Brutalno ubistvo Tire Nikolsa od strane pet policajaca iz Blek Memfisa u Tenesiju, trebalo bi biti dovoljan razlog razbijanja fantazije da će politika favorizovanja identiteta i različitostI riješiti društveno, ekonomsko i političko propadanje Sjedinjenih država. Ne samo da su bivši policajci afroamerikanci, već i gradsku policijsku upravu vodi afroamerikanka Kerilin Dejvis. Ništa od ovoga nije pomoglo Nikolsu, još jednoj žrtvi modernog policijskog linča.
Militaristi, korporativisti, oligarsi, političari, akademici i medijski konglomerati zagovaraju politiku identiteta i različitosti jer ne rade baš ništa kako bi se ispravile sistemske nepravde ili pošasti trajnog rata koji muče SAD. To je reklamni trik, brend, koji se koristi za prikrivanja porasta društvene nejednakosti i imperijalističkog ludila. Trik koji uaokuplja liberale i obrazovane butik aktivizmom, koji ne samo da je neefikasan već i pogoršava podjelu između privilegovane i radničke klase u vremenima ozbiljnih ekonomskih nevolja. Imućni grde sirotinju zbog lošeg ponašanja, rasizma, jezičke nekorektnosti i drečavosti, zanemarujući pritom da su osnovni uzroci svega toga ekonomske nevolje. Oligarsi ne mogu biti sretniji.
Da li su se životi američkih domorodaca poboljšali kao rezultat zakona koji nalažu asimilaciju i ukidanje plemenskih prava na zemlju koju je progurao Čarls Kurtis, prvi potpredsjednik domorodačkog porijekla? Da li nam je bolje sa Klarensom Tomasom, koji se protivi afirmativnoj akciji, na Vrhovnom sudu, ili Viktorijom Nuland, ratnim jastrebom u Sejt Dipartmentu? Je li naše perpetuiranje trajnog rata ugodnije jer je Lojd Ostin, Afroamerikanac, ministar odbrane? Da li je vojska postala humanija jer prihvata transrodne vojnike? Je li društvena nejednakost i državni koj je kontroliše nešto prihvatljivo jer je Sundar Pikai – koji je rođen u Indiji – izvršni direktor Googlea i Alphabeta? Da li se industrija oružja poboljšala jer je Keti j. Varden, žena, izvršna direktorica Nortop Grumana, a druga žena, Fibi Novaković, generalna direktorica Dženeral Dinamiksa? Da li je radnim porodicama bolje sa Dženet Jelen, koja uzrokuje sve veću nezaposlenost i „nesigurnost radnog mjesta“ za smanjenje inflacije, kao sekretarica trezora? Da li je filmska industrija poboljšana kada rediteljka, Ketrin Boglou, snimi “Zero Dark Thirty”, čisti agitprop za CIA.? Pogledajte ovaj oglas za zapošljavanje koji je objavila CIA koji sumira apsurdnost u kojoj smo završili.
Kolonijalni režimi uvijek pronalaze pokorne domorodačke vođe – “Papa Doc” Fransis Duvalije na Haitiju, Anastasio Somoza u Nikaragvi, Mobutu Sese Seko u Kongu, Mohammad Reza Pahlavi u Iranu – spremni da odrađuju njihov prljavi posao zbog imperijalističke eksploatacije i pljačke zemlje koje kontrolišu. Da bi osujetile narodne težnje za pravdom, kolonijalne policijske snage su rutinski vršile zločine u ime tlačitelja. Autohtoni borci za slobodu koji se bore pomoću podrške siromašnih i marginilizovanih obično bivaju prisiljeni da odstupe s vlasti ili bivaju ubijeni, kao što je bio slučaj sa vođom za nezavisnost Konga Patrisom Lumumbom i čileanskim predsjednikom Salvadorom Aljendeom. Poglavicu Lakota, Bika koji sjedi, ubili su pripadnici njegovog vlastitog plemena, koji su služili u policijskim snagama rezervata u Stending Roku.
Ako stojite uz potlačene, gotovo uvijek ćete na kraju biti tretirani jednako kao potlačeni. Zbog toga je FBI., zajedno s čikaškom policijom, ubio Freda Hamptona i gotovo sigurno je bio umiješan u ubistvo Malkoma X-a, koji je siromašna urbana naselja nazivao “unutrašnjim kolonijama”. Militarizovane policijske snage u SAD-u funkcionišu kao okupacione vojske. Policajci koji su ubili Tajera Nikolsa ne razlikuju se od onih u rezervatu i kolonijalnim policijskim snagama.
Živimo pod vrstom korporativnog kolonijalizma. Motori bijele nadmoći, koji su konstruisali oblike institucionalnog i ekonomskog rasizma koji siromašne održavaju u stanju siromaštva, skriveni su iza atraktivnih političkih ličnosti poput Baracka Obame, kojeg je Kornel Vest nazvao „crna maskota Val Strita“. Ova “lica multikulturalizma” provjerava i bira vladajuća klasa. Obamu je uzgojila i promovisala politička mašina grada Čikaga, jedna od najprljavijih i najkorumpiranijih u zemlji.
„To je uvreda za organizovane pokrete ljudi za koje ove institucije tvrde da ih žele da uključe“, rekao mi je Glen Ford, pokojni urednik The Black Agenda Report 2018. „Ove institucije pišu scenario. To je njihova naručena drama. Oni biraju glumce, crna, smeđa, žuta, crvena lica koja žele.”
Ford je nazvao one koji promovišu politiku identiteta „reprezentacionistima“ koji „žele da vide neke crne ljude predstavljene u svim sektorima vodstva, u svim sektorima društva. Žele crne naučnike. Žele crne filmske zvijezde. Žele crne naučnike na Harvardu. Žele crnce na Vol stritu. Ali to je samo reprezentacija. To je to.”
Danak koji je korporativni kapitalizam uzeo ljudima za koje ti „reprezentacionalisti” tvrde da ih predstavljaju, najbolje razotkriva sveopštu prevaru. Afroamerikanci su izgubili 40 posto svog ukupnog bogatstva od finansijskog kolapsa 2008. godine zbog nesrazmjernog utjecaja pada vlasništva nad nekretninama, predatorskih kredita, ovrha i gubitka posla.
Prema američkom Birou za popis stanovništva i Ministarstvu za zdravstvo i socijalne usluge, oni imaju drugu najvišu stopu siromaštva od 21,7 posto, nakon domorodačkih Amerikanaca sa 25,9 posto, a slijede Hispanoamerikanci sa 17,6 posto i bijeli Amerikanci sa 9,5 posto. Od 2021. godine, djeca crnaca i Indijanaca živjela su u siromaštvu sa 28 odnosno 25 posto, a slijede ih latinoamerička djeca sa 25 posto i bijela djeca sa 10 posto. Gotovo 40 posto beskućnika u zemlji su Afroamerikanci, iako i čine oko 14 posto naše populacije. Ova brojka ne uključuje ljude koji žive u oronulim, pretrpanim stanovima ili sa porodicom ili prijateljima zbog finansijskih poteškoća. Afroamerikanci čine pet puta više zatvorske populacije od bijelaca.
Identitetska politika dopušta liberalima da se valjaju u zblatu zamornee moralne superiornosti dok kažnjavaju, cenzurišu i deplatformišu sve one koji se ne uklapaju u propisani politički korektan govor. Oni su novi jakobinci. Ova igrica prikriva njihovu pasivnost pred korporativnom zloupotrebom, neoliberalizmom, permanentnim ratom i ograničavanjem građanskih sloboda. Oni se ne suprotstavljaju institucijama koje orkestriraju socijalnu i ekonomsku nepravdu. Oni nastoje da vladajuću klasu učine naizgled prijatnijom. Uz podršku Demokratske stranke, liberalni mediji, akademska zajednica i platforme društvenih medija u Silikonskoj dolini, demoniziraju žrtve korporativnog državnog udara i deindustrijalizacije. Svoje primarne političke saveze sklapaju s onima koji prihvaćaju politiku identiteta, bilo da su na Volstritu ili u Pentagonu. Oni su korisni idioti za klasu milijardera, moralni krstaši koji proširuju podjele unutar društva koje vladajući oligarsi njeguju kako bi zadržali kontrolu.
Raznolikost je važna. Ali različitost, kada je lišena političke agende koja se bori protiv tlačitelja u ime potlačenih, predstavlja samo izlog. Radi se o inkorporiranju sićušnog segmenta onih koje je društvo marginaliziralo u nepravedne strukture kako bi se iste ovjekovječile.
Učenici razreda kojem sam predavao, a radilo se o pritvorenicima u zatvoru maksimalne sigurnosti u Nju Džersiju napisali su predstavu o njihovim životima “U kavezu”. Predstava je trajala skoro mjesec dana u Teatru Pasaž u Trentonu, Nju Džersi, gdje je bila rasprodata gotovo svake večeri. Kasnije ga je objavio Hajmarket Books. 28 učenika u odeljenju insistiralo je da nadzornik u priči ne bude bijelac. To je bilo previše lako, rekli su. To bi bila laž koja omogućava ljudima da pojednostave i maskiraju opresivni aparat banaka, korporacija, policije, sudova i zatvorskog sistema, a svi oni su svoju politiku zapošljavanja zasnovali na različitosti. Sistemi unutrašnje eksploatacije i ugnjetavanja moraju biti ciljani i demontirani, bez obzira koga zapošljavaju.
Moja knjiga, Naš razred: Trauma i transformacija u američkom zatvoru, koristi iskustvo pisanja drame da ispriča priče mojih učenika i prenese njihovo duboko razumijevanje represivnih snaga i institucija koje su raspoređene protiv njih, njihovih porodica i njihovih zajednica. Ovdje i ovdje možete pogledatii moj dvodijelni intervju sa Hjugom Hamiltonom o našem razredu.
Posljednja predstava Avgusta Vilsona, “Radio golf”, predskazala je kuda će krenuti različitosti i politike identiteta lišene klasne svijesti. U predstavi se Harmond Vilks, developer nekretnina sprema pokrenuti kampanju sa viljem da postane prvi crni gradonačelnik Pitsburga. Njegova supruga Meme se priprema da postane guvernerova sekretarica za štampu. Vilks, putem navigacije univerzumom privilegija bijelog čovjeka, poslovnih dogovora, težnje za statusom i igrom golfa u seoskom klubu, mora sanirati i poreći svoj identitet. Ruzvelt Hiks, koji je bio Vilkov cimer sa fakulteta u Kornelu i potpredsjednik u Melon banci, njegov je poslovni partner. Sterling Džonson, čiji kvart Vilks i Hiks lobiraju da se grad proglasi uništenim kako bi ga mogli uništiti u korist svog multimilionskog razvojnog projekta, kaže Hiksu:
„Znaš li šta si? Trebalo mi je vremena da to shvatim. Ti si crnac. Bijelci će se zbuniti i nazvati vas crnčugom, ali ne znaju ono što ja znam. Znam istinu o tome. Ja sam crnac. Crnci su najgora stvar u Božijoj kreaciji. Crnje imaju stil. Nigeri ga imaju. Pas zna da je pas. Mačka zna da je mačka. Ali crnac ne zna da je crnac. On misli da je bijelac.”
Strašne grabežljive sile izjedaju zemlju. Korporatisti, militaristi i politički mandarini koji im služe su neprijatelji. Naš posao nije da ih učinimo privlačnijima, već da ih uništimo. Među nama ima istinskih boraca za slobodu svih etničkih grupa i porijekla čiji im integritet ne dozvoljava da služe sistemu obrnutog totalitarizma koji je uništio našu demokratiju, osiromašio naciju i ovekovečio beskrajne ratove. Raznolikost kada služi potlačenima je prednost, ali mana kada služi tlačiteljima.
Piše: Kris Hedžis za Consortium News, Prevod: Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret