Svetog Savu Srpskog nisu poštovali samo pravoslavci i dalmatinski katolici, nego i Muslimani. Kako piše prof. dr B. Stojkovski, od dolaska Turaka na Balkan i islamizacije srpskog i drugog slovenskog stanovništva, duboka i iskrena vera u čudotvornost njegovih netruležnih moštiju bili su obeležje dela verovanja i muslimanskog i pravoslavnog stanovništva:
„Nekoliko istorijskih izvora iz vremena prvog veka osmanske vlasti na Balkanu rečitije svedoče nego bilo šta drugo o razmerama takvog poštovanja. Mletački ambasador u Carigradu i istovremeno putopisac Benedeto Ramberti je 1534. godine zabeležio da manastiru Mileševi veću milostinju daju Turci i Jevreji nego li hrišćani. Francuski autor, pak, po imenu Žan Šeno (pratilac francuskog ambasadora Aramona i samog sultana Sulejmana) na putu za safavidski Iran 1547. godine je zapisao kako Turci štuju mileševske kaluđere i dele im milostinju. Još jedan Mlečanin, Nikolo Zeno u komentarima na putovanje u Persiju koje je jula 1473. godine preduzeo ambasador kod Uzun Hasana i njegov predak Katarin Zeno, u otprilike isto vreme, 1550. godine je pisao da mileševsko manastirsko bratstvo živi od milostinje što im ponajviše pružaju Turci, koji Sveca osobito štuju i jako ga se boje. Slične podatke zabeležio je 1574. godine francuski autor Pjer Leskalopje, koji je te godine putovao u Erdelj. Na koncu pomenimo i da je austrijski putopisac i hadžija ka Jerusalimu, Melhior fon Zajdlic, nešto ranije, 1559. godine opisao manastir Mileševu i večno počivalište Svetoga Save, rekavši tom prilikom da je ovaj manastir bio tada dobro očuvan, a naročito manastirska crkva sa ikonama, koje su na grčki način srebrom ukrašene, kao malo gde, vrlo bogato okićene. Na jednom oltaru bio je srebrni kovčeg, u kome je počivalo telo Svetog Save.“[1]
Dolazili su mu jednako kao danas Svetom Vasiliju Ostroškom ljudi svih veroispovesti po pomoć, isceljenje, molitvu. Šta želim da kažem? Sava je i mrtav, odnosno živ u večnosti, ujedinjavao i zbližavao ljude i činio od njih braću. I baš tom autentičnom iskrenošću i neslućenim dimenzijama duha i misli, Sveti Sava je tako bosonog i bestežan, predvodio i prevodi ljude u bratsku slobodarsku ljubav. Takođe je zabeleženo da su ruku i štap Svetog Save u vreme kada je manastir Mileševa nestao u plamenu habzburško-osmanskih ratova sačuvale lokalne muslimanske porodice.
Međutim, danas se pojavljuju predavanja i tekstovi u kojima se pominje da je izvor mržnje Srba prema Bošnjacima u Nomokanonu, izriču se laži zaodenute u obavezu intelektualca da „traži uzroke krvoprolića“ i sukoba devedesetih, koji nanovo spaljuje mir puštajući iz Pandorine kutije sve zloduhe jednog posrnulog vremena. Imama iz Kozarca, Amira Mahića, koji je Svetog Savu uporedio sa osnivačem „sekte“ koja nije hrišćanska, već fašistička, u ozbiljnom društvu ne bi videli drugačije od fanatika koji širom zapadnog sveta spaljuju Kur’an, umišljajući da tako brane sekularizam, zapadne vrednosti, ili šta već. Mahićevi stavovi su stavovi čoveka koji, u tako dobro poznatom maniru današnjice, drži predavanje o onome o čemu zna malo ili ništa, da bi potom usledile reakcije onih koji glasno odobravaju izrečene neistine ili traže glavu onoga ko je takve neistine izrekao.
Tu se našao i građanski aktivista, i pisac tekstova na teme o kojima zna malo ili ništa, Andrej Nikolaidis, da u jednom od svojih tekstova insinuira da je imam Mahić kao desetogodišnji dečak bio interniran u logor Trnopolje od strane vlasti Republike Srpske, a zbog dela sadržaja Nomokanona koji se odnosi na anatemisanje jeresi i drugih verskih učenja koja su, iz perspektive pravoslavlja, pogrešna, što je praksa koja postoji u svim abrahamskim religijama, kako međusobno, tako i između sledbenika različitih teologija u okvirima iste religije. Nomokanon ili Krmčija (gr. nomos – građanski zakon, kanon – crkveno pravilo) je zbornik građanskih i crkvenih propisa vizantijske države, koje je odabrao i preveo Sveti Sava početkom 13. veka. Predstavlja prvi srpski pravni akt i do sada nikome nije palo na pamet da ga tumači na ovakav način. Prevod Zakonopravila Miodraga Petrovića, odnosno kritičko izdanje na čije se opaske osvrće Nikolaidis, izašlo je relativno skoro, a u kojem je preveden samo prvi deo, prvih četrdesetosam glava.
Drugi je objavila Dabrobosanska eparhija 2017.godine, dok se jedini originalni prepis čuva u Zagrebu. Sve prepise koje danas imamo su kopije. Ne samo prosečan Srbin, nego ni intelektualac nije mogao ni da čita, ni da koristi dugo Krmčiju Svetoga Save. Uzimati za osnovu svojih insinuacija mišljenje jednog prevodioca, koji piše nakon ratova devedesetih je apsurdno i najviše nalikuje nacističkoj demonizaciji Jevreja zbog dela njihovih sakralnih spisa u kojima su izražavani animoziteti prema nejevrejima, iako se Jevreji po izražavanju takvih animoziteta, ili proklinjanja učenja koja se iz perspektive njihovih teologa smatraju pogrešnima, nimalo ne razlikuju, ne samo od drugih abrahamskih verskih zajednica, već ni od bilo koje ljudske zajednice, od drevnih Skandinavaca do amazonskih plemena. Povezati animozitet vizantijskih teologa prema islamu s kojim je njihova država, uzgred budi rečeno, bila u konstantnom ratnom sukobu, sa zločinima koji se događaju u blizini Prijedora 1992. je jednako strašno kao optužbe da u svakom muslimanu leži potencijalni terorista, zbog jednako površnog i vankontekstualnog razumevanja istorijskih izvora islamske civilizacije.
Tako neorganizovan sentiment je nemoguće artikulisati drugačije nego izbijanjem mržnje u reči. Ne ide, prosto. Svaki napad počinje prezirom prema onome što imate ili uglavnom nemate. Površnim navođenjem delova Zakonopravila i manipulativnim izborom kanona, znajući da ljudi ne mogu biti dovoljno informisani o istom (a kako možete imati mišljenje o nečemu ako niste informisani), Nikolaidis insinuirajući nalazi koren mržnje, postojanje logora, baš u Svetom Savi. I to iz pravnog akta koji je u to vreme doneo propise o zaštiti siromašnih, obespravljenih slojeva društva, koje je lično regulisao Sava.
Ako neko stalno laže i izvrće istoriju, posledica nije samo ta da verujete lažima, već da zapravo niko više ne veruje ni u šta, kako je napisao veliki pisac s kraja prethodnog veka. To dovodi do toga da istorija mora biti uvek ispunjena novim lažima onih koji istoriju ne znaju, ili je u ovom slučaju citiraju paušalno sa Vikipedije. Tako dobijate laži u zavisnosti od toga kako politički vetar duva. Kada nestane poverenje u naučne istine, nestaje i odlučnosti, izostaje akcija, raste podela. Politika i istorija zavise od ogromnog broja varijabli. Naša nacionalna istorija je imala svoje uspone i padove, svoja neprijateljstva i prijateljstva, kao što istorije svih naroda imaju. Kao što svaka religija ima svoje negiranje druge, što nužno ne znači da time razvija mržnju. Slučajevi ekstremnih izliva protiv Svetog Save svedoče nepouzdanog čoveka podložnog manipulaciji. Duboko mi je žao što takav svet mora da se samopotvrdi u svakom pisanju nazivajući samog sebe intelektualcem.
[1] https://www.kcns.org.rs/agora/kult-svetog-save-kod-muslimana-xvi%E2%88%92xx-vek/
Piše: Jelena Petrović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret