U rano jutro 2. maja 1945. general Vasilij Čujkov, komandant sovjetske 8. gardijske armije, prihvatio je predaju njemačkog garnizona u Berlinu. Dva dana ranije, vojnici 150. strjeljačke divizije, dio sovjetske 5. udarne armije, podiže zastavu pobjede Crvene armije nad Rajhstagom. Sat vremena nakon što je transparent podignut, Adolf Hitler i njegova ljubavnica Eva Braun izvršili su samoubistvo u njegovoj radnoj sobi u Firerbunkeru.
Čujkov, heroj Staljingrada čija je razbijena 62. armija, u čas odbijanja njemačkog napada na ovaj grad preimenovana u 8. gardijsku armiju, poveo je svoje trupe u srce nacističke prestonice, boreći se sa tvrdoglavim otporom nacista u berlinskoj četvrti Tirgarten, gdje se nalazila jazbina nacističke zvijeri. Sovjetski general je nagrađen za hrabrost i žrtvu svojih vojnika tako što je odabran da lično prihvati njemačku kapitulaciju.
U čast ovog postignuća i žrtve, Crvena armija u novembru 1945. podiže komemorativni spomenik duž Tirgartena. Izgrađen od crvenog mramora i granita skinutog sa ruševina Neue Reichskanzlei (Nove rajhskancelarije) Adolfa Hitlera, spomenik, koji se sastoji od konkavne kolonade od šest spojenih sjekira sa artiljerijom Crvene armije i par tenkova T-34, sa džinovska bronzana statua pobedničkog vojnika Crvene armije koji bdi sa središnjeg stuba.
Od 1945. do 1993. godine, kada se Crvena armija povukla iz Berlina, spomenik je čuvala sovjetska počasna straža. Od tog vremena, spomenik se održava u skladu sa uslovima Sporazuma o ponovnom ujedinjenju Njemačke iz 1990. godine, kojim su, nakon pada Berlinskog zida, ujedinjene Zapadna i Istočna Njemačka.
U granitu spomenika, ćiriličnim slovima ruske azbuke je isklesan natpis „Vječna slava herojima palima u borbi sa njemačkim fašističkim okupatorima za slobodu i nezavisnost Sovjetskog Saveza“.
Vasilij Čujkov i sovjetski heroji kojima je posvećen ratni spomenik Tiergarten danas se vjerovatno okreću u grobovima, s obzirom da su snage fašizma ponovo podigle svoje odvratne glave, ovoga puta manifestovane u ukrajinskoj vladi motivisanoj neonacističkom ultranacionalističkom ideologijom Stepana Bandere i njemu sličnih.
Bandera i njegov pokret ubica poraženi su od sovjetskih snaga u deceniji nakon završetka Drugog svetskog rata. Međutim, njegova ideologija je preživjela u zapadnoukrajinskoj dijaspori formiranoj od preživjelih nacista koji su našli sigurno utočište u Zapadnoj Njemačkoj (gdje je živio i sam Bandera dok ga nije likvidirao sovjetski KGB 1959.), Kanadi (gdje Kristija Frilend, unuka bivšeg izdavača pro-banderovske propagande, trenutno obavlja funkciju zamjenice premijera) i Sjedinjenim Državama (gdje su sljedbenici Stepana Bandere izgradili „park heroja“ izvan Elenvila, Njujork, uključujući bistu Bandere i drugih neonacističkih ukrajinskih ultranacionalista.)
Ideologija je također preživjela u sjeni zapadnoukrajinskih okruga koje je Sovjetski Savez apsorbirao nakon rasparčavanja Poljske 1939., a kasnije, nakon ponovnog zauzimanja ovih teritorija od strane sovjetskih snaga 1945. godine.
Počevši od 1956. godine, (slijedom politike destaljinizacije koju je uveo sovjetski premijer Nikita Hruščov nakon „tajnog govora” članovima Komunističke partije), hiljade članova Ukrajinske pobunjeničke armije (UPA)/Organizacije Ukrajinski nacionalisti-Bandera (OUN-B), koje su sovjetske vlasti uhapsile i osudile, pušteni su iz Gulaga svojim kućama, navodno da bi se reintegrisali u sovjetsko društvo. Međutim, ova reintegracija se nikada nije ostvarila.
Umjesto toga, ukrajinski fašisti, koje je financirala CIA, djelovali su kao političko podzemlje, organizujući diverzantske operacije i podstičući antisovjetsku/antirusku ideologiju među stanovništvom na koje je ukrajinska nacionalistička ideologija imala uticaja. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, krajem 1991., ovi ukrajinski nacionalisti su izašli iz sjene i počeli se organizovati u političke stranke koje su podržavale bande ekstremista sklonih nasilju koji su kroz fizičko zastrašivanje promovisali kult ličnosti izgrađen Stepana Bandere.
Nastale su političke stranke poput Svoboda (“Sloboda”) i Desnog sektora. Iako im je nedostajala podrška većine ukrajinskog naroda, ove grupe su uspjele da iskoriste svoje organizacione sposobnosti nasilje da ostvare dominantnu ulogu u neredima koji su izbili na trgu Majdan u Kijevu početkom 2014., koji su doveli do svrgavanja demokratski izabranog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča i njegovu zamjenu vladom ljudi čije su članove direktno birale Sjedinjene Države, uključujući budućeg premijera Arsenija Jacenjuka.
U presretnutom telefonskom razgovoru između pomoćnice državnog sekretara Viktorije Nuland i američkog ambasadora u Ukrajini, Džofrija Pjata, koji se dogodio u danima prije svrgavanja Janukoviča u februaru 2014. godine, Nuland je pozicionirala Jacenjuka kao budućeg lidera Ukrajine i, u u tom smislu, aktivno ohrabrivala Jacenjuka da sarađuje sa Olehom Tiahnibukom, šefom Svobode, kojeg su otvoreno podržavali naoružani neonacistički radikali iz Desnog sektora.
Bliska koordinacija između nove postmajdanske vlade Ukrajine i banderističkih političkih partija Svobode i Desnog sektora očitovale su se u tome da ove organizacije imaju preveliku ulogu u ukrajinskim sigurnosnim poslovima.
Na primjer, Dmitro Jaroš, bivši šef Desnog sektora, postaje savjetnik vrhovnog komandanta ukrajinskih oružanih snaga, generala Valerija Zalužnjeg. U toj ulozi, Jaroš je nadgledao uključivanje brojnih dobrovoljačkih jedinica Desnog sektora u regularne oružane snage Ukrajine. Jedna od jedinica koje su nastale ovom reorganizacijom je 67. zasebna mehanizovana brigada, koja je od novembra 2022. godine na obuci u Ujedinjenom Kraljevstvu. Činjenica da su članice NATO-a, poput Ujedinjenog Kraljevstva, aktivno uključene u obuku ukrajinskih snaga, je opštepoznata. U julu 2022. godine britansko ministarstvo odbrane je objavilo da će započeti obuku oko 10.000 ukrajinskih vojnika svaka četiri mjeseca. Pružanje borbene obuke vatrenim neonacističkim vojnim formacijama je nešto što zapadni mediji često “propuštaju” da isprate.
Pitanje je, međutim, daleko složenije – i kontroverznije – od jednostavnog pružanja osnovne vojne obuke za nekoliko hiljada pristalica ideologije Stepana Bandere. 67. zasebna mehanizovana brigada će vjerovatno biti jedna od tri formacije veličine ukrajinske brigade koje će biti obučene i opremljene uz pomoć milijarde dolara vojne pomoći nedavno odobrene tokom osme sjednice Kontakt grupe za odbranu Ukrajine. Kontakt grupa je prvi put sazvana u prostranoj bazi američkog ratnog vazduhoplovstva u Ramštajnu u Nemačkoj u aprilu 2022. godine i služila je kao primarni mehanizam koordinacije između oružanih snaga Ukrajine i NATO-a u vezi sa pružanjem obuke i materijalne podrške ukrajinskoj vojsci.
Najnoviji saziv Ramštajn kontakt grupe održan je u sjenci intervjua koji je komandant ukrajinskih oružanih snaga, general Valerij Zalužnji dao za The Economist, u decembru 2022. Prema Zalužniju, primarni problem sa kojim se Ukrajina suočava jeste “održaati ovu liniju [tj. odbrambeni pojas Soledara-Bahmuta] i ne gubiti više tlo pod nogama.”
Od tog intervjua, Soledar je pao u ruke Rusa, a Bahmutu prijeti okruženje. Štaviše, ruske snage su u ofanzivi sjeverno i južno od fronta Bahmuta, u nekim slučajevima napredujući i do sedam kilometara dnevno.
Zalužnji je takođe naveo da je drugi prioritet za Ukrajinu
“da se spremimo za rat koji bi mogao početi u februaru [2023.]. Da možemo da vodimo rat sa odmornim snagama i rezervama. Sve naše trupe su sada sve vezane borbama i krvare. Oni krvare i drže ih konsolidovane isključivo hrabrost, herojstvo i sposobnost njihovih komandanata da drže situaciju pod kontrolom.”
Ukrajinski komandant je napomenuo da će februarski „rat“ navesti Ukrajinu da nastavi napad:
„Napravili smo sve kalkulacije — koliko tenkova, artiljerije nam treba i tako dalje i tako dalje. Ovo je ono na šta svi treba da se koncentrišu trenutno. Neka mi oproste vojnici u rovovima, važnije je fokusirati se na akumulaciju resursa upravo sada za dugotrajnije i teže bitke koje mogu početi sljedeće godine.”
Cilj ove ofanzive, rekao je Zalužnji, bio je da se Rusija vrati na granice koje su postojale 23. februara 2022. godine, na početku ruske invazije. Takođe je istakao da je cilj oslobođenje Krima .
„Da bismo stigli do granica Krima, od danas moramo preći razdaljinu od 84 km do Melitopolja [strateškog grada na jugu Donjecke Republike]. Inače, ovo nam je dovoljno, jer bi nam Melitopolj dao potpunu kontrolu vatre nad kopnenim koridorom, jer iz Melitopolja već možemo pucati na Krimsku prevlaku.”
Zalužnji je odisao samopouzdanjem. “Znam da mogu pobijediti neprijatelja,” rekao je. „Ali meni su potrebni resursi. Treba mi 300 tenkova, 600-700 IFV [borbenih vozila za pješadiju], 500 haubica. Onda, mislim da je potpuno realno doći do stanja 23. februara.”
Zalužnjii je govorio o predstojećem sastanku sa američkim generalom Markom Majlijem, predsjedavajućim američkog Združenog štaba. “Reći ću mu [Majliju] koliko vrijedi, koliko košta. Ako to ne dobijemo, naravno da ćemo se boriti do kraja. Ali kao što je jedan filmski lik rekao: ‘Ne jamčim za posljedice.’ Posljedice nije teško predvidjeti. To je ono što moramo učiniti.”
Ukratko, Zalužnji je govorio da bi mogao dobiti rat s Rusijom ako dobije traženu količinu vojne opreme. U suprotnom bi Ukrajina vjerovatno izgubila sukob.
Osma sjednica Ramštajn kontakt grupe održana je 20. januara i Ukrajinci su snažno vršili pritisak da njihovi zapadni saveznici pruže materijalnu podršku koju je Zalužnji tražio.
Učestvovali su ministri odbrane iz više od 50 zemalja, uključujući Ukrajinca Oleksija Reznikova koji je, govoreći na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu nekoliko dana prije sastanka u Ramštajnu, izjavio: „Mi [Ukrajina] danas provodimo misiju NATO-a. Ne prolivaju drugi krv, mi prolivamo. Zato su obavezni da nas snabdeju oružjem.”
Kontakt grupa je uzela u razmatranje ukrajinski zahtjev za materijalnom podrškom i do kraja sastanka se obavezala da će Ukrajini pružiti paket podrške od više milijardi dolara, uključujući oružje za protivzračnu odbranu, artiljerijsku municiju, vozila za podršku i (možda najvažnije ) otprilike 240 od 500 borbenih vozila koje je zatražila, podijeljeno otprilike u jedan bataljon (59 vozila) M-2 Bradlija američke proizvodnje, dva bataljona (90 vozila) M-1126, jedan bataljon (40 vozila) Nemački Marders i jedan bataljon (otprilike 50 vozila) švedskih CV90.
Kontakt grupa Ramštajn također je obećala isporuku četiri samohodna artiljerijska bataljona, koja se sastoje od 19 Arčera švedske proizvodnje, 18 britanskih AS-90, 18 američkih M-109 Paladin i desetak CEASAR-a francuske proizvodnje. Kada se dodaju 24 komada FH-70, ukupan broj artiljerijskih oruđa koja se šalju u Ukrajinu iznosi nešto manje od 100 artiljerijskih oruđa, što je daleko od 500 koje je tražio Zalužnji.
Na listi Ramštajn kontakt grupe nedostajalo je i ono što bi i izdaleka ličilo na 300 tenkova koje je Zalužnji tražio; Najbolje što su evropski saveznici Ukrajine mogli učiniti [do utorka] bilo je obećanje Ujedinjenog Kraljevstva da će isporučiti 14 glavnih borbenih tenkova Čelindžer 2.
Zalužnji je, u svom intervjuu za The Economist, nagovestio da ne može da izvrši svoju planiranu ofanzivu ni sa čim manje od tri oklopne i tri ekvivalentne mehanizovane brigade koje je tražio.
Kolektivni Zapad je odgovorio sa opremom u vrijednosti od jedva dvije brigade.
Ove dvije, kada su dodane trećoj mehanizovanoj brigadi koja je prethodno bila formirana i koja je bila na obuci u Poljskoj, dala su ukrajinskom generalu polovinu onoga što je tvrdio da mu je potrebno za pokretanje uspješne ofanzive na Rusiju.
Za američkog generala Majlija nedostatak opreme nije problem – zato je tu obuka. Prije dolaska u Ramštajn, Majli je obišao prostrane njemačke terene za obuku Grafenvoer. Tamo je američka vojska vrši obuku oko 600 ukrajinskih vojnika da efikasno kreću i koordiniraju svoje jedinice veličine čete i bataljona, koristeći kombinovanu artiljeriju, oklop i kopnene snage.
Obraćajući se novinarima, general Majli je rekao da je takva obuka ključna za pomoć Ukrajini da povrati teritoriju izgubljenu od Rusije prošle godine. Cilj ove obuke, rekao je Majli, je da se dolazeće oružje i oprema isporuče u Ukrajinu kako bi novoobučene snage mogle da ih koriste “nekada prije proljetnih kiša. To bi bilo idealno.”
Međutim, operativna obuka, ma koliko bila kompetentno izvedena i apsorbirana, ne daje tačnu sliku o istinskoj borbenoj sposobnosti za koju Zapad trenira Ukrajinu. Realnost je da većina ove opreme u borbenim uslovima neće izdržati ni mjesec dana. Čak i ako je Rusi ne unište, problemi održavanja hoće.
Uzmimo, na primjer, 59 vozila M-2 Bradli koje isporučuju Sjedinjene Države. Prema anegdotskim informacijama dobijenim od Reddita, Bradley je, da citiram, “NOĆNA MORA za održavanje”.
„Ne mogu ni da počnem da saosjećam koliko je jebeno užasno održavanje Bredlija“, izjavio je autor, veteran američke vojske koji je služio u jedinici Bradli u Iraku.
“Dvije iskusne ekipe MOŽDA bi mogle promijeniti jednu Bredovu komponentu za 3 ili 4 sata, ako ništa ne krene po zlu (uvijek nešto pođe po zlu). Zatim ste dobili poluge za podešavanje gusjenice, amortizere, kotače, sam lančanik, koje sve treba održavati i mijenjati po potrebi. Još nisam ni počeo da pričam o motoru/mjenjaču. Kada radite servise na tome, to nije samo podizanje poklopca motora. Morate s Bradlija skinuti oklop tako da vozilo M88 Vreker može koristiti svoju dizalicu da DIŽE motor/transmiter iz trupa.”
Strajker nije ništa bolji. Prema nedavnom članku u Responsible Statecraftu, američki vojnici koji su koristili vozilo u Iraku i Afganistanu nazvali su Strajker „veoma dobrim borbenim vozilom, sve dok se kreće asfaltiranim putem, dok ne pada kiša — i dok ne mora u borbu.”
Strajker je također težak sistem za pravilno održavanje. Jedna od kritičnih karakteristika Strykera je “sistem održavanja visine” ili HMS. Ukratko, to je ono što sprečava da se trup vozila ne spusti na gume. Neuspjeh u stalnom održavanju i nadzoru HMS sistema rezultiraće trljanjem trupa o gume, uzrokujući kvar guma i neupotrebljivo vozilo.
HMS je složen, a neuspjeh održavanja ili rada jedne komponente rezultiraće kvarom cijelog sistema. Vjerovatnoća da će budući ukrajinski operateri Strajkera pravilno održavati HMS u borbenim uslovima gotovo je ravna nuli – nedostajaće im obuka, kao i neophodna „logistička podrška“ (kao što su rezervni dijelovi).
Čini se da njemački Marder IFV predstavlja sličnu glavobolju za održavanje za Ukrajince: prema članku iz 2021. u The National Interestu, „Vozilo se od početka smatralo nepouzdanim: gusjenice su se brzo istrošile, prenosi su često otkazivali, a vojnici nisu mogli lako ukloniti motor vozila za održavanje na terenu.”
Dok se Njemačka sprema uložiti značajnu količinu novca u nadogradnju Mardera, to još nije učinjeno. Ukrajina je naslijedila stari sistem naoružanja koji sa sobom nosi značajan problem održavanja s kojim se Ukrajina nije spremna pravovaljano nositi.
Švedski CV 90 imao je ograničene borbe u Afganistanu kada je bio raspoređen u norveškoj vojsci. Iako nema dovoljno javno dostupnih podataka o održivosti ovog sistema, treba samo napomenuti da čak i ako se SV 90 pokaže lakim za održavanje, on predstavlja potpuno drugačiji problem održavanja od onog za Bradli, Strajker ili Marder.
Ukratko, da bi pravilno upravljala sa pet bataljonskih ekvivalenata borbenih vozila pješadije kojima se isporučuju njihovi partneri u NATO-u, Ukrajina će morati obučiti svoje trupe za održavanje na četiri potpuno različita sistema, svaki sa svojim jedinstvenim skupom problema i zasebnom logističkom/rezervnom podrškom zahtjevi.
To je, doslovno, logistička noćna mora koja će se na kraju pokazati kao Ahilova peta Ramštajn tranše teške opreme.
Ali čak i ovom slučaju, čini se da ni NATO ni Ukrajina ne vide šumu od drveta. Umjesto da priznaju da materijal koji se dostavlja nije adekvatan da Ukrajinu učini sposobnom za izvođenje ofanzivnih operacija velikih razmjera protiv Rusije, dvije strane su počele napadati jedna drugu oko pitanja tenkova, odnosno nevoljnosti Njemačke da Ukrajini za isporuči stotine modernih Leopard 2 glavnih borbenih tenkova.
Sastanak u Ramštajnu bio je ometen zabrinutošću nemačkog parlamenta zbog situacije u kojoj Njemačka obezbeđuje tenkove koji bi se koristili za borbu protiv Rusa u Ukrajini.
Ovu zabrinutost je možda najbolje dočarao Peter Bistron iz desničarske stranke Alternativa za Njemačku. „Njemački tenkovi [koji se bore] protiv Rusije u Ukrajini“, izazvao je Bystron svoje kolege, „zapamtite, vaši djedovi su pokušali napraviti isti trik, zajedno sa [ukrajinskim nacionalistima] Melnikom, Banderom i njihovim pristalicama.”
“Rezultat je bio ogromna patnja, milioni žrtava na obje strane i, na kraju, ruski tenkovi su došli ovdje, u Berlin. Dva tenka tenka ostaju stalno izložena u blizini i to morate imati na umu kada svako jutro prolazite pored njih”, rekao je Bistron, misleći na dva sovjetska tenka T-34 na spomeniku palim sovjetskim vojnicima u Tirgartenu.
Pitanje tenkova Leopard je, međutim, više političko nego tehničko, s tim da je Poljska zaprijetila da će ignorisati eventualno odbijanje Njemačke da dozvoli slanje tenkova u Ukrajinu, najavljujući da je spremna poslati 14 svojih tenkova Leopard 2 u Ukrajinu u bliskoj budućnosti. U kombinaciji sa 14 tenkova Čelindžer 2 koje su obećali Britanci, Ukrajina je dobila 28 od 300 tenkova za koje je rekla da su joj potrebni za bilo koju buduću ofanzivu. [Sada otprilike 58 sa američkim Abramsima.]
Ako ostavimo na stranu brojčane razlike i poteškoće u održavanju, NATO političari izgledaju prilično zadovoljni onim što je postignuto u Ramštajnu. Prema riječima britanskog ministra odbrane Ben Valasa, u obraćanju Parlamentu,
“Međunarodna zajednica priznaje da je opremanje Ukrajine da potisne Rusiju sa svoje teritorije jednako važno kao i opremanje Ukrajine da brani ono što već ima. Današnji paket predstavlja značajno povećanje kapaciteta Ukrajine. To znači da mogu prijeći od otpora do protjerivanja ruskih snaga sa ukrajinskog tla.”
Čini se da Valas ignoriše činjenicu da bi ovlašćujući Ukrajinu da protjera ruske trupe iz onoga što je – nakon aneksije četiri bivše ukrajinske teritorije (Lugansk, Donjeck, Zaporožje i Herson) prošlog septembra – trajno postao dio Ruske Federacije, NATO potencijalno stvorio uslove pod kojima bi Rusija mogla doktrinarno koristiti nuklearno oružje. Ti bi uslovi bili odbrana od gomilanja konvencionalne vojne moći koja bi mogla ugroziti opstanak Rusije.
Rusija to, međutim, nije ignorisala. Portparol Kremlja Dmitrij Peskov je nakon okončanja sastanka u Ramštajnu najavio novinarima „Potencijalno, ovo je izuzetno opasno, to će značiti dovođenje sukoba na potpuno novi nivo, što, naravno, ne sluti na dobro sa tačke gledišta globalne i panevropske sigurnosti.”
Viši ruski zvaničnici reagovali su na društvenim mrežama. Anatolij Antonov, ruski ambasador u Sjedinjenim Državama, izjavio je na svom Telegram kanalu da:
“Svima bi trebalo biti jasno – uništićemo svako oružje koje su režimu Zelenskog isporučile ili Sjedinjene Države ili NATO. To je istina i sada kao što je bilo i za vrijeme Velikog otadžbinskog rata. Pojava tenkova sa nacističkim obilježjima na tlu bivšeg Sovjetskog Saveza nedvosmisleno nas tjera na svrgavanje neonacističkog režima u Ukrajini i stvaranje normalnih uslova kako bi susjedni narodi u regiji mogli mirno živjeti kao u stara vremena.”
Dmitrij Medvedev, bivši ruski predsjednik Rusije i bliski savetnik ruskog predsednika Vladimira Putina, dodao je na Tviteru da oni koji promovišu ruski poraz rizikuju da izazovu globalnu propast. “Niko od njih ne razumije da poraz nuklearne sile u konvencionalnom ratu može dovesti do nuklearnog. Nuklearne sile ne mogu biti poražene u velikim sukobima ključnim za njihovu sudbinu.”
Realnost je, međutim, da će posljedice rada Ramštajn kontakt grupe biti daleko štetnije za Ukrajinu nego za Rusiju.
Pod pritiskom Zapada da izvrši veliku ofanzivu sa ciljem proterivanja ruskih snaga sa teritorija zaposjednutih prošle godine, general Zalužnji će biti primoran da žrtvuje sve rezerve koje bi bio u stanju da prikupi nakon Ramštajna, a u svrhu upuštanja u besciljne napade na neprijatelja koji je daleko drugačiji od onog s kojim se Ukrajina suočila u septembru i oktobru prošle godine.
Tada je obnovljena ukrajinska vojska, osnažena desetinama milijardi dolara opreme NATO-a, obukom i operativnom podrškom, bila u mogućnosti da iskoristi preopterećene ruske snage da povrati velike dijelove teritorije u Harkovu i Hersonu.
Danas je rusko vojno prisustvo u Ukrajini daleko od onoga što je bilo u jesen 2022. godine. Nakon Putinove odluke iz septembra 2022. da mobiliše 300.000 rezervista, Rusija nije samo konsolidovala liniju fronta u istočnoj Ukrajini, zauzevši odbrambeniju poziciju , već je svoje snage ojačala sa oko 80.000 mobilisanih vojnika, omogućavajući tako održavanje ofanzivne operacije u oblastima Donjecka, dok je ojačala svoju odbranu u Hersonu i Lugansku.
Od 24. februara do jeseni 2022. Rusija je značajno odstupila od načina na koji je doktrinarno procesuirala svoj rat u Ukrajini. Rat će se, ubuduće, voditi prema pravilima. Odbrambeni položaji će biti postavljeni na način koji je osmišljen da se porazi usklađeni NATO napad, kako u smislu gustine trupa duž linije fronta, tako i po dubini (nešto što je nedostajalo u ofanzivi u Harkovu u septembru 2022.) i uz dovoljnu posvećenu artiljerijsku podršku (opet, nedostatak septembra 2022.).
Prema vlastitom priznanju generala Zalužnjeg, Ukrajina nema dovoljno snaga za taj zadatak. Čak i kada bi bila u stanju da koncentriše ljude i materijal sve tri brigade koji su u pripremi nakon sastanka Ramštajn Kontakt grupe na jednom mjestu u isto vrijeme, oko 20.000 vojnika o kojima je riječ ne bi bili u mogućnosti da probiju rusku odbranu organizovanu na doktrinarni način.
Ukrajina i NATO bi trebali poslušati čas istorije kojuži je Petr Bistron iznio svojim kolegama njemačkim parlamentarcima — njemački tenkovi istorijski ne prolaze dobro protiv ruskih tenkova na ukrajinskom tlu.
A Ben Volis i Mark Majli bi trebali obratiti pažnju na borbeni poredak ruskih snaga koje se suprotstavljaju ukrajinskoj vojsci, posebno oko kritičnih bojišta u i oko strateškog grada Bahmuta. Tamo su ruski vojnici koji pripadaju 8. gardijskoj armiji spremni da nastave tradiciju heroja Vasilija Čujkova iz Staljingrada i Berlina, uništavajući fašističke snage na bojnom polju.
Iako današnji vojnici 8. gardijske armije možda neće postavljati novu seriju tenkova izloženih u berlinskom Tirgartenu, budite sigurni da dobro znaju svoje istorijsko naslijeđe i ono što se od njih očekuje.
Ovo je, više od bilo čega drugog, pravi efekat Ramštajna, uzročno-posljedične veze koju Zapad, čini se, ne može niti želi uočiti prije nego što bude prekasno za desetine hiljada ukrajinskih vojnika čiji će životi biti žrtvovani na oltaru nacionalističke oholosti i neznanja.
Piše: Skot Riter za Consortium News, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret