Probijam se sa Hiseta ka Laušu sporije nego Rusi po Donbasu. Preselio. Ovaj put sasvim namjerno, iako ne pada kiša, a umoran od žuljanja bicikla, sjedam za volan renomiranog francuskog proizvođača automobila koji je ime dobio po prezimenu braće Luja, Marsela i Ferdinanda Renoa. Ali to sve već znate. Znate i da ću upasti u gužvu. Znate i da je reno kao i toliki drugi plemeniti i društveno odgovorni brendovi bustovan u svojoj start up fazi proizvodnjom tenkova za Prvi svjetski rat. Stotinu godina kasnije osnovnu misiju, proizvodnju smrti, nasljednici Renoovih prenijeli su na drugi, viši, upravo postmoderni nivo. Danas se njihova vizija ostvaruje još efikasnije, ali sa manje buke, i zove se sasvim jednostavno: otpad! Mojih će se pet do sedam nestrpljivih ali vjernih čitalaca s pravom zapitati zašto ponavljam sve ove stare i ispričane priče. Zašto da gubimo 12 dragocjenih minuta života? Quo vadis, Dragane? Krenuo sam na kuglanje. Gužva je u saobraćaju, gužva je na internetu, šta da se radi? Venio Banjaluka iterum crucifigi!
Strah od ponavljanja i predugih rečenica nije ništa do strah od dosade i smrti. Platon je znao, i svi akademici ga do dana današnjeg u tome kao mutavi slijede, da dobar pisac mora uvijek biti na strani premudrih vlastodržaca. Jer vlast nam dolazi od boga, kako lokalna tako i globalna, uprava i samouprava, koje od prevelikih i plodnih mošnji božanstva Napretka ne vide ni gužvu ni otpad, a kamoli potrebe prostog puka. Razložno zaključujem da je causa sui konačno spoznata i da izvan stalnog Napretka ničega i nema, što i vama savjetujem, ali vi to već uspješno praktikujete. Svi vi koji ipak sumnjate, ištite, i daće vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvoriće vam se. Jer svaki koji ište, prima; i koji traži nalazi; i koji kuca, otvoriće mu se – na veliku žalost rasista, homofoba, mizantropa i ostalih neopravdano ambicioznih stvorenja. Nešto stariji mudraci nisu pisali o otpadu. Nije ga toliko bilo. Više su voljeli palamuditi o drugim modelima beskonačnosti, o smrti ili o bogu. Jedni sa malim, a drugi sa velikim početnim slovom b. Neki pak vele da bog se može javiti i u liku pacova, velike crvene ptice ili nedajbože žene, homića ili crnca. Istina se krije u neočekivanim nišama, poput začudnih rečenica ili pak poetike kuglanja. Bio je u pravu imam Buhari. Doista smrt ima svoje muke.
Ispred mene je čista Win-Win situacija. Krenuo sam ne samo na kuglanje nego i da utvrdim dogovor za ugradnju kuhinje. Kad kažem kuglanje mislim isključivo na ono „pravo“, srednjoevropsko kuglanje, a ne na američki bowling. Kuhinja je domaća, stigla iz Sanskog Mosta. Treba mi majstor da je montira. Kugle su glatke i bez rupa, s lakoćom staju u prosječnu dinaroidsku šaku. Kuglaju samo oni posvećeni u svete tajne lijevog i desnog loha, oni upućeni u majstorske vještine gađanja „u pune“ i „u čišćenje“. Nije me bilo u kuglani petnaestak godina, ali nisam zaboravio da ova bogomolja pruža mir, utočište, nepregledne kubike sjete i odlične kontakte sa preživjelim zanatlijama. Mitteleuropeanizgubljeni raj. Kuglana je prostor slobode lišen pomodara i influensera, nafuranih klinaca i školovanih potrošača, beskrajnih kolona neznalica i vječitih početnika koje možete sresti u halama za bowling, tenis ili na selfi-pointovima. Kuhinja pruža mogućnost pouzdane termičke obrade hrane. Kuglana i kuhinja su rajska mjesta za nas starce. Terra incognita. Zemlja slobodnih staraca.
Još uvijek sam pod utiscima sinoćnjeg kafanskog razgovora sa Mesarom, Dalmošem stalno raseljenim u Banjaluci, a zapravo reinkarnacijom jednog od mudraca sa istoka. „Generalno, ovdje su ljudi poprilično glupavi!“, ispalio je ozbiljnu iako u šali izrečenu presudu o state-of-the-art narodne, nacionalne ili građanske svijesti u našoj dejtonskoj državici i bližem joj okruženju. Istina, lako je u ovoj tezi prepoznati i punu šaku ponosa jednog krupnog došljaka, ponosa neophodnog da se u novoj sredini zauzme i utvrdi zasluženo mjesto. „Ne poštuju nikoga, ne poštuju sami sebe, ne poštuju i ne zanima ih ako je neko dobar u nečemu što radi i samo traže ružne stvari i priliku da blate jedni druge“. Spremno argumentujući veoma smjelu tvrdnju Mesar se, na iznenađenje cijenjenog auditorijuma, poziva na nikog drugog do Desanku Maksimović, kako kaže „Maksu“! Smijemo se ovom nadimku rahmetli srpske poetese Dese. Ljudi su srećni samo dok putuju i čekaju, glavna je misao. Sreća nije u ostvarenju cilja već u putovanju do cilja. Valjda je mislio na Desinu pjesmu „Strepnja“, uglazbljenu i preimenovanu od neumrlog Hašima Kučuka Hokija u „Ne, nemoj mi prići“, ili na neke Maksine maksime, ko bi ga znao.
„Evo moji prijatelji otišli da rade u Njemačku. I kad su tamo, nisu sretni. Švabe su škrte, zakoni prestrogi, svijet je neuljudan, sve je nepristupačno, život je tuđi, pate za Banjalukom, a kad dođu kući opet im ništa ne valja, bezakonje, neimaština, te rupe, blato, korupcija, prevara i nepravda… Oni su stvarno sretni samo dok putuju i kada zaglave u gužvi na graničnom prijelazu. Zato tako često dolaze“. Nakon što smo postigli konsenzus o topografiji sreće i smjestili je na nepregledne ravnice besplatnog autobana, Džoni, inspirisan više diskretnim muskatnim mirisom lozovače nego Mesarevim hermeneutičkim vještinama, uleće u razgovor autobio-naracijom o vojnom roku u Bileći i o tome kako je do Bileće putovao duže i teže nego do Beča. Bobule, spretno zajahavši talas filozofije sreće u nastanku, tvrdi da Džoni nema razloga da se buni zbog predugog puta u Bileću jer je zato i duže bio srećan. Gužve u saobraćaju su same po sebi kristalizovana sreća. I strepnja. Nema puta ka miru. Mir je put.
Od pošasti konzumerizma pravo je kuglanje, „ono koje nije bowling“, spasio neuspjeh prilikom nominovanja za uvrštavanje na listu olimpijskih sportova, nekad u posljednjim decenijama prošlog vijeka, ali i činjenica da su stoičke i istinski plemenite discipline isuviše zatvorene i bolne pa ne mogu biti dovoljno privlačne za široke narodne mase. Šta uopšte ova plemenita vještina ima da traži na olimpijskoj paradi nacionalističkog šunda i kiča u kojoj se unaprijed znaju pobjednici, a zemlje domaćini kupuju domaćinstva suvim zlatom ili krvlju. Žao mi je karlinga. Ponekad su veliki neuspjesi u stvari velike pobjede, misao je dostojna gospođe Dese. Neka se naš govor slaže sa našim životom. Bolesnik ne traži rječitog ljekara.
„Štede i ne razmišljaju kada kupuju lozu za sadnju pa onda ne mogu imati dobro vino“, tvrdi naš veseli biblijski mudrac! Ako ne laže anonimni autor sa Gugla, te ako njega nije slagao robot koji mu je pomagao u brojanju, vino se u Bibliji spominje 235 puta. Značajna cifra i pouzdan znak da su judeohrišćanski carevi, apostoli i njihovi sljedbenici bili poprilične ispičuture. Možda i naznaka da je vino jedna od deset ključnih riječi Biblije. Usudio bih se kladiti da je Svevišnji u top tri. Roboti ne lažu. Osim ako nisu drugačije programirani. „Neverovatno čoveče, 235 puta, alkoholno piće!“ Rođak je to onog robota koji broji sve naše šepave korake po kugli zemaljskoj, popisuje naše navike, očitava snove, nudi nam nepotrebne proizvode i arhivira duše, za života i poslije smrti.
Čitali su u kafani „Rađanje Banjalukopolisa“ i sad me, sasvim očekivano, zajebavaju. Pravda za Gagulu! Uprkos svemu ponosan sam na sva tri krvavo izborena palčića na fejsbuku Preokreta i punih trideset i devet na CZZS fejsu. Plašim se da ne postanem viralan jer viralnost je smrt za istinsku umjetnost, a nakon nestanka svih ideologija, i opijum za narod. Zna to dobro senhor Paolo Koeljo. Konačno, nije mala stvar gotovo preko noći od člana biblioteke postati poznati spisatelj; iako bi neko zlonamjeran mogao reći pisac tek jedne kratke satirične priče. Ako je i tako, sada već možemo govoriti o uticajima i o naslijeđu. Olakšajmo posao književnoj istoriografiji i Vikipediji. Istina je i neka ostane zapisano, velikom uspjehu su kumovali kako „bolećivo djetinjstvo“ tako i dječačke posjete isturenom odjeljenju Narodne biblioteke u naselju Mejdan iz kojeg sam krišom iznosio knjige. Teška jeres mog djetinjstva u eri suverene vladavine stripa i pubertetske literature. Pokušaji skrivanja knjiga bili su očekivano neuspješni što je navelo moje drage havere da me počaste nadimkom Krleža, od milja Krle. Nadimci se nisu dugo na meni zadržavali. Kao pahulje na užarenim dječjim obrazima. Eto, poetika a la Kemal Coco. Ostalo je i nešto Krletove ironije. I pasija za Filipom Latinoviczem. Biblioteke raspoređene po naseljima su poodavno ugašene. Gubitaši. Po uzoru na Getea ispilih se na vrijeme. Lokalna odjeljenja zamijenio je nekakav Bibliobus koji se u međuvremenu izgubio u gradskoj i prigradskoj gužvi tražeći, poput tri mudraca sa istoka, poput Mesara i Džonija, Keruaka i drugova, sreću i uspjeh na putu.
U kuglani brzo zakivamo dogovor za montiranje kuhinje. Majstor Bole kaže da je zauzet narednih deset dana pa ćemo se čuti da se čujemo, da se dogovorimo da se vidimo, da bi se, kad se (čujemo, dogovorimo i) vidimo, dogovorili kako i kad da montiramo kuhinju. Uglavnom, riješićemo. Savršeno. Putovanje će potrajati. Biću srećan dosta dugo iako sve to sad moram objasniti i voljenoj Anji, ali ona se sigurno neće uznemiriti zbog kuhinje. Oni u CZZS se bave mnogo važnijim stvarima, bukvalno, spasavanjem svijeta. Bole je vrhunski majstor za pločasti namještaj po mjeri i što je još važnije iz stare je kuglaške porodice. Osvojili su sve što se može osvojiti u kuglanju. Čika Brko, iako u finim 60-im, i dalje je jedan od najboljih kuglaša naše lige. Gotovo da je u potpunosti ostavio pivo i duvan prije desetak godina i tako borbu za kuglaškog GOAT-a učinio još neizvjesnijom.
Diskobolos kao trajni obrazac čiste inteligencije i atletske energije jedan je od najvećih falsifikata, plagijata ili nesporazuma istorijske nauke. U opakoj konkurenciji. Kakav crni bacač diska, riječ je zapravo o antičkom kuglašu. Ko ima oči neka vidi! Ko ima uši neka čuje! Kuglanje usavršava tijelo i duh, razvija socijalne vještine i istrajnost, širi mrežu iskrenih poznanstava i vodi ka nirvani i pomirenju sa smrću. Pokret klatna kojim se izbacuje kugla ne simbolizuje vječnost. On jeste vječnost. Zato i ne treba da čudi da za razliku od većine precijenjenih sportova koji su odavno odlijepili od svoje suštine, godine i vrijeme su prijatelji kuglanja, kao što to istorija, urođeno nestrpljenje i slaba koljena svakako nisu. Svaki istinski kuglaš vrlo dobro osjeća da ako se nekim sportom stiče besmrtnost onda je to kuglanje, jer besmrtnost nije ništa drugo nego mirenje sa smrću. Mi sa životom i smrću i nemamo problem, ono što nas plaši je prelaz. A prelaz je jedna od ključnih kuglaških riječi i glavni razlog kulturno-civilizacijskog potiranja ideje kuglanja.
Da sve ovo nekim čudom sazna gospodin Bil plemeniti Gejts, odustao bi od jalovih tumaranja za savršenim vakcinama, od vlažnih snova o eliksiru mladosti, manuo bi se kupovine nepreglednih hektara i hektara zemlje, okanio bi se pokušaja mudrovanja nedostojnih i prosječnog bircuza raspalog grada Džeksona u državi Misisipi, i makar jednom sedmično krenuo put kuglane. Prave kuglane, javne, zajedničke, gdje bi možda upoznao načine kako da se dostojanstveno pomiri sa smrću.
„Stvarno vam kažem, ovdje su ljudi poprilično glupavi! Blate jedni druge, a tamo gdje treba da se bune nikad ih nema“, autoritetom mudraca dvometraša i iskusnog vinogradara ponavlja Mesar. Pri tome, kao i svakom istinskom mudracu nije mu ni na kraj pameti da učestvuje ili nedajbože pokreće neke revolucije. „Možeš’ mislit’ koliko je to glupo! Čitao sam prije neki dan da su prošle godine u Srbiji potrošili nekoliko milijuna eura na vještačko đubrivo za koje se poslije ispostavilo da nije ni trebalo koristiti. Bilo im skupo da ispitaju zemljište prije đubrenja pa su vjerojatno slušali savjete onog nekog lika koji je najpametniji na svakoj krsnoj slavi“. Džoni priča o projektu za gradnju tunela dugog 75 km, valjda između Italije i Švajcarske, koji je trajao ukupno 25 godina od čega je 2/3 vremena potrošeno na pripremne studije, projektovanje i uvođenje u rad. I oni su sreću tražili u putovanju i strepnji, horski zaključujemo, a nemaju ni krsne slave. Neko je pod uticajem metafizike ŽAP-a pitao da li je tunel jednosmjeran. Nikoli Tesli bi sa današnjom tehnologijom za izradu projekta trebalo maksimalno dvije do tri godine. Đokoviću godina. Semiru Osmanagiću ne više od 15 minuta.
Ko zna zašto, pokušavam se ubaciti u razgovor prepričavanjem studije koja je pokazala kako su stereotipne predstave o skandinavskom blagostanju i pravednom društvu čista laž i kako se u posljednjih 20-ak i kusur godina, u tom najpravedijem od svih svjetova, bogatstvo ogromnom brzinom prelijevalo u već prepune kace bogatih, a sve na račun „ostalih“. Sjećam se čak i imena autora i studije, ali je konkurencija za šankom jednostavno prejaka. Osjećam blagu nelagodu, valjda normalnu za anarho-komuniste kada osvijeste vlastitu opsesiju bogatstvom bogatih. Škotski prijatelj je ponovo u gostima. Horizont očekivanja se sužava. I ničeg uzvišenog nema u mojoj glavi.
Nekako sam se domogao kuglane i prestao misliti na veče provedeno sa mudracima sa istoka. Dok bacam kugle „u pune“ na suflerskoj stolici sjedi Desanka. Njeno pojanje nisam zapravo nikada najbolje razumio, a ne mogu reći ni da sam se previše i trudio. Sad me je sramota. Možda će me pitati šta sam to sve njeno čitao, a ja ću joj hrabro priznati da je prioritet u mejdanskoj biblioteci imala Agata Kristl. Priča se da je bila dobra drugarica i kolegica, a u Beogradu i komšinica, Branku i Bogdanki Cici Ćopić. Desa, ne Agata. Ipak, zbog Cicine ljubomore nisu se mnogo družili. Pomišljam da je pitam za Branka, da je pitam da li su i u njihovo vrijeme ljudi bili poprilično glupavi, ali me od toga odvađa njen glas stroge razrednice. A i Branko je sve to već davno rekao. I pokusao pilav.
„Quo vadis, Dragane! Drži se levog loha i ispruži ručicu do kraja. Ne šaraj, odluči se za stranu, ili levo ili desno, probijajući kroz sredinu rušiš samo tri čunja!“, dobacuje mi naša poetesa nišaneći me ispod muškog šešira. „Rezultat će doći. Rezultat je lep samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da“. Prvi pravi nagovještaj mi se javlja u vidu trodnevnog šepanja i gutanja nesteroidnog antiinflamatornog lijeka u formi 75 miligramskih tableta sa modifikovanim oslobađanjem. U grupu zabilježenih ali veoma rijetkih neželjenih dejstava spadaju i psihijatrijski poremećaji poput dezorijentisanosti, depresije, insomnije, noćnih mora, iritabilnosti i psihotičnih poremećaja. Izgaram od želje da joj skrešem u taj sivi Međetijev šešir sva grozničava pitanja izvučena sa ovog putovanja. Ipak, lakše je poslati mejl. Draga Deso, najveći protivnici kuglanja su urođeno nestrpljenje, istorija i potrošena koljena. Kuhinju ćemo već nekako montirati, istoriju iznova izmisliti, ali mirenje sa smrću sa ovakvim koljenima, po svemu sudeći, neće ići tako lako. Da li je kuglao Branko?
Piše: Dragan Dragomirović za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret