Postoje dve stvari koje mi se sviđaju u haosu u kojem se našao naš manje-više senilni predsjednik, dok gomile njehovih povjerljivih dokumenata dolaze na vidjelo. Pri tome, tu je prilično neverovatna vera mejnstrim medija u glupost američke javnosti. Da li neki drugi razlozi mere glupost ovih medija?
Džo „Moja korveta je u garaži“ Bajden je urlao od sreće kada je Donald Tramp uhvaćen sa poverljivim dosijeima u Mar-a-Lagu, njegovom ličnom imanju na Floridi. A sada su, tu i tamo i posvuda i kod našeg aktuelnog predsednika otkrivene lične zalihe tajnih dokumenata
Oh, ali je sasvim drugačije, kako čitamo u korporativnim medijima. Vidite, to uopšte nije isto, jer Tramp nije sarađivao sa Nacionalnim arhivom i Ministarstvom pravde, a Bajden jeste.
Ili kako bi to rekao lopov i Skrentona: „Nisam učinio ništa loše. To tamo nije to.” Njujork tajms, drugi veliki dnevne novine i korporativni emiteri izveštavaju o tome vrlo jasno: slučaj Tramp je jedno, Bajden drugo.
Dakle, da li nas upućuju da mislimo da nelegalno posedovanje poverljivih dokumenata nije problem? Ovaj stav nije potrebno razmatrati. Sve je do toga kako ga obrazlažete.
Ako pokažete iskažete prihvatljiv stav kada vas uhvate u krivičnom delu na licu mesta, možete da ustrajete u tvrdnji da ste nevini, da insistirate da je garaža u kojoj su pronađena poverljiva dokumenta zaključana jer je vaša korveta u njoj, zapravo, parkirana, a mediji će odraditi dio posla za vas.
Ne mogu biti toliko glupi da misle da su njihovi čitaoci i gledaoci tako glupi, rekao sam sebi otkako je CBS Njuz pre nekoliko nedelja proizveo ovu verziju događaja. U kakvoj sam zabludi bio.
Imamo 50-godina arhiviranih sadržaja koji potvrđuju glupost Džoa Bajdena. Sada znamo, ako već ranije nismo, da u našim mejnstrim medijima daju sve od sebe da odbrane njegovu glupost.
Po mom shvatanju, ovo je još jedna od karakteristika liberalnog autoritarizma koji se pojavio nakon Trampove neočekivane pobede nad Hilari Klinton na predsedničkim izborima 2016. Od tada važi pravilo „neka je plavo bez obzira o kome se radi“: Bajden je naš momak bez obzira na sve — u ovom slučaju, ma koliko glup bio.
Vodeći novinari Njujork Tajmsa koji brane Bajdenovo kršenje zakona zaslužuju kratko pominjanje. Majkl Šir, Kejti Rodžers i Čarli Sevidž. Ljudi koji nisu ništa drugo do prodavači. Bilo bi im bolje – a i nama – da su batalili novinarstvo i prodavali polovne automobile na placu u predgrađu Nju Džersija.
Džo Bajden i Donald Tramp, sadašnji predsednik i njegov neposredni prethodnik, sada su podložni istragama koje vode odvojeni specijalni državni istražitelji koje je imenovalo Ministarstvo pravde.
Ima jedna velika istina vezana za ove zapanjujuće događaje. Bez obzira da li su američki građani toga svjesni ili nisu, a moj utisak je da samo manjina jeste, oni su sada suočeni sa situacijom u kojoj naša vlada svoje poslove vodi u tajnosti.
Tako dolazimo do druge stvari koja mi se dopada u vezi s neredima oko povjerljivih dokumenata. Ovdje je paradoks: nezakonito je da državni službenik posjeduje povjerljiva dokumenta bez ovlaštenja, a sada ispada da je sasvim normalno da to čini s obzirom na to u kojoj mjeri povjerljivi materijal čini osnovu američke politike – posebno, ali ne samo, njene vanjske politike.
Ovu situaciju treba iskoristiti, iako je to moguće samo u teoriji. Ako Amerikanci počnu da se mire s kulturom tajnovitosti koja je decenijama uzgajana u Vašingtonu, onda bi također mgli da počnu sa ponovnim upostavljanjem demokratske kontrole nad institucijama vlasti koje sada djeluju u tajnosti, u savršenoj sekvestraciji, uz sveopštu ravnodušnost prema željama i preferencijama javnosti.
Senator iz njojorka, pokojni Pet Moinihan bio je među prvima koji je ustvrdio da je tajnovitost u Vašingotnu na putu da preraste u krizu američke demokratije.
U svom istraživanju ovog fenomena iz 1998., pod naslovom „Tajnost” Mojnihan je spominjao “centre za tajnost” u sklopu američkih institucija, o “rutinizaciji tajnosti”, o “skrivanju kao modus vivendi”.
Nešto što se zove Kancelarija za nadzor bezbednosti informacija — tajna institucija sama po sebi za većinu nas — svake godine sabira tajne dokumente koje su vladina tela kreirala tokom prethodnih 12 meseci.
ISOO je osnovan u vreme Karterove administracije, 1978. Zanimljivo je napomenuti da je njegov prethodnik, Međuagencijski komitet za reviziju klasifikacije, datirao iz Niksonove administracije i da se sastojao od zvaničnika Ministarstva odbrane, Stejt departmenta, Ministarstva pravde i Centralne obaveštajne agencije.
Ova lista jasno ukazuje na to koje su vladine institucije čuvale najbitnije državne tajne: one koje upravljaju spoljnom politikom i vojno-industrijskim kompleksom, obaveštajne i tajne operacije i sprovođenje domaćih zakona.
Kako je Mojnihan objasnio, ISOO u suštini broji dokumente klasifikovane u tekućoj godini. Međutim, jasno je da je broj tih dokumenata, iz godine u godinu, eksponencijalno rastao od Mojnihanovog vremena.
U ovom trenutku, među ljudima koji obraćaju pažnju na to šta se događa, obično se pretpostavlja da nam je vidljiv samo mali deo onoga što naša vlada odlučuje i radi. To je, svakako, moja pretpostavka već godinama.
U kojoj meri se tajnost smatra suštinskom za vođenje politike? Niko na ovo pitanje nije dobio aktuelniji odgovor i po tako visokoj ceni od Džulijana Asanža.
Osnivač VikiLeaksa je odavno shvatio da su beskrajno razrađene strukture tajnosti naše političke kulture „pravac u kojem se civilizacija kreće“, kako je jednom rekao. I shvatio je da se u ove strukture moramo probiti ako želimo da opstanu i napreduju autentični oblici demokratije.
Upravo zbog posvećenosti ovom cilju, Asanž je sada iza rešetaka.
Donald Tramp je poverljiva dokumenta odneo kući. Džo Bajden je radio isto – i to dugi niz godina kao senator, a zatim kao potpredsjednik Baraka Obame. Da li je to isto radio i studiozni Obama? Da li su isto radili Buš I (ranije direktor CIA, da ne zaboravimo) i Buš II? Da li i Dik Čejni i Donald Ramsfeld i rangirane birokrate u bilo kojoj administraciji? U slučaju Bila i Hilari Klinton pitanje ne treba ni postavljati.
Praksa me, istina, ne uznemirava mnogo. Ono što me uznemirava jeste u kojoj meri je tajnost norma i, tačnije, u kojoj meri tajnost olakšava posao imperijalistima koji vode našu hegemonističku spoljnu politiku.
Amerika, kako je pronicljivi komentator nedavno primetio, sada vodi globalnu imperiju čijeg je postojanja mali broj njenih građana uopšte svestan.
Uz „sarađujemo“ — „uhvaćeni smo“, u prevodu — „mi smo transparentni“ je druga fraza koju Bajdenova administracija neprestano koristi i mediji ponavljaju, a da nijedan novinar ne dovodi u pitanje istinitost tog iskaza.
Zadržavanje činjenica dok ih CBS Nevs ne otkrije ne prolazi tako transparentno. Svi glupi izgovori — moje omiljeno je „garaža je zaključana“ — ne govore o transparentnosti. Oni govore o zataškavanju.
Najvažnija od ovih neistina, a one su prima facie takve, jeste da Bajden nije znao da se poverljivi dosijei nalaze njegovoj kući u Vilmingtonu, Delaver, ili u njegovoj privatnoj kancelariji u Vašingtonu, ili u njegovoj garaži, ili u „skladištu pored garaže“, šta god to značilo.
Evo šta to, zapravo, znači: Ako ovaj lažljivac nije znao da poseduje poverljiva dokumenta, što je, u nekim slučajevima, trajalo više od decenije, jednostavno se ne može smatrati kvalifikovanim da bude predsednik ili da obavlja bilo koju javnu funkciju koja dozvoljava pristup tajnim dokumentima.
Bajdenov napad na Trampa, nakon što je FBI pretresao njegovo imanje Mar-a-Lago je bio baziran na prigovoru da je bivši predsednik bio “neodgovoran”. Pričaj mi o tome, Džo. Pričaj nam o tome, ti, koji su zaturenim tajnim spisima prevazišao bilo koga na javnim funkcijama.
Još jedno pitanje: Ko je razotkrio postojanje zaturenog povjerljivog materijala u Bajdenovoj rezidenciji i privatnoj kancelariji?
S obzirom na postojeće podele među demokratama u vezi sa Bajdenovim planovima da se kandiduje za drugi mandat sledeće godine, da li je ovo operacija podmetanja koju sprovode oni koji se plaše njegovog mentalnog stanja i žele da ga izbace iz igre?
Piše: Patrik Lorens za Consortium News, Prevod: Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret