pisac provincijskih saga i zabavljač širokih mediokritetskih masa, Abdulah Sidran, već odavno u svojim javnim nastupima a sada i sa svog Fejsbuk profila vodi pravi mali rat protiv jezika i značenja u njemu, nudeći publici jeftine doskočice i prežvakane aforizme kao suplement za pojmove. Količina i emotivni naboj reakcija na njegove objave, u kojima on revidira pojmovne sadržaje po imperativima vlastitog obogaljenog iskustva i vlastitog, jednako obogaljenog, senzibiliteta, pokazuju da jedan nezanemariv dio javnosti, opsjednut pitanjem građanštine kao političke svijesti, jednostavno ne može nadrasti mukli i pihtijasti etički kolektivizam, ispod kog bubre drugi izopačeni kolektivizmi.
Pored Sidrana, tu je i njegov saborac u ratu protiv smisla i značenja u jeziku, Dino Mustafić, čijim sam se nakaradnim, nepreciznim i manipulativnim javnim govorenjem bavio u više navrata, pa se ovaj put neću ponavljati. Sidrana i Mustafića navodim samo kao paradigmatične pripadnike trupa kojima se zatvara obruč oko jezika i smisla, odnosno značenja u njemu. Politika, mediji, vjerske zajednice, akademski svijet i na kraju prostor kulture i umjetnosti – svi su oni skladno objedinili svoje napore u združenoj operaciji protiv pojmova.
Čitav taj problem, međutim, nije toliko jednostavan da bi za njegovo razumijevanje, a zatim i rješavanje, bilo dovoljno locirati njegove glavne aktere. U svijetu prožetom duhom korporativizma pojmovi oblikovani antropološkim i humanističkim duhom gube i posljednje bitke. Poraz je tim gorči jer im je nanijet vlastitim oružjem – etikom koja je kvintesencijalni sastojak i antropološke i humanističke svijesti. Kada je ta svijest dopustila korporativizmu da etiku konačno i nepovratno pretvori u utilitarni i konfekcijski artikal, poraz je već odavno bio neminovan.
U marginalnim i civilizacijski zaostalim društvima, kakva su balkanska, u kojima mišljenje tradicionalno izaziva sumnjičavost i u kojima se poslovično njeguje strast za rješenja sa najvišeg nivoa, taj je poraz samo brži i vidljiviji, jer ne postoje socijalni i institucionalni mehanizmi koji bi ga barem malo amortizovali i usporili. To što pojmovi, a s njima i ideje propadaju, to može biti dramatično, ali nipošto nije tragično. Tragično je odsustvo volje i želje da se krene u potragu za osnovnim značenjima, onako kako je to svaka epoha morala činiti.
Propast značenja ovaj put nije označila poraz epohe koju su ta značenja oblikovala. Ovaj put ona je označila poraz same ideje čovječanstva, a ujedno i poraz same ideje čovjeka. Ni čovječanstvo ni čovjek nisu poraženi zato što neumitno klize ka svijetu u kom će vladati novi odnosi i nove vrijednosti. Ne, poraženi su zbog odbacivanja značenja, čime su odbacili mogućnost da izgrade svijest o samima sebi kao sudionicima u takvom svijetu i zato im slijedi epoha ropstva potpunija i sveobuhvatnija od one u drevnoj Mesopotamiji.
Da li će takva dehumanizacija i armentumizacija čovječanstva dovesti do pobune i poroditi neke buduće atomiste i njihove nasljednike, ja to ne mogu znati. Nadam se samo da će neki budući Niče svog natčovjeka artikulisati dovoljno jasno da preduprijedi svaku pomisao nekog idiota da tog natčovjeka stavi u stroj kojim komanduje neki narednik. I pod čijom će komandom taj stroj odmarširati do nekih rovova.
U međuvremenu, ostaci poraženog čovječanstva odbijaće da priznaju poraz i nastaviće se nadati pobjedi, vjerujući u vlastitu superiornost nad drugim i jednako poraženim ostacima tog istog čovječanstva, ne shvatajući da svojom istrajnom odanošću pojmovima čije je značenje odavno krepalo završni čin jedne umiruće epohe čine još mučnijim prizorom za gledanje.
Bio bih neetični manipulator i beskrupulozni demagog kada bih čitaocu ponudio bilo kakvu nadu u spas ovakvog čovječanstva i u spas ideje čovjeka u njegovoj osnovi. Takva je obećanja moguće ponuditi isključivo kroz partikularne kolektivizme natopljene obogaljenom i izopačenom etikom, a upravo su takvi kolektivizmi nužnim učinili poraz o kom je ovdje riječ. No dizanje pojedinačnog glasa protiv sveprožimajućeg besmisla i uzaludni ljubavni zov upućen protjeranim značenjima, ako i neće spasiti ništa u ovom času, možda će biti iskrica koja će jednom zapaliti plamen nove antropološke i humanističke svijesti, koja će se s prezirom i gađenjem sjećati ove epohe, kao što se ova epoha sjeća svojih predaka koji su prinosili ljudske žrtve i gostili se ljudskim mesom.
A možda taj buntovni glas neće zapaliti ništa. Ne znam. Ali vrijedi ga dići. U ime ljudskosti. Alternativa tome antropološko je i humanističko propadanje sa Izetbegovićima, Pejčinovićima, Kavazovićima, Durakovićima, Sidranima, Mustafićima i njihovom duhovnom sabraćom u drugim ostacima poraženog čovječanstva.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret