Kada je vojska regenta Aleksandra ušla u Skoplje, Aleksa Šantić je protiv revanšizma napisao Pesmu s Vardara u slavu venčanja jednorodne braće sa slobodom. Kći poslednjeg prizrenskog paše i poslednja bosanska kadinica, filantropkinja Nimet-hanuma Jahić (etnička Turkinja) govorila je do duboke starosti: Ja sam pionir kralja. Iako praktično nema ustanove naše kulture kojoj kralj Aleksandar nije bio mecena ili zadužbinar, njena izjava da im je uzeo zemlju, a doneo slobodu sublimira naročit odnos prema muslimanima čijom je jednom od prestolnica u ujedinjenoj otadžbini postalo upravo Skoplje. Dok je Austrougarska kupovala lojalnost bosanskih muslimana nediranjem u zaostale društvene odnose, a frankovačka propaganda nakon aneksije pri inicijativi lista Hrvatskog pravo za izgradnju zagrebačke džamije 1908. pisala kako Hrvati ne žele kao Šumadinci džamije rušiti, već graditi, ona Srbija čija je zastranjenja Dimitrije Tucović pravično kritikovao da bi za nju ipak junački poginuo, upalila je u dubokoj provinciji iskru progresa nezamislivog pod okriljem osmanskog predmoderniteta, a pogotovo bugarskih, grčkih te albanskih asimilacijskih i šovinističkih projekata koji su po njegovom slomu pretendovali na makedonske teritorije.
Kao što je saborac njegovog oca iz bosanskohercegovačkog ustanka, vojvoda Mićo Ljubibratić ratujući protiv Osmanlija prvi preveo Kur’an na južnoslovenske jezike, time podvlačeći bitnost muslimana u demokratskom poretku za koji se borio, Aleksandar je konačno dokidanje feudalnih privilegija bosanskih begova nadomestio demokratizacijom obrazovanja i religijskog života koju su uživali svi društveni slojevi. U Sarajevu je odmah po ujedinjenju 8. decembra 1918. otvorena moderna šerijatska gimnazija sa bibliotekom, sportskom, dramskom i muzičkom sekcijom. Žarko Vidović priseća se i da se na svom putu bez povratka u Marsej poklonio u jednoj od sarajevskih džamija.
Kralj Aleksandar je ukazom od 24. aprila 1924. osnovao i najelitniju islamsku školu na slovenskom jugu, skopsku Veliku medresu kralja Aleksandra koja naredne godine počinje sa radom po kombinaciji islamsko-teološkog i gimnazijskog programa sa 28 predmeta od kojih su desetak bili u vezi sa islamskim naukama, a naročito obimna bila je nastava jezika jer su se učili srpskohrvatski, arapski, turski, latinski, nemački i francuski. Kroz nju je prošlo 187 učenika iz ukupno devet generacija muslimanskih mladića mahom iz Sandžaka, Kosova i Crne Gore, ređe iz same Makedonije i BiH. Po ugledu na jugoslovenske gimnazije imala je osam razreda. Albancima je bila obezbeđena nastava maternjeg jezika. S druge strane, danas u postdejtonskoj BiH svedočimo sveopštoj devalvaciji verskog obrazovanja. Ne čudi što tradicionalne ustanove preinačene u mrestilišta antiprosvetiteljskog i antimodernističkog mračnjaštva bilo mladomuslimanskog ili ljotićevskog tipa ne mogu odgojiti autoritete kojima bi uzori bili Džemaludin Čaušević ili Petar Zimonjić.
Daleko od stožera duhovnosti i moralnih vertikala, to što je Elis Bektaš odavno odredio kao logičnu spregu klerikalizma i vulgarnog materijalizma degradiralo je većinu bogoslovija i medresa u uskogruda, nazadna čvorišta sektarijanizma kao u naširoko citiranoj izjavi prote Vlade Zečevića o fanatizmu s predumišljajem.
Upravnik medrese za vreme čitavog njenog postojanja bio je hafiz Ahmed Mehmedbašić, Mostarac koji se proslavio kao projugoslovenski borac protiv austrougarskog kolonijalizma. On je zajedno sa zemljakom Hasanom Repcem, sorbonskim diplomcem orijentalistike i nacionalnim revolucionarom iz odreda vojvode Dula dao boju i oblik nastavnom programu prema izazovima epohe koji su izrasli u veliku misiju: prosvećivanjem i nacionalnom izgradnjom omladine do istorijske smene generacija u imperijalnom vlašću i sektarijanizmom unazađenoj provinciji koja je s podozrenjem gledala na medresu za posrbljavanje u kojoj se usuđuju da sviraju klavir. Nemački jezik i književnost predavao je najveći germanista srpske kulture – prvi Srbin među Nemcima – Pero Slijepčević, koji je doživotno odan mladobosanskim idealima u vaspitanje slobodnih naraštaja tu unosio eho svesti i elana revolucionarnog pokoljenja pred Veliki rat. Hasanova supruga, ujedno i možda najobrazovanija Srpkinja svoga veka – klasičarka i prevoditeljka Anica Savić-Rebac predavala je čak četiri jezika (grčki, latinski, nemački i francuski) u školi svog muža: najnadahnutiji spomenik njihovim skopskim danima svakako je delo Rebeke Vest čiji putopis o Jugoslaviji spada u sami vrh engleske književnosti, u rang Hemingvejevih i Orvelovih impresija Španije.
Portrete duhovnih aristokrata u provincijskoj tmini, Anice kako promišlja Šelija dok kuva džem (Govori s blistavošću svica, ali njen let nije lepršav, već je hitro putovanje od jedne logički utvrđene tačke do druge) i Hasana na sastancima sa starim imamima i poletnim studentima koje je dala ova Britanka univerzalizuje kroz misao Denija Sore da bi dvadeset takvih svetskih duhova očuvalo civilizaciju: Oni su stubovi koji podupiru nevidljivu kuću, sklonište koje moramo imati ako ne želimo da nas oduvaju vetrovi prirode, sluteći njeno skoro pomračenje i brodolom.
Priča se da se baš u to vreme među zagrebačkim frankovcima podrugljivo govorilo: tko hoće učiti komunizam, nek ide u medresu u Skoplje. Demokratski i humanistički ideali socijalizma pronašli su preko književnosti Krleže, Cesareca i Gorkog put do dinarskih srca seljačkih sinova Sandžaka, Plava, Gusinja i Pešteri u slobodoumnoj intelektualnoj klimi ove neobične škole, najpre kroz literarnu družinu i (ilegalnu) bibliotekarsku aktivnost, a potom list Vesnik. Bilo je tu nečega svježeg, osobitog, što je, učinilo mi se, dolazilo od neistrošenosti i ozbiljnosti muslimanskog svijeta i njihove omladine – priseća se kasnije književnik i akademik Radovan Zogović o radu medresanata koji ga je privukao na jednoj priredbi Gajreta u Tetovu (glavni poverenik Gajreta za Makedoniju, advokat Zija Smajlagić branio je medresante posle velikog štrajka 1930. kada je škola bila pred gašenjem), a kada je u medresi osnovana ćelija SKOJ-a, ubrzo je postala rasadnik budućih narodnih heroja i temelj partijske organizacije u Makedoniji.
Iz nje je zbog komunističkih aktivnosti 1935. bio udaljen i Ćamil Sijarić. Istoričar Mustafa Memić koji je i sam prošao kroz Crvenu medresu gotovo filmski je opisao oduševljeni antinacistički revolt njenih đaka 27. marta: Kada je kolona demonstranata stigla do škole i počela da uzvikuje: „Medresa napolje! Medresa napolje!” – stari direktor Mehmedbašić shvatio je da je njegovim mukotrpnim nastojanjima da sačuva školu od zatvaranja došao kraj i kada njegovi učenici, „državni pitomci”, u uniformama i sa šajkačama na glavi, stupe u kolonu demonstranata, više neće biti nikakvih „argumenata” kojima će pred vlastima uspjeti da je brani i odbrani. Pokušao je da to u posljednjem momentu spriječi. Izašao je na balkon zgrade ispred koje su svih 230 učenika, koliko ih je tada bilo u školi, izašli iz svojih učionica i zahtijevali da im se otvore vrata od internata. „Djeco, vratite se u razrede! Ne izlazite na ulicu! Zar ne shvatate, ako izađete, da se u nju više nikada vratiti nećete?” Neko je, revoltiran na svoga „dišu” što im sprečava izlazak, da bi mu napakostio iz revolta uzvikuno: „Dole Francuska!”, ne radi toga što je tako mislio i osjećao, već što je znao da je direktor razbio svoj radio aparat kada je čuo za vijest da je slobodarski Pariz pao u ruke neprijatelja. To je još više razbjesnelo Mehmedbašića. Izdao je naredbu vaspitačima da učenike utjeraju u razrede, a internatsko osoblje i pojedine vaspitače rasporedio je da čuvaju i štite mjesta preko kojih se moglo preskočiti i izaći na ulicu. Za to vrijeme policija je na konjima i sa pendrecima u rukama opkolila školu. U takvoj situaciji rukovodstvo SKOJ-a je izdalo direktivu da se nasilno otvori magazin u kojem su se nalazila koplja, sa željeznim štitom i malim trobojkama i da se preko zidova i iskakanjem kroz prozore prebaci grupa najborbenijih, koji će u sukobu sa policijom omogućiti da se svi učenici prebace i priključe demonstrantima. Straže koje su bile postavljene bile su nemoćne. Policajci na bahatim konjima jurili su da prvu grupu razbiju. Učenici su stajali kao stijene, ispruživši koplja u rukama u svoju samoodbranu. Policija je ipak odstupila. Zagrmjelo je ono opšte „URA!” i za tili čas 230 učenika Velike medrese marširalo je ulicama Skoplja. Demonstranti su ih rasporedili na čelo kolone, s obzirom da su svojim kopljima mogli lakše da štite kolonu. Tri dana nakon toga škola je zatvorena.
Stoga je i njihov doprinos NOB-u bio titanski: desetine skopskih medresanata pale su u najvećoj jugoslovenskoj epopeji kao žrtve fašističkih logora od Jasenovca do Norveške, ali i partizanski borci protiv okupatora i slugu mu (najpre albanskih balista), čime je kraljeva medresa ubrojana među naše škole koje su uz kragujevačku, cetinjsku i bijeljinsku gimnaziju najteže stradale u Drugom svetskom ratu. Neki su poput jednog od među prvima proglašenih narodnih heroja, legendarnog Rifata Burdžovića koga su 1942. ubili četnici kod Mrkonjić grada prokrstarili zemlju u proleterskim brigadama.
Drugi su po odlasku na studije pružali otpor kroz ilegalni rad, poput Alije Avdovića koga je Gestapo iz Skoplja sproveo na Banjicu gde je avgusta 1941. streljan kao i Zenun Hasaković 1943. godine, ili Osman Sabitović Bego iz Prozora, član studentske ilegale na beogradskom Pravnom, o kome Avdo Humo zapisuje: U sebi je nosio zlatan majdan čvrstih moralnih principa nasleđenih od jedne patrijarhalne porodice koja je ekonomski propala… Osman je bio sav satkan od poštenja, pravednosti i otvorenosti u svemu; nije mogao da prećuti nepravdu bilo od koga da je dolazila.
Već interniranog u Lepoglavu 1940. ustaše ga po uspostavi NDH sprovode u Kerestinec gde biva pogubljen zajedno sa Božidarom Adžijom, Avgustom Cesarecom, Viktorom Rozencvajgom – cvetom hrvatskih antifašista. Od albanskih komunista istakli su se Aziz i Hivzija Sulejmani, koji je preživeo NOR i postao jedan od pionira književnosti kosovskih Albanaca sa romanom Ljudi koji tematizuje mladost u kraljevoj medresi koja je postala crvena, i narodni heroj Meto Barjektari. Zemunskog ilegalca i studenta Jakuba Kuburevića iz Pljevalja ustaše su zverski mučile, živog ispekle i obesile.
Amer Maslo s Orijentalnog instituta u Sarajevu beleži hrabrost ravnu etici Miloša N. Đurića jednog od najučenijih Bošnjaka u istoriji koji je diplomirao književnost na Sorboni, profesora tefsira, hadisa i orijentalnih jezika u kraljevoj medresi Muhameda Tajiba Okića, koga je bugarski okupator proterao iz Skoplja u Sarajevo. U jeku ustaškog terora kada su mnogi muslimani koji su se pre rata izjašnjavali kao Srbi preko noći postajali Hrvatima, po premeštaju u Šerijatsku gimnaziju prkosno je u rubrici profesorskog dosijea za nacionalnost ćirilicom ispisao Srbin tad kada ga je ova demonstracija antifašizma i solidarnosti s progonjenim komšijama mogla koštati glave. Zbog toga ovaj svestrani velikan sa tri diplome iz oblasti prava i filologije, alim od desetak jezika kome se kao srbofilu Alija Nametak rugao kako ne zna hrvatski i ljubi ćirilicu biva primoran da 1942. potraži utočište od Pavelićevog terora u Turskoj. Potom nalazi mesto pri poslanstvu Republike Turske u okupiranom Beogradu, ali ga po njegovom raspuštanju nacisti interniraju u Nemačku. U Istanbulu od 1945. radi u arhivu premijerske kancelarije, a zatim predaje na nizu prestižnih islamskih fakulteta gde se smatra osnivačem moderne turske katedre za tefsir i hadis. Preveo je i Hasanaginicu na turski jezik. Tamo 1977. umire, a po svojoj želji ukopan je na sarajevskom mezarju Bare.
Rebeka Vest napisala je i da je kralj Aleksandar imao poetsku ideju kakva krasi samo najveće umove u istoriji. Kao kadet Paževskog korpusa u Petrogradu mnogo je voleo Pesmu o sokolu Maksima Gorkog: tako je najavljivao svome narodu slobodu. Nagovore da odustane od ličnog režima u korist britanskog modela parlamentarne monarhije odbio je rečima da mu za to trebaju i britanske partije u skupštini, umesto plebejske i plemenske demagogije balkanskih stranaka. Štitio je jugoslovenske narode od vlastitih političara. Simbolika njegove skopske zadužbine, kraljeve medrese neprocenjiva je zbog intelektualnih divova koji su tu generacije podučili pismenosti u duhu slobodarstva i humanizma, a njihovi đaci te vrednosti i krvlju potvrdili. Ona je bila savršeno oličenje svih ideala jugoslovenske civilizacije, najplemenitije koja je na Balkanu postojala računajući sve velike imperije, u čijem je strmoglavu devedesetih najteže stradao upravo za tuđ račun obmanut bošnjački narod. Šta su za svo to vreme albanski i grčki nacionalisti na okolnim prostorima učinili za svoje Slovene, a bugarski za svoje muslimane sem brutalnih progona, gušenja slobode veroispovesti i zatiranja narodnosti? Ako je Tito kroz Pokret nesvrstanih praktično uradio više za slogu i oslobođenje islamskog sveta nego mladomuslimanski poltroni one sile koja ga je serijom imperijalističkih pohoda zbog nafte razorila, onda je kralj Aleksandar znatnije doprineo islamskoj prosveti i kulturnoj emancipaciji jugoslovenskih muslimana od idolopoklonika Alije Izetbegovića i Hasana Čengića, čija podređenost svim mogućim retrogradnim krugovima u kovanju antijugoslovenskih savezništava tek stiže na naplatu.
Piše: Vojislav Durmanović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret