Uvijek sam govorio da je rijetka vještina napisati tekst u kojem nema ni jedne činjenice, odnosno ni jednog istinitog podatka. No ljudi koji su autori takvih smiješnih ostvarenja su, uglavnom, teško zloupotrebljivi mahnitaši. Napisati, međutim, tekst u kojem su činjenice svedene na beznačajnu manjinu kako bi prikrivale kolosalne laži je najčešće produkt pokvareno sračunatih umova u svrhu manipulacije ili mahnitašima iz prvog slučaja, ili prostodušnim svijetom kojem je teško živjeti bez ideala. Tekst istoričara Nemanje Devića „Republika Srpska i nikad više 1941’” napisan za RT je, otprilike, sve to i još gore. Dević otvara tekst tezom da se 1991. „srpski narod samoorganizovao i krenuo u borbu za izgradnju vlastite državnosti”, koja i nije naročito originalna, s obzirom da se radi o najjeftinijoj paroli svih uništitelja jugoslovenskog državnog koncepta, ili da pojednostavimo: „Ne bi oni, ali morali su jer su oni krenuli da…”, a koja opet ne objašnjava zašto se, u tom haosu, niko nije istinski stao u odbranu jugoslovenske civilizacije.
No dobro, paralogika je u iščašenoj realnost norma. A Dević ne može da joj doda stari dobri začin koji glasi: „Srpski narod se samoorganizovao i krenuo u borbu za izgradnju sopstvene državnosti ne bi li sprečio da mu se ponovi Jasenovac i genocid koji je generacija njegovih otaca preživela u Drugom svetskom ratu i NDH.” Uzmimo kao istorijski tačno polazište da je dominantna većina Srba u BiH zaista učestvovala u stvaranju Republike Srpske jer su, u strahu od tuđmanizma koji se iz Hrvatske prelivao u BiH, imali realne razloge za strah da će im se ponoviti 1941. Realno, niko se od Srba nije mogao osjećati prijatno retorikom sa skupova SDA i HDZ, ali to nikako ne objašnjava zbog čega je SDS, kao „samoorganizator” srpskog naroda ušao u predizbornu koaliciju upravo sa takvim strankama i, štoviše, sa njima na svaki način išao na štetu opoziciji koja je, bilo da se radilo o socijaldemokratima ili reformistima, zagovarala opstanak i reformu Jugoslavije? Dević nam baja o tome da je nekakav „impuls za samoodbranu došao… ‘odozdo’, iz naroda koji je neretko bio posmatran s podozrenjem u drugim delovima srpstva; koji je i 1980-ih nazivan Bosancima i po osobinama viđen srodnijim Muji i Hasi nego što je bio smatran za svoju braću.” Hajde sad što je za moralistu Devićevog kalibra sasvim prirodno da protiv revitalizacije ustaške rasističke ideologije nastupa blatantnim rasizmom, prema kojem su osobine (šta god to bilo!) nekog „Muje i Hase” nešto što je nužno ništavno i odvratno i sa čime se gadost uopšte i porediti, ali kako se u „impuls za samoodbranu odozdo” tumači predizborna koalicija sa otvoreno proustaškim HDZ-om i njemu naklonjenoj mladomuslimanskom SDA? U SDS-u su vjerovali da će se HDZ zalagati za opstanak Jugoslavije, ili da je istorijski revizionizam uloge Ravnogorskog pokreta dobra osnova za izgradnju BiH i Jugoslavije? Ili da je sam koncept jednoetničkih stranaka zasnovan na percepciji prvog komšije kao primarnog vjekovnog dušmana, dobar osnov za opstanak bilo kakve zajedničke države?
Dević, istinabog, opravdano s prezirom gleda na pojednostavljivače bosanske istorije i jugoslovenske krize poput Noela Malkoma ili Tima Džude, ali se mora reći da ih je u startu nadmašio, a u nastavku još i više. „Komunistička politika sećanja, zasnovana na ideologiji bratstva i jedinstva, posle Titove smrti”, obavještava nas Dević „pokazivala je znake kolapsa”, da bi, zatim, prešao u otvorenog lažova: „I do tada, srpski narod u Hrvatskoj i BiH na neki način je prkosio zvaničnim narativima: četiri decenije učili su jednu istu zvaničnu istoriju u školi o ideološkim dimenzijama zločina i genocida u NDH 1941‒1945. (koji nikada nije nazvan tim imenom), dok su unutar svoja četiri zida mogli da čuju drugačiju verziju događaja, koji su ih upućivali na zaključak da su za zulume nad njihovim precima presudni bili verski i nacionalni razlozi.” Znamo da paralogičar Dević piše isključivo radi dodvoravanja dominantnim narativima i profitiranja od njih, ali da kao akademski građanin tvrdi da „verski i nacionalni razlozi” u slučaju fašističkih doktrina, kakva je bila ustaška, nisu i ne mogu biti odvojeni od ideoloških je, ili posljedica elementarnog neznanja ili lošeg propaga(n)dnog kadroviranja . Deviću to, po zadatku, ili zbog čiste gluposti nije jasno, jer bi, valjda, u suprotnom bio barem malko obazriviji, ali je u naučnoj literaturi koja se u SFRJ mogla kupiti u svakoj knjižari to bilo sasvim jasno: „Priključila se je ustaškom rasizmu i vjerska netrpeljivost protiv pravoslavnih Srba. Srbi u NDH su niža rasa, strani elemenat u prostoru koji je isključivo hrvatski. Zato za njih nema mjesta kao „dotepence” i nekadanje rimokatolike a sada otpadnike od katoličke vjere. Hitler je Paveliću dao zeleno svjetlo i za svoju srbofobiju. Smatrao je, da je i genocid — iseljavanje, ubijanje, logorisanje i prekrštavanje Srba — uslov opstanka NDH”, piše tako Antun Miletić Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. iz 1986., koju je izdalo Spomen područje Jasenovaci, da stvar za Devića bude još gora, termin genocid podvlači na više mjesta i to upravo zbog utvrđene opasnosti istorijskog revizionizma: „To treba da zna naša mlada generacija, da prepozna one koji produžuju u ovim oblicima i akcijama užasan zločin. Već ova knjiga dokumenata ukazuje mladima na ono bitno za genocid: „Kako on tokom vremena nastaje, što znači… U stvari zločinci tvrde da nije zločin ono što jeste: nevina žrtva prije svega, izdaja, i razbojništvo, i hladno, sračunato ubojstvo da ostavi zločinačke tragove i u budućnosti, zločin posebne općečovječanske odrednice — genocid… Posle savezničkih odluka u Moskvi postavilo se pitanje odgovornosti, za sve vrste genocida pa i ovu koju je sprovodio Stepinac sa ustašama prekrštavajuči Srbe.”
Također treba napomenuti da je sam pojam „genocid” u svjetskoj nauci 60-tih i 70-tih godina još uvijek bio relativno nedavno utvrđen pojam, te je njegovo korištenje bilo relativno rijetko u naučnoj literaturi, nauštrb „zločina protiv čovječanstva” (o tome koliko se radi o kompleksnoj materiji vidjeti OVDJE). U tom smislu Sima Simić u svojoj studiji Vatikan protiv Jugoslavije, Titograd 1957., zaključuje:
„U cilju stvaranja što homogenije nacionalne i katoličke naseobine, ustaše su proklamovale radikalno sprovođenje hrvatstva i to putem opšte negacije srpstva na teritoriji gde, uglavnom, vekovima žive zajedno Hrvati i Srbi. Ovaj ustaški radikalizam, stvarno, značio je nacionalno uništenje Srba kao i njihovih kulturnih i nacionalnih tekovina i dobara u Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, Kordunu, Dalmaciji, Boki kotorskoj, Bosni i Hercegovini. Što se tiče verske pripadnosti, to je značilo brutalan napad na hrišćansko učenje Srpske pravoslavne crkve i njene tekovine. Istorijska je istina da je proklamovanje NDH, uz vojničku pomoć osovine, na jednom dijelu okupirane Jugoslavije, značilo opštu povredu Versajskog ugovora, a održavanje klero-ustaške vladavine svirepim terorom nad mirnim stanovništvom, da je značilo grubu povredu Haške konvencije, uopšte da je ceo ‘novi poredak’ značio niz zločina najteže vrste – zločina protiv čovečnosti.”
O četverotomnoj studiji Ustaški zločini genocida Milana Bulajića čiji je prvi tom objavljen u Beogradu 1986 ne treba posebno ni raspravljati. Deviću, međutim, ne smeta da terminu „genocid”, koji se, kako vidimo, koristio u Jugoslaviji u opisu srpskih stradanja u NDH, već mu iz čiste šovinističke pakosti dodaje pridjev „hrvatski”, jer za njega, očigledno, ne postoje hrvatski antifašisti, partizani izginuli na Sutjesci, svi zagrebački i splitski ilegalci koji su izveli na desetine hrabrih akcija protiv Vermahta, italijanske vojske i ustaša i zbog čega ih je na desetine hiljada poginulo i završilo u ustaškim zatvorima i koncentracionim logorima. Zluradim propagandistima, u koje se Dević ubraja, je bilo kakav junački čin pripadnika naroda koji kolektivno demonizuje silna duševna patnja i smetnja, pa tako zaboravlja da u svjetskoj naučnoj literaturi, barem onoj koja pretenduje da bude ozbiljna, nigdje ne susrećemo termin „njemački genocid”, bilo za Holokaust, bilo za druge nacističke masovne zločine. Da se ne dotičemo sada detaljno bizarnih laži o tome da se u SFRJ nije moglo čuti za Prebilovce ili zločine ustaške Crne legije na Romaniji, uključujući i posljedični masakr u Starom Brodu na Drini, kada jedino zahvaljujući istragama i sudskim procesima vođenim u SFRJ zapravo znamo za imena žrtava ovih stratišta i koliko ih je bilo i o čemu je o SFRJ također objavljena brojna literatura. Prema tome „zločini nisu ostajali u trajnom pamćenju uprkos ideološkim pritiscima” kako iskrivljuje Dević, već je njihova memorijalizacija bila odraz vrlo jasne posvećenosti režima da žrtve nađu svoj mir, a da se počinioci kazne. Istina da to u svakom kraju nije išlo lako, te su ponegdje, poput Foče ili dijelova Istočne Hercegovine, lokalne vlasti, zbog specifične situacije, određene zločine radije prepuštale kolektivnom zaboravu, nadajući se da će nove generacije tako lakše potisnuti traumatična sjećanja. Koliko je to bio ispravan postupak jeste diskutabilno, ali on svakako nije učinjen iz loše namjere, niti se na osnovu pojedinačnih slučajeva i izuzetaka mogu donositi opšti zaključci o odnosu prema zločina okupatora i njegovih saradnika u socijalističkoj Jugoslaviji.
Međutim u svojim diletantskim kolektivnim žigosanjima, Dević, kao i svaki propagator mržnje postaje ponajviše nalik onome što mrzi. Na isti način na koji je Alija Izetbegović u Foči 1991. nudio „ruku pomirenja” Srbima, a zbog ravnogorskih pokolja nad muslimanima 1942., uprkos tome što su i Draža Mihailović i svi njegovi komandanti osuđeni pred jugoslovenskim sudovima, te je nejasno ko je s kim imao da se nanovo miri, tako i Dević u svojim izopačenim moralisanjima previđa da je režim koji je navodno potiskivao i skrivao sjećanja na zločine nad Srbima u NDH, isti onaj koji je tu državu zbrisao sa lica zemlja, izvršio odmazdu nad njenom vojskom na Blajburgu i na smrt i dugogodišnje robije osudio više od 80 ustaških glavešina, kao i jednog od jasnih inspiratora genocida, etničkog čiščenja i nasilnih prevjeravanja Srba, zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.
Ali ne, vidite, kažu nam Stepinčevi klerikalni i laički advokati, on je samo govorio o ljubavi i praštanju, ali su mu zlokobni i protuhrvatski srbokomunisti napakovali. Slično postupa i Dević, pa tako nalazi za shodno citirati Biljanu Plavšić i to priliku kada je 1991. izjavila da joj je želja „da mi Srbi nikad i nikome ne učinimo ono što su hrvatske ustaše nama učinile.” Iako to oni Srbi koji su se svrstali uz NOB, u dominantnom broju slučajeva, nisu činili ni u vrijeme trajanja ustaškog genocida i iako je to nečinjenje bilo završena priča, već davno prije nego što su se o tome pitali ljudi poput Biljane Plavšić, nekako uvijek ispadne da čim šovinistički ostrašćenici počnu govoriti o ljubavi i praštanju, ili se njma izgovarati, treba biti spreman za najgore. A što se i dogodilo. I nije imalo nikakve naročite veze sa „sprečavanjem da se ne ponovi 1941”. Ili će nas Dević, koji nije čitao Miletića i namjerno nije naučio da „zločinci (uvijek) tvrde da nije zločin ono što jeste”, sutra ubjeđivati da je približno 17 hiljada bosanskomuslimanskih civila na teritoriji Republike Srpske od aprila do avgusta 1992 moralo biti ubijeno kao zalog toga da se Jasenovac neće ponoviti?
U nekoj budućoj lažljivoj perverziji od teksta, Dević bi mogao izaći sa nekom vrstom priručnika pod naslovom „Ako ne želite da vam se ponovo dogodi Jasenovac, učinite sljedeće”. Doduše, već je načeo temu: „Za razliku od Srba iz Republike Srpske Krajine, Srpska nije doživela “Oluju” i oduprla se moćnim muslimansko-hrvatskim ofanzivama iza kojih je stajala politička, ekonomska i vojna pomoć čitavog Zapada.” Ozbiljno? Zar nije sam svojevremeni predsjednik skupštne Republike Srpske Momčilo Krajišnik izjavio da su im upravo ti isti zapadnjaci, uoči rata, saopštili: „Ne možete imati Jugoslaviju, ali možete imati svoj entitet!” Dakle ništa drugačije od onoga što je Radovan Karadžić, u svom manipulativno-lažljivom stilu, potvrdio bijesnim, unezvjerenim i konfuznim delegatima 12.5.1992. na Šesnaestoj sjednici Narodne skupštine Srpske republike BiH u Banjaluci, a to je da je Zapad nastojao „Srbima u BiH što manje da, mada su morali prihvatiti da im dadnu ono što je osnovno – državni entitet u okviru BiH” i da je „važno da smo dobili na političkom polјu saglasnost da je naša volјa da imamo svoju državnu jedinicu u BiH legitimnu i da niko nema pravo da nam to ospori. Možda ospori neko selo, ili neku opštinu, ali pravo da imamo svoju državnu jedinicu, svoj državni organizam i entitet u BiH niko nije mogao da nam ospori.” To je, uostalom, bilo u skladu sa nacrtom lorda Karingtona od 4. Novembra 1991., da narodima u BiH treba omogućiti „samoupravu u mjeri u kojoj je to moguće, sa zakonodavnim tijelom, upravnom strukturom i sudstvom.”
Drugim riječima, Dević ponovo laže da je Republika Srpska odoljela moćnim ofanzivama pod patronatom zapada, jer ofanzive u cilju njenog sloma, u skladu s načelima proklamovanim još prije početka rata, nikada nisu ni pokrenute, a one koje jesu su zaustavljene iz istog centra kao i ofanzive vojske Republike Srpske 1993. Istina je, dakle, sasvim suprotna i glasi da su osnivači Republike Srpske od početka bili uklopljeni u zapadne projekte rekonfiguracije Balkana, baš kao i današnja srpska vodstva koja surealnim džingoizmom prikrivaju svoju suštastvenu kapitulantsku narav. I činjenicu da su ratovi za jugoslovensko naslijeđe, osim teritorijalnih razgraničenja u beznačajne državice bili i načini intronizacije kapitulanata i kompradora u vladare kojima će uvijek trebati profesionalni lažovi poput Devića da objasne koliko je Jugoslavija bila neprirodno, a postojeća autodestruktivna mržnja i huškačke igrice prirodno stanje.
Ovo je bilo jasno i Miloradu Ekmečiću kada je u „Dugom kretanju između klanja i oranja” zaključio da je „Istorija građanskog rata 1992-1995. vođena u okviru američkog aksioma da srpski narod ne može obnoviti državu koju je stvarao za dva posljednja veka, od revolucije 1804 i da politički mora ostati u isfragmentiranom stanju bez višeg stepena jedinstva”, i da će „Sjedinjene države Srbima ugađati u svemu, sem u pravu na suverenu nacionalnu državu i nezavisnost”, kao i da Srbi „1992. nisu izgubili samo svoju državu, nego i svoju istoriju kroz koju je ona stvarana”. I gdje se tu uklapa Dević? U cijelu priču. Njegovu karijeru možemo pratiti od govora koji je održao kao mlađani kadar Srpskog pokreta obnove, kada je srpskom narodu poručivao da im je najveći saveznik upravo Amerika, pa do gnusnih izrugivanja bokeljskim partizanima koji su za svoje akcije strijeljani da bi kolaboratorski četnici 1943. oko njihovih leševa igrali kolo na glavnom gradskom trgu u Herceg Novom, pa do denunciranja i šikaniranja svakoga ko svoje stavove ne usklađuje sa proklamovanim bezumljima karijerističkih poltrona. Ali tako to biva kada se struka zamijeni urnisanjem sirotinje i kada vlada velika jagma za šeširom vremešnog Matije Bećkovića. Onom vrstom šešira u koji se na raznim sijelima, posijleima i zborovanjima skupljaju pozamašne sume za bijednu egzistenciju. Kako 1941. nikada ne bi prošla. A i zašto bi kada je očigledna agenda da nikada ne prođe. I kada je huškačkim agendašima to isplativo.
Piše: Vuk Bačanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret
Ne bih da budem advokat Deviću, ali drugačiju imaju perspektivu Šumadinci od Bosanaca. Rat na teritoriji uže Srbije od ’41. do’ 45. je bio pravi građanski rat (ideološki rat u okviru jedne nacije), dok je rat na drugim delovima Jugoslavije bio ne samo građanski (ideološki) već i međunacionalni i međuverski. Zato se u užoj Srbiji pre svega broje civilne žrtve jedne, druge, treće ili četvrte vojske (partizana, četnika, ljotićevaca, nedićevaca), pa se tek onda gleda njihov odnos prema okupatoru (manji ili veći otpor, manja ili veća saradnja). Žrtve svih ovih vojski su bili Srbi. Između ostalog, zato nama nije isto Pavelić i Ljotić, jer dominantna žrtva Ljotićeve ideološke zastranjenosti su Srbi, dok su Hrvati bili marginalne žrtve Pavelićeve ideološke zastranjenost, u odnosu na broj Srba, Jevreja i Roma (da ne pričam sad da okupaciona zona Srbije nema samostalnost u meri u kojoj je ima NDH, da ne poredim količinu moći Pavelića u NDH sa količinom koju ima Ljotić u okupacionoj zoni Srbije itd.)