ELIS BEKTAŠ: Istinita hičaja o 2023.

Ovu godinu, čijem samrtnom hropcu upravo svjedočimo, budući će naraštaji vjerovatno razumijevati bolje od nas koji smo u njoj živjeli i svrstaće je među godine koje se označavaju kao prelomne ili kao prekretnice. U njoj je konačno dovršen eksperiment sa svijetom bez gvozdenih zavjesa i ukazali su se obrisi novih blokova i novih alijansi, a šoubiznis je uspio privoliti, ili možda prinuditi, politiku da mu prepusti kontrolni paket dionica nad ratom.

Bilo je zabavno, ali i pomalo dirljivo gledati kako jedna nuklearna velesila odgađa započinjanje borbenih operacija i gubi nenadoknadivi resurs – vrijeme – zbog olimpijskih igara koje su se održavale na teritoriji tek stasavajuće velesile i kako se borbene operacije u Ukrajini navrat-nanos utišavaju neposredno pred početak mundijala u Kataru.

Nemam namjeru ovdje se baviti analizom tog rata i predviđanjem njegovih mogućih ishoda niti su oni uopšte bitni. Taj je rat već ostvario svoje glavne ciljeve – dovršio je erozivni proces platonističkih ideja i koncepata javnog dobra i njegovog apsolutnog potčinjavanja interesima vladajućih klika, ujedno zadajući matadorski udarac u zadriglu vratinu hegelijanskih ideja i koncepata države, nacije, suvereniteta… Premda su u prividu rata na terenu ogorčeni protivnici, Putin i Zelenski, skupa sa svima koji ih pordžavaju, bili su vjerni i pouzdani saveznici jedan drugome u tom ratu protiv ideja i koncepata na kojima su počivala civilizacijska nadanja.

Povijesni skeptik u meni, međutim, suzdržaće se od etičkih kvalifikacija i valorizacija njihovog savezništva i plodova njihove združene operacije u kojoj su i Putin i Zelenski, uostalom, samo izvođači radova, nipošto planeri i projektanti. Umjesto lamenta nad propašću ideja, nalazim da je svrsishodnije preispitati vrijednost tih civilizacijskih nadanja i temelja na kojima su počivala.

Ono što dolazi da ih odmijeni lako se može pokazati kao užasnije i nepodnošljivije od svega što smo kao vrsta iskusili tokom povijesti, ali se isto tako može pokazati kao spasonosno, no ja to, jer nisam prorok, u ovom času ne mogu znati, a vi to ne možete znati jer ste odbacili pojmove i umjesto njih pristali na njihove konfekcijske imitate, lišene svake funkcije, a tamo gdje nema valjanog pojmovnog instrumentarija, tamo će ambicija i lične svijesti i kolektivnog mnijenja biti lišena svakog uporišta i svakog pokrića.

Dobar dio čovječanstva navijački se izdijelio i svrstao u tabore po pitanju rata na ukrajinskim poljima. To navijaštvo ne svjedoči samo o onespokojavajućem neznanju i nesposobnosti razumijevanja historijskih, političkih, ekonomskih i inih koncepata, već je i dokaz onemoćalosti etičkih koncepata za koje se naivno povjerovalo da su aksiomatizirani nakon užasa Drugog svjetskog rata. No još je strašnije to što taj navijački zanos osvjetljava ontičku nesreću čovjeka, i kao pojedinca i kao vrste. Nesreću bića zbunjenog pred svijetom i pred svojom ulogom u njemu, bića sluđenog ideološkim i postideološkim konstruktima do te mjere da svakoga dana iznova mora učiti kako da bude prihvatljivo onome čemu bi da pripada.

To permanentno stanje nesreće, za koje se vjerovalo da ga je moguće liječiti glagolom imati, ustvari je moguće liječiti isključivo jasnim pojmovnim instrumentarijem, koji ne dopušta šum i modulaciju značenja u komunikaciji bića sa samim sobom i u komunikaciji bića sa svijetom. Avaj, tog instrumentarija danas nema. Tačnije, ima ga manje nego u epohama kada je njegova upotreba bila monopolsko pravo prosvjećenih i ambicioznih manjina.

Ono za šta se vjerovalo da će biti demokratizacija mišljenja postalo je njegova plebsizacija i potvrdilo bojazni onih koji su upozoravali da bez merituma ne može biti ni valorizacije, a bez valorizacije nema ni funkcionalnosti. S druge strane, to ne znači da treba žaliti nad propašću akademske monopolizacije mišljenja, već treba tragati za novim putevima. Gdje se nalaze ti putevi, kako ćemo ih prepoznati i gdje oni vode, pitanja su na koja ja odgovore ne bih dao čak ni kada bih ih imao, jer bih davanjem tih odgovora samo iskazao vlastitu ambiciju da oponašam akademske ambicije i da zaluđujem plebs mislima koje plebs ne može razumjeti. Jer ne vlada pojmovima.

Ovim sam tekstom trebao odgovoriti na pitanje šta se može očekivati od predstojeće godine. Umjesto toga govorio sam o godini na izmaku, o godini u kojoj je svijet odlučio da se prepusti i potone u burlesku. NATO se širi kao zvijezda pred gašenje, Rusija vodi rat kao trećerazredna falanga osiromašene južnoameričke banana države. Kina reži na Tajvan da bi prikrila mjerkanje Sibira i Australije kao mogućih doskočišta za svoj skok. Njemačka se naoružava intenzivnije nego u vrijeme svog čuvenog kancelara sa slikarskim ambicijama i transformiše svoj oružani aparat kako bi mu podarila ozbiljne ofanzivne kapacitete. Povratak religije na velika vrata u legislativu sekularnih država, započet u Poljskoj prije desetak godina, proces je koji sigurno neće stati sam od sebe niti zato što će ga razum obuzdati. Čovjek je zbunjen i nesrećan, skupa sa čovječanstvom, uprkos najvećem blagostanju u povijesti. Ogromne akumulacije društvenih i humanističkih znanja preko noći su se pretvorile u otpad za koji još nije otkriven postupak svrhovite reciklaže, pa se umjesto toga koristi za ukrašavanje prostora, ali i za potrebe maskiranja.

Ambiciozni intelektualci i duhovnjaci čovječanstvu se obraćaju sa društvenih mreža i nude im doskočice po mjeri šoubiznisa i estrade, bez obzira da li se predstavljaju kao šejhovi, vladike, filozofi ili ma kakvi drugi posjednici spasonosnih odgovora. Države nikada nisu pripadale svojim žiteljima, već njihovim elitama, ali danas je čak i sama ideja države odnosno zemlje oteta od njenih žitelja i predata u ruke korporativnim oligarhijama koje se stresaju od gađenja na sam pomen ideje javnog dobra.

Pa eto, umjesto da od mene tražite odgovor šta očekivati od predstojeće godine, pokušajte ga dati sami sebi. Ja ću se zadovoljiti time što ću vam čestitati dolazeću Novu godinu i povući se u otpornu tačku svog stana da joj sa suprugom i mačkama postavim zasjedu, nadajući se da nas ona neće primijetiti prije nego što mi nju ugledamo.

A sve sam vam ovo mogao kazati i znatno konciznije i lapidarnije, jednom istinitom hičajom zabilježenom prije nekoliko godina u Sarajevu:

дошо гном у сарајво па навуко чарапу наглаву а уруку метно ону безболну палицу и таки иде чаршиом кадли га заустави један заптиа и упита га

– џе ти гониш тако опремљен?

– одох дочекат нову годину, каза гном

– па зар то неморе љуцки и уз договор? опет упита заптиа

– безбели да неморе, одврати гном, прошлу смо љуцки дочекали па види ушта се изметнула

ето такое то било

Tekst je izvorno napisan za godišnjak Svet u 2023 godini. Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top