Probijam se s Lauša ka Kampusu sporije nego Rusi po Donbasu. Kiša me natjerala da parkiram bicikl i prihvatim se volana. I da krenem ranije na posao. I zaglavim. Renomirani francuski proizvođač automobila reno ime je dobio od prezimena braće Luja, Marsela i Ferdinanda. Neki od njih su prerano i nesrećno stradali, ali progres nije zaustavljen. Naprotiv, srećno je ubrzan proizvodnjom tenkova za Veliki rat. Dva vica mi naviru gotovo svaki put kada ugledam oznaku ove automobilske marke koju eto nazivaju dijamantskom. Prvi je da se iz svemira vide samo dvije stvari, Kineski zid i groblje francuskih automobila, a drugi je i suviše priprost za prepričavanje. Zapravo, ovo prvo možda i nije vic već pravi dokumentarni trag civilizacijskih uspjeha naše vrste.
Ispred mene su nepuna četiri kilometra vožnje, odnosno punih četiri plus kilometara vožnje za poslodavce koji redovno uplaćuju naknadu za prevoz po formuli koju ni Maks Plank ne bi lako shvatio. Prevedeno u vremensku i automagazinsko-stilsku računicu putanja iznosi 35 do 40 nezaboravnih minuta krstarenja po poznatom krajoliku. Prostor i vrijeme su relativni u atarima motornog saobraćaja. Iza mene je teška noć i druženje sa starim škotskim prijateljem. Odavno iskorijenjena odvratna navika pješačenja više nikome ne pada na pamet. Vozimo se uglavnom u prvoj i drugoj brzini. Okružen sam drugarima u limenkama sa svih strana. Uživamo u vožnji i samoći za volanima. Radio voditelji nikako da shvate da nisu pretjerano uvjerljivi u širenju dobrog raspoloženje i veselosti ovako sabajle. Ne ide, brate. Gimnazijalci nikako da skontaju… previše toga.
Čeka me mala doza epskog uzbuđenja na kružnim tokama optočenim vozilima. Frajer zajahao srednju liniju k’o budala kozu. Kamiondžija pored njega u dubokom ofsajdu. Taman toliko da se razbudim pred prvu pauzu na poslu, za poslodavce – jutarnji brifing. Zakon o radu ne prepoznaje pauzu na početku i na kraju radnog vremena. Ljudska glupost, formalizam i zloba ne prepoznaju institut taktičkog kašnjenja i ranijeg izlaska s posla kao preventivne aktivnosti u oblasti mentalnog zdravlja. O vi mrtvi sindikalci, i vaše će sjene hodati po Beču.
Za divno čudo jutros mi je glava neobično bistra uprkos sinoćnjem pretpranju pa se ne nerviram previše zbog zaglavljenih brisača. Ima li većeg idiotizma od senzora za kišu? Ako nisam u stanju da shvatim da pada kiša, nisam u stanju ni da vozim auto, pobogu! Kome je to preteško neka ide busom. Ili neka ne ide uopšte… Ići ili biti? Ima, naravno i većih budalaština, ali ova je baš bez veze kad se pokvari i kada nijedan majstor u državi nije u stanju ili nije pri volji da gubi vrijeme na potragu za kvarom. „Dragane, mogu li nešto da te pitam?“, ozbiljnim glasom obratio mi se Bera nakon cjelodnevnog testiranja nepouzdanih brisača najsavremenijom opremom – crijevom za vodu. „Reci!“ „Možeš li ti da živiš s tim?“. „Naravno“, oduševljeno odgovaram. „Mali ih je zalijevao vodom četiri-pet sati. Uglavnom rade, jbg“. Od tada, kao što reče dobri naš Ivo the Nobelovac, na put idemo samo za lijepa vremena i kad se mora.
Vječita dilema na semaforu kod Gimnazije, držati se prepune desne trake i pravca ili rizikovati u kraćoj lijevoj pa zaglaviti za nekim ljevičarem kojeg baš mrzi da daje žmigavac te obično nenajavljeno izlazi iz ilegale. Na moju radost ljevica je ponovo razočarala izabravši srednji put. Furam pravo za Anri Levijem koji vješto upravlja novim ML-om. Jednom se živi. Sreća prati hrabre, Fortuna je na mojoj strani, Kocka je bačena! Who dares wins! We will prevail! Ubiše Trockog u Meksiku!…
Kako god, prolazim bez zaustavljanja u divnoj kolonici i izbijam pravo na Bulevar srećno se sljubljujući sa još jednom kolonom. Kolona, valjda od latinskog columna, italijanskog colonna, francuskog collone… isti đavo! Što bi najprostije značilo stub, pa i spomenik u obliku stuba, može biti i stubac u novinama ili knjizi itd. Solidno važna riječ u nauci, vojsci, tehnici, arhitekturi i javnoj kuhinji, ali zategnuta i uštogljena. Okrugla, zapravo, beznadežna kao krug. U mom životu sinonim za dosadu i jedan od najopakijih metoda legalizovanog mučenja. Nekako se provlačim pored Parka „Petar Kočić“ s namjerom da uhvatim pravac od Palasa dalje prema Opštini. Usporavaju me pješaci-padobranci. Dotrčavaju i bacaju se na pješački prelaz nakon čega nastavljaju hod vukući nogu za nogom. Gledam životni put od mladića do starca zbijen u dvije sekunde. Transformacija vrijedna prolaza na prijemnom za glumu. Kidaju živce i kvačila. Sekundara na semaforu lijeno otkucava. Sad je svejedno.
Sinoć su u Opštini raspravljali o planovima za izgradnju Hotela Palas na 25 spratova na mjestu sadašnjeg nedovršenog trospratnog dijela. Vječno „novi“ dio hotela bi, istini za volju, bilo suvislo proglasiti spomenikom kulture i tranzicione arhitekture jer više liči na spomenik budućoj nuklearnoj kataklizmi nego na građevinu iz centra. Ne da nema fasadu niti prozore, nema ničega. Čisti lijepi armirani blok beton zaustavljen u razvoju između socijalizma i kapitalizma. Ubilo se za pustinjake! BL Meteora. Hotel za monahe! Aleluja! SAD plače za ovakvim idejama.
„Neverovatno, čoveče!“ rekao bi jedan moj poznanik, glasom i autoritetom nižih oficira JNA, hineći iznenađenje kada bi htio da nečemu prida veći značaj nego što to stvar ili pojava istinski zaslužuje ili makar on misli da stvarno zaslužuje, to mi nikad nije bilo jasno. Nekakva javna prezentacija nacrta regulacionih planova centra Banjaluke. Nisam ih pažljivo slušao. Tihomir Dakić se opet buni, te javni interes zaobiđen, parcijalne izmjene, isključivi interes investitora i slične trice. A konačno, pred nama je vizija zgrade od 25 spratova u BL! Mutna, ali vizija. „Na ploči“ još jedan od 15-ak. Iza Pošte 15-20 spratova… i ko zna koliko još! Srbi vaistinu nebeski narod i sa ove strane Drine.
Zamišljam tu ljepotu i kontam koji smo mi pehovi. Sve nas preskočilo, osim zemljotresa i rata. Rat je bio dobar. Ispratili bratstvo i jedinstvo iz grada, dočekali braću i slogu u gradu poštujući drevna pravila seoba i klanja. Odrastali u Parkiću i na Vrbasu kao najgora sirotinja, a danas klinci ne izlaze iz klimatizovanog, dezinfikovanog, čistog brate. Niti hodaju niti trče. Staratelji ih razvoze po školama, kursevima i šoping centrima. Bezuspješno jurili za djevojkama kao mutavi, a danas toliko prelijepih i podatnih na netu. Raj. I to kad ti je najpotrebnije.
Zemljotres je bio hiljadu devetsto šezdeset i devete.
Iako to nisu rekli, zamišljam kako se između svih tih solitera krećemo letećim automobilima koji su opremljeni najsavremenijim prečišćivačima vazduha i senzorima za kiselu kišu. Kako bi drugačije. Arrivederci pješaci. Nakon što sam u vazdušnoj saobraćajci slupao temperamentnog „Italijana“ fly-ata, vozim polovni francuski model, iz prve generacije LVV-a (La voiture volante), na koji vratiše Vazarelijev logo iz 70-ih sa spretno dodanim krilcima. Kiša, pa nisam mogao aerobiciklom. Zaglavljen u vazduhu na luft-semaforu kod Pošte. Ne rade mi senzori za kišu. Isti glupi indikacijski znak na info-panelu leteće makine. Bera se već odavno specijalizovao za popravku elektrike letećih automobila, ali za brisače nije našao rješenje. „Sve je to isto Dragane. Mali je zalijevao…“. Zamišljen, gledam dole iz trake sa 11. sprata, gužve su i ispod i iznad mene. Vertikalno-horizontalni transport. Stroga zabrana dijagonalne vožnje u centru grada. Izmislili Japanci, a patentirali valjda Holanđani, iako Hrvati tvrde da je ideja za patent potekla sa njihovih kockica. Donji šiber mogu otvoriti samo do pola i to hvala bogu ručno. Vazdušni kružni tok – savršenstvo! U visini do drugog sprata, odnosno na zemlji, još uvijek saobraća samo puka sirotinja, akrofobičari i članovi Društva za očuvanje tradicije i poštovanje osnovnih zakona gravitacije. Na majicama nose natpise „Pustite ptice da lete!“, „Ne damo naš vazduh!“, „Krila nisu za nas!“ i slične gluposti. Sa autobuskih stajališta odgovaraju im kontramitingaški panoi „Ko leti vrijedi“, „Šetnja je za luzere“… Sreća, ne viđam ih često. Od drugog do šestog sprata funkcioniše javni saobraćaj, kada nije u štrajku. Visine sedmog i dvanaestog sprata rezervisane su za aerobicikle i druga pomagala. Ove biciklističke trake su prilikom gradnje uglavili smarači iz Centra za preostalu životnu sredinu. To su relikvije iz paganskih vremena u kojima su vladali nazadni mitovi o prostornom planiranju, interesu javnosti i građana, odnosno napogubniji od svih, mit o slobodnom izboru, mišljenju i ravnopravnosti. Svega toga se više niko i ne sjeća, zapravo ne može ni da se sjeća otkad je bivša međunarodna zajednica i zvanično u temelje demokratije ugradila princip redovnog vakcinisanja i princip blaženog neznanja. Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.
Saobraćaj iznad dvanaestog sprata pripada legitimno doživotno izabranim predstavnicima, hitnoj pomoći, vatrogascima, čuvarima reda i zakona, sindikalcima, sveštenicima i njihovim besamrtnim dušama. Nebo je granica. Ptice odavno u kavezima i u dobro organizovanom rezervatskom vazdušnom prostoru negdje u Švajcarskoj.
Pretplatnicima dostupne online od 0 do 24. Po jedan humanoid u letećem autu. Neki se još uvijek nerviraju. Stoma poskupila i dolaze nam lažnjaci. Svejedno, dobro mi je! Dobro nam je. Možda smo u gužvama, teško se diše bez atestiranih boca sa kiseonikom ali je tako svuda u svijetu, i nekako smo bliži jedni drugima, zbili smo redove, konačno smo zajednica vrijedna poštovanja. I samopoštovanja. Kao sav napredni svijet i mi imamo sve više solitera, imamo redovno mjesečno vakcinisanje, imamo sve više beskućnika, ponešto uglednih i uspješnih ljudi i dobrotvora, armiju ovisnika i sumasišavših, i što je najvažnije, više ih ne zovemo ovim ružnim diskriminirajućim imenima. Sada smo svi ravnopravni. Svi smo korisnici i obveznici. Savršenstvo je u jednostavnosti. Imamo najveću privatnu fabriku za prozvodnju, pakovanje i izvoz vazduha u BiH. Dar stranih investitora. Fabrike vode su odavno zatvorene, a vodni tokovi preusmjerni prema naprednom svijetu. Neka cvjeta hiljadu cvjetova u prelijepoj nesagledivoj bašti tranzicionog neokapitofeudalizma.
Neki se bune jer nemaju pametnijeg posla. Ili mrze sve što je napredno i moderno. A ja? Ja sanjarim o opojnom rajskom sjaju stakla i metala tih prelijepih solitera, izmaštanih i kopipejstiranih od strane čestitih karijernih arhitekata, izgrađenih od strane svih tih dobrih preduzetnih ljudi i filantropa samo za nas Banjalučane, da bolje živimo i da imamo čemu da se divimo. Ljeti ćemo moći da se provlačimo ispod udova čeličnih divova i uživamo u opojnim plodovima spoja velikih vrućina, asfalta i stakla. Sanjarim kako iz njihovih utroba izviru nove i nove kolone automobila i preostalih užurbanih ljudi na naše preširoke BL avenije u centru grada. Sa viših spratova poleću i sleću leteći automobili. Leteća limuzina pod pratnjom pretiče sve ispod sebe. Zamišljam još četiri solitera na mjestu izmještenog i privatizovanog Kastela. Četvorke. Simbolično, u njihovim temeljima je kamenje Kastela. Sve je izgrađeno po važećem zakonu i pravilima. Tradicija je važna, kao i koeficijent izgrađenosti, a njihov spoj čisti dobitak. Duž blindiranog korita Vrbasa dominira gornja polovina betonske cijevi kojom je rijeka zaštićena i konzervirana, a na cijevima prelijepo oslikan riječni tok. Sada, u svako doba godine Vrbas ima istu smaragdnu boju vidljivu na super-reflektujućem betonu. Cijev je višefunkcionalna a njena vanjska površina ponajviše služi kao parkiralište za leteća vozila. Ispod betonske cijevi brojne turbine prenose energiju iz jednog oblika u drugi. Rijeka na izlazi na površinu, nema opasnosti od izlijevanja, nema više staromodnih hidrocentrala, čitav tok rijeke je centrala sve dok se ne ulije u Savu i Dunav koji su sad, kao i sve naše rijeke, zaštićeni i konzervirani cijevima, a nakon definitivnog prekida sa istočnim vodenim površinama teku povratnim tokom ka utočištima na zapadu ili jugu. Na ovaj način, smijer kretanja rijeka a vođeni Proviđenjem, kontrolišu domaći i strani investitori i filantrope. Još jedan zavjet je srećno ispunjen. Vjetar ide na jug i obrće se na sjever. Sve rijeke teku u more, i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku.
Zamišljam sasvima novi centar grada, moćan, prepun solitera, pravougaonih, trougaonih, uvrnutih i falusoidnih. Crkveni soliteri. Džamijski čardak soliter. A na vrhovima solitera pokretni krovovi i restorani sa plafonima od pravog-vještačkog neba i lampica. Polovni koreanski roboti unapređeni domaćim prepravljenim matičnim pločama prevrću ćevape na drajv-inovima za leteća auta. Klinci ih hakuju i naručuju velike porcije po cijeni malih. Vikendom pijani leteći vozači jure između solitera po dijagonali a za njima jure leteći kazneni odredi. Net je prepun soliterske foto-pornografije. Zanosne i kvalitetno reparirane robotkinje pozivaju na besplatan snošaj sa javnih ekrana. Mudra investicija lokalnih vlasti nakon ukidanja izbora. Bilo je to više gašenje nego ukidanje izbora jer je izlaznost pala na umorna pleća 2% stanovništva, onih najbogatijih, odnosno na same kandidate. Sve više ljudi prijavljuje simptome IDS-a (Insta-dubai sindrom) i PSAP-a (Psihoseksualni-androidni poremećaj). Moderna nauka je odavno utvrdila da to i nisu poremećaji već produkti razvoja i evolucije. I sam uviđam da bih bio srećniji da sam robotkinja i da učenje Isaka Asimova konačno uđe u sve škole. Pionirski smo primjer naseobine sa žičarom na ravnom. UNESKO oklijeva. Budućnost je sada. Jednom rječju, konačno smo svijet. Napredan i civilizovan. Beton i čelik. Mermer i granit, plastika i gips, a ne javne rasprave i prostorni planovi. Budućnost je čisto i napatvoreno ulaganja. Samo napredak!
Prelijepe i nepregledne vječno zelene aleje plastičnih kestenova, lipa i platana ispuštaju mirise cvjetanja tokom cijele godine, a ne samo sezonski. Nema opalog lišća, ptičijeg izmeta, dosadnih kvrga niti izraslih korjenova. Cjevčice za raspršivanje mirisa i vode na vrhovima grana donose olakšanje vozačima čisteći prašinu sa umornih šoferšajbni. Urbis et orbis. Planiranje i vizionarstvo su ekskluzivne kategorije sada kada svijetom otvoreno upravlja genijalni univerzalni um desetak najplemenitijih porodica.
Oni najbolje znaju šta je dobro za sve nas. Dokazali su to hiljadama puta. Svejedno, Svevišnji ima planove za sve, od mesoza do hordata, od ameba do kičmenjake i beskičmenjaka. Većina navedenih je trpeći i spavajući dala saglasnost za progresivnu graditeljsku budućnost, ravnu kao autoputevi i aeroputevi, budućnost bez javnih rasprava i suvišnih pitanja, bez Nevjernih Toma. Na soliterima i velikim ekranima smjenjuju se likovi robotkinja sa likovima demokratski i legitimno izabranih predstavnika u prenatalnom, doživotnom, postživotnom, odnosno nasljednom mandatu kao što stariji vole da kažu. Na ekranima imamo priliku da gledamo i naše buduće lidere u njihovoj prenatalnoj fazi, a pokojni se javljaju sa onog svijeta. U svim životnim i beživotnim fazama. Lijepi su. Srećni su. I njihovi nasljednici su lijepi. I srećni. I nasljednici njihovih nasljednika su lijepi i srećni. Naslijediće sve. Naslijediće nas. Naslijediće sami sebe. Izmisliće bolju i novu tradiciju. To je i jedini način da se sačuva sve ono što je vrijedno čuvanja, jedinstveno jer ga nikad prije i nigdje nije ni bilo.
Iz snivanja me budi zvuk brisača. Proradili. Progledah. Stvarno je lakše voziti po kiši kada su u funkciji. Na parkingu imam poteškoću da ih ugasim. Taktičko kašnjenje od samo pola sata je dobar rezultat. Šesnaest dobrih skorova garantuje još jedan radni dan.
Na poslu su zgranuti planovima za gradnju solitera u centru grada. I to je dobro jer nisu primijetili koliko kasnim. Uz prvu pauzu tj. brifing uveliko pričaju kako je opštinska vlast korumpirana i kako radi isključivo u interesu tzv. investitora. Kako su javnu prezentaciju zakazali samo dan-dva prije održavanja i to između praznika. Kako su nadmene i velike neznalice naši legitimni demokratski izabrani predstavnici i njihovi činovnici. Moji bližnji nemaju viziju jer kako drugačije objasniti da šire jeres lupetajući kako nije humano da se i ovako zagušen centar grada zakrčuje novom i stihijskom gradnjom. Tvrde da su cijene nekretnina prenapuhane i nerealne. Za nekog rekoše da je teška budala i neznalica! Za druge da su lopovi i da trguju javnim interesom. Govore u šiframa i nadimcima. Ote se i glasna psovka. Poslije toga lagano snižavanje tona i kratka neugodna pauza. Brifing se završava polumasnim seksistički začinjenim vicem i smijehom.
Niko od njih nije bio na javnoj raspravi. Niko od njih nije doživio viziju poput mene. Neo-apostolsku, božansku, za volanom renoa. Moj jutarnji um je bistar a savjest čista poput svježe prebrisane renoove šajbne. Sadašnjost nije za neznalice. Sadašnjost pripada tvorcima i čuvarima budućnosti. Banjalukopolisu.
Piše: Dragan Dragomirović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret