VUK BAČANOVIĆ: Kosovo koje je odavno odbjeglo

U primarnim istorijskim izvorima, imena srednjovjekovnih naselja na području današnjeg Kosova i Metohije su u ogromnoj većini slovenskog porijekla i nemaju nikakvog značenja u albanskom jeziku. Najraniji osmanski popis stanovništva iz 1455 isto ne može biti jasniji. U šest kosovskih nahija, Vučitrnu, Dolcima, Labu, Klopotniku, Moravi, Topolniku i vilajetu Prištini živi dominantna srpska većina i neznatan broj Albanaca.

Više od četiri vijeka osmanske uprave, a pogotovo tektonske migracije početkom 18. vijeka, nakon Velikog bečkog rata, u potpunosti su promijenile ovo stanje: „Uvi nami! I va ta leta biše ljutie rati i krvem izlitia i plenenia hristanskomu rodu ot prokletih Turkov i Nemcov i raseja se po vsei zemlji srbski narod!”, opisao je hroničar manastira Pakre u Slavoniji ovu katastrofu koja je obuhvatila sve zemlje gdje su živjeli Srbi: „I v sie leto srbska lavra sveta crkva Mileševa razori se i Georgievi Stlpovi i Sšestvie Svetago duha Sopoćani i sveta i velika lavra Studenica i mnogo zjelo hristian pogubiše i svetih mošti razoriše i bist po Gospodu slovesi: vsta jezik na jezik i brat brata davljaše i mučahu”, piše drugi savremeni hroničar, dok je mitropolit skopski Jevtimije vapio za pomoć carskoj Rusiji sluteći još veću pogibelj:

„Ne živimo, nego jako patimo od onih koji gospodare nad nama i koji nameću na nas teške, neizdržive dacije. U današnje pak vrijeme, s jedne strane nemački car zaplenio je poda se sedam episkopa srpskih: buimskog, požeškog, lipovskog, temišvarskog, vršačkog, crnogorskog i bačkog, a s druge strane mletačka vojska približava nam se; s treće strane Turci su se vrlo ražestili na nas pravoslavne čineći nasilja. Pomagaj, jer ako Nemci zauzmu zemlje srpske, pašće u goru pogibelj nego što je turska.”

I zaista, habzburška ekspanzija i rat sa Osmanskim carstvom, tokom koje su većina Srbije i Bosne pretvorene u spaljenu zemlju, ili kako opisuje još jedan savremeni hroničar:

„V tom že rati bist veliko plenenie i rashištenie i zapustenie vsej serbskoj zemlji i varošam i selam i monastirem zgorelim jakože i našem monastiru Ravanici… Togda Turci odkriše olovo s monastira i odkriše crkov i pokrov olovni skinuše. Malomu že našemu narodu jemši sja begu uz Dunav: jedni na lađah, ini že na konjih i na kolesnicah, druzi že peši jakože i az siromah.”

Tako je srpsku vojsku 1912. na prostoru onoga što je danas Kosovo i Metohija dočekalo manje od 20 posto Srba od sveukupnog stanovništva, sačuvane nemanjićke crkve i manastiri, uključujući Pećku patrijaršiju, kao nijemi, ali ništa manje živi svjedoci minulih vremena i albansku, uglavnom, muslimansku većinu. I živo mitsko sjećanje na veliku bitku iz 1389. za koje se slobodno može reći da je postalo glavni obrazac formiranja kako predmoderne, tako i moderne srpske nacije. Dimitrije Tucović je bio opravdano, čovječanski, zgrožen masakrima izvršenim nad albanskim civilnim stanovništvom, nad hiljadama nevoljnika koji su postradali, „kad se vojska na Kosovo vrati” i pravilno zaključio da ta vojnopolitička avantura Srbiji, dugoročno, neće donijeti ništa dobro.

VUK BAČANOVIĆ: Varvarogenije populizma, ili srednjovjekovni etnički identitet Bosne kao plijen pabirčara

Milovan Radovanović će dobro primijetiti da „u vezi s tim treba naglasiti da se srpska strana, uz ograničenu crnogorsku podršku, u uslovima veoma zaoštrenih odnosa na evropskom jugoistoku kojima je najviše doprinela imperijalna politika Dvojne monarhije, odmah po završetku Prvog balkanskog rata upustila u akciju vojnog zaposedanja Severne Albanije, u jedan krajnje rizičan poduhvat koji je Jovan Cvijić, sa stanovišta kritičnog geopolitičkog položaja Kraljevine Srbije, objašnjavao kao ‘antietnografsku nužnost’. Time je Srbija znatno izašla iz okvira neosporavanog prava na Staru Srbiju, čime je narušila Garašaninovu koncepciju o slobodnoj albanskoj državi na prostoru matičnih albanskih zemalja. Nasuprot tome, ekspanzivni albanski politički pokret, uz snažnu austrougarsku, bugarsku i tursku podršku, nastupa sa maksimalističkim pretenzijama „velike Albanije“ koje kosovsko-metohijsku Staru Srbiju drže u središtu velikoalbanske geopolitičke akcije.“

Pa ipak, ma koliko svako sa zrnom razuma u glavi podržavao Tucovićev koncept Balkanske federacije u kojoj bi i Albanija i Kosovo i Srbija bili u istoj državi zasnovanoj na suzbijanju svakog oblika etničkog šovinizma, pretjerane su ocjene i pojednostavljivanja koje su mile savremenim drugosrbijancima da je vojno posjedanje teritorije koja je srpsku etničku većinu izgubila zbog politike osvajačkog osmanskog carstva, jedno te isto što i zapadnoevropska kolonijalna osvajanja. Opet, jasno je također da gotovo 300 godina većinskog prisustva nekog naroda na određenoj teritoriji podrazumijeva da se on na njoj više ne može smatrati strancem. Kao što je jasno da je kasnija jugoslovenska država, sa svim manama koje je, kao i svaka država, imala, manjine, odnosno narodnosti, a prema tome i albansku, tretirala svjetlosnim godinama bolje nego što je to slučaj sa albanskim, grčkim ili bugarskim nacionalističkim tretiranjem nacionalnih i vjerskih manjina, kojima su, uglavnom, nuđene opcije prisilne asimilacije i/ili iseljavanja. Kada s jedne strane imamo teritoriju, koja jednom narodu, srpskom, predstavlja mitski topos nacionalnog ishodišta i koji je na toj teritoriji, silom istorijskih prilika ostao u manjini, a s druge strane vitalnu i borbenu etničku zajednicu koja, postavši većinska, razumno, ne može da dijeli takve sentimente, ali ima prirodnu povezanost sa onim što je već i generacijama i njihova otadžbina, onda jedino rješenje za takve osjetljive topose jeste ono koje je, za kompozitnu Ukrajinu, predlagao bivši češki predsjednik Vaclav Klaus, a to je „ogromna mjera uzdržanosti i diplomatskog umijeća kako kod domaćih političara, tako i od inostranih partnera”.

ELIS BEKTAŠ: Idioti s najvišeg nivoa

Najbliže takvom rješenju je svakako bila socijalistička Jugoslavija. I zaista Kosvo i Metohija su u tom razdoblju doživjele najveći privredni i demografski napredak u svojoj istoriji, uključujući maksimalne napore učinjene za srpsko-albansko nacionalno pomirenje u okvirima jugoslovenskog socijalističkog federalnog koncepta Srbije i Jugoslavije. Međutim, albanske radikalno nacionalističke oružane pobune nakon smrti Josipa Broza Tita i srpski represivni politički i oružani odgovori u duhu oživljenja i projektovanog omasovljenja srpskog šovinizma krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga vijeka, trajno su poremetile uspostavljeni jugoslovenski balans. Uz režanje pritajenih radikalnih srpskih šovinista kojima je smetala bilo kakva autonomija Kosova, kao uzroke remećenja jugoslovenskog balansa ne treba zaboraviti ni plan albanskog komunističkog rukovodstva iz 1970., tzv operaciju  “Shperthimi” (Eksplozija)  koja je predviđala vojno zaposjedanje Kosova i dijelova Albanije i Crne Gore naseljenih albanskim stanovništvom, nakon smrti Josipa Broza Tita. Radikalne i isključive nacionalističke politike koje, kako će se ispostaviti, neće biti na korist ni srpskom ni albanskom narodu, odnijele su prevagu.

Represije Miloševićevog režima, albanska oružana pobuna podržana od strane SAD-a 1999, zločini masovnih ubistava etničkog čišćenja izvršeni od strane srpske vojske, policije i paravojnih formacija, NATO bombardovanje Srbije, a potom pogromi i etničko čišćenje Srba i sistematsko uništavanje njihovog kulturng naslijeđa od strane novouspostavljenje albanske nacionalističke vlasti, trajno su onemogućili bilo kakvo kompromisno rješenje.

Svakom postmiloševićevskom srpskom kompradorskom režimu je bilo jasno da je Kosovo Kumanovskim sporazumom zauvijek izgubljeno, to jest predato zapadnim silama i njima poslušnim albanskim političarima u uskoj vezi sa moćnom kosovskom narko mafijom i njenim lobijima u SAD. Valjalo je, međutim, nastaviti sa održavanjem Miloševićeve obmane da to nije tako, odnosno da su opozicionari „izdajnici Kosova”. Tako da se suština srpske političke kompeticije svela na to ko je veći, navodni, izdajnik Kosova. Vjerovatno ni jedna epoha nije proizvela više pjesama i manifestacija o „najskupljoj srpskoj riječi”, srpskim junacima i herojima od one čiji su ideolozi i političari bili među najodgovornijima za njegov gubitak i civilizacijski nazadak srpskog naroda. Ne može se reći ni da je radikalni nacionalizam donio išta dobro kosovskim Albancima. Umjesto kompromisne politike naspram Srbije i kosovskometohijskih Srba kojom su mogli postati regionalni most između Albanije, Makedonije i Srbije, od jugoslovenske autonomne pokrajine (koja je imala sve prerogative republike) sa najnižom stopom kriminala u zemlji, postali su najveći centar organizovanog kriminala, trgovine drogom, ljudima i organima u Evropi, kolonija kontrolisana od strane kriminalnih plemenskih vođa iz koje svako želi pobjeći, utoliko da je i legendarni albanski demografski bum (koji je, opet, bio moguć isključivo u SFRJ, ozbiljnoj državi koja se brinula o svojim građanima), već odavno stvar prošlosti.

VARŠAVSKE LIRIKE I HRONIKE MARKA BAČANOVIĆA: Groblje Crvene armije u Varšavi

Ovakav tekst ne mogu zavrvšiti drugačije nego lično. Kada bi me neko pitao podržavam nezavisnost Kosova, odnosno da ga Srbija prizna kao nezavisnu državu, moj odgovor bi bio kategorično negativan. Prisiljavati bilo koji narod, pa tako i srpski na ultimativno simboličko poniženje jeste zahtjev za samoponištenjem na koji ni jedna ljudska zajednica sa minimumom dostojanstva i samopoštovanja ne može pristati. Međutim, srpsko društvo se svoga dostojanstva i samopoštovanja već odavno odreklo. Barem u epohi kada su dokazani kvislinzi iz Drugog svjetskog rata, okupatorski kompradori proglašeni za trezvene i racionalne uzore političkog ponašanja. Patetični kapitulantski govor Aleksandra Vučića o tome kako „nama nema napretka ukoliko budemo radili mimo Evrope, ili ako ne sarađujemo po tom pitanju”, nije ništa drugo nego kulminacija somnabulnog šovinističkog parolašenja devedesetih kada su dražinovska, nedićevska i ljotićevska gubitničko-sitnošićardžijska politička filozofija (čiji istinski sadržaji uvijek bivaju prikrivani jeftinom megalomanskom retorikom), uspostavljeni kao primarni neokolinijalni ideološki mehanizam na zgarištu Jugoslavije. Ima li veće potvrde za to od kolaboratorske uloge patrijarha Porfirija, koji, nakon kuknjave o hibridnom ratu koji se vodi protiv Crkve i Srpstva i silnih vapaja o Kosovskom zavjetu i Lazarevom mučeništvu pretvorenih i najjeftinije floskule, u času de facto priznanja Kosova, proračunato šmugne u Ameriku, bez da se i jednom jedinom rječju usprotivi Vučićevom svebijedničkom snishođenju. I ukaže na prave razloge takvog čina.

Ali to su posljedice suštastvenih odstupanja. Čak i ako se vratimo osnovnom naciogrditeljskom mitu o pravednom knezu Lazaru koji časno daje svoj život, vršeći svoju vojničku dužnost, onda moramo imati na umu i da je to jevanđeoska dužnost polaganja života za druge. A Jevanđelje i svaka čovjekoljubiva misao koja iz njega proizlazi ili se s njim u tome slaže, ne poznaje etničkog šovinizma. U toj priči više nema ni Grka ni Jevrejina, pa ni Srbina ni Albanca. Drugim riječima, protiv šovinizma se ne može boriti šovinizmom, jer u takvoj bici nema pobjednika. Ni Srbina ni Albanca. A od Srbije koja je u takvoj bici sebe unaprijed proglasila gubitnikom i svela je na šovinistička rijaliti naklapanja i patetične pjesmuljke, Kosovo i mitsko i ono stvarno i srpsko i albansko, to jest ljudsko, odbjeglo je davno prije 1999.

Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret