Prije desetak dana hafiz i doktor islamskih nauka Dževad Gološ na svom je tviter profilu objavio nekoliko kratkih rečenica kojima se iskazuje sumnja u moć muzike da oplemeni ljudsku dušu. Bilo bi u najmanju ruku budalasto čuditi se što je ta njegova objava izazvala kritičke reakcije, u rasponu od duhovitog podjebavanja do ozlojeđenosti, jednog broja tviteraša koji sebe smatraju braniocima ne samo moderniteta već i civilizacijskih i humanističkih vrijednosti i tekovina uopšte. Potom je, nekih pet sati kasnije, hafiz i doktor islamskih nauka Gološ objavio novi tvit, u kom otkriva da prethodna objava ne sadrži njegove autorske misli, već je ogorčeno umovanje o muzici pozajmio iz Tolstojeve pripovijetke Krojcerova sonata. Opet bi bilo budalasto čuditi se što je taj njegov tvit izazvao erupciju oduševljenja među onima koji sebe smatraju za branioce legata kog je mladomuslimanska sekta ostavila u političkom i društvenom životu.
Egzaltacija Gološevih adoranata ne može, međutim, opovrgnuti činjenicu da je njihov ljubimac tom prilikom namagarčio jedino – sebe sama. I, naravno, sve one koji ga smatraju posjednikom solidnog razuma i visprenog duha. Prije svega, Tolstojevi čitaoci nemaju nikakvu obavezu da pamte svaku rečenicu iz voluminoznog opusa tog književnog klasika. Dalje, samo posve vulgaran duh ne može razumjeti razliku između citiranja Tolstoja i navođenja replike koju Tolstoj stavlja u usta junaku nekog od svojih djela.
Problem se, međutim, ne iscrpljuje u Gološevoj demonstraciji vlastitog neznanja, već razotkriva i njegov obogaljeni etički svjetonazor. Gološ, naime, nije doktorirao istoriju umjetnosti na tezi o postmodernističkoj dekonstrukciji, već je doktor islamskih nauka, a ujedno je i hafiz. To znači da on u javni prostor ulazi kao zastupnik ideje koja počiva na veoma rigidnom etičkom kodu i koja od svojih sljedbenika zahtijeva disciplinovano poštivanje etičkih normi i nuđenje ličnog primjera kao modela uzoritog ponašanja.
No Gološ odbacuje te zahtjeve i nudi nepotpisan citat kao zamku za svoje oponente i kritičare, jer nema pameti da shvati kako prilikom citiranja tuđeg teksta u javnom prostoru isti tretman mora pružiti i Kur’anu i Tolstoju, tim više što u najširem društvenom okviru ne postoji hijerarhijski odnos između Kur’ana i Tolstojevog opusa. Gološevo je pravo da Kur’an smatra vrjednijim djelom od bilo čega što je Tolstoj napisao, ali njegova ambicija da učestvuje u javnom prostoru, makar riječ bila i o virtuelnom prostoru društvene mreže, pred njega postavlja obavezu, dodatno osnaženu akademskom titulom koju je stekao, etičnog odnosa prema tuđim riječima i djelima.
Da je Gološ kakav dramaturg, konceptualni umjetnik ili jednostavno kakav buntovni i bezbožni aktivist, njegova bi doskočica bila čak donekle i simpatična, kao dirljivo svjedočanstvo nastojanja jednog zbunjenog duha da se snađe u zapretenim i kompleksnim odnosima virtuelne stvarnosti. Ovako, čitav taj bizarni i trivijalni slučaj nije, međutim, nimalo beznačajan, još manje bezazlen. U njemu su se ugnijezdile paradigme zatupljenosti, da ne kažem tupavosti, misaone insuficijencije i etičke degradacije u javnom prostoru, tim opasnije što dolaze od subjekta koji u taj prostor stupa zaogrnut plaštom formalnog i titularnog autoriteta i još nastupa kao tumač i zastupnik višeg i preispitivanju nepodložnog autoriteta, sa ambicijom da zamisli i zahtjeve tog višeg autoriteta inkorporira prvo u opštedruštveni, potom u politički a na kraju i u legislativni okvir jednog sekularnog društvenog prostora. Naravno, osporavajući legitimitet i utemeljenost svakom pokušaju da se te zamisli i ti zahtjevi preispitaju.
Zato je Gološev nespretni pokušaj duhovitosti na određeni način i opasan. To nije opasnost koju je lako uočiti i prepoznati, još manje oduzeti joj snagu, jer takva opasnost nije djelatna pa stoga nije niti smije biti podložna institucionalnom sankcionisanju. Jedini način da se takva opasnost, koja započinje kao legitimno pravo na bilmezluk, a uvijek okončava redukcijom prava za neistomišljenike, suzbije jeste prosvjećenost najšireg društvenog okvira. Avaj, o prosvjećenosti na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini uvijek je bilo teško govoriti bez osjećanja gorčine, a danas, nakon trodecenijskog zatupljivanja i civilizacijske regresije društva, otvarati tu temu donkihotovski je trud.
Probleme i posrtanja političkog islama na globalnom planu ovdje ću ostaviti po strani. Problem s tom idejom u Bosni i Hercegovni, odnosno na jugoslovenskom području, znatno je prostiji – ona tu nikada nije nadrasla frustraciju fedudalnog recidiva i uvijek je ostajala ne samo brojčano minorna, već i intelektualno i duhovno kljakava.
Prepustiću povjesničarima, sociolozima, politolozima i ostalim pozvanim titularima da tragaju za odgovorom na pitanje kako je jedna marginalna i sektaška politička misao uspjela prevariti čitav jedan narod i učiniti ga taocem neobegovatskog žala za izgubljenom moći.
Treba, međutim, kazati da je jedan od razloga nesposobnosti te ideje da društvu donese bilo kakav kvalitativni pomak, odnosno njene sposobnosti da upropasti sve čega se u društvenom okviru dotakne, to što ona privlači skoro isključivo potkapacitirane provincijske i kasablijske diletante, čija je ambicija uvijek manja od njihove frustracije i straha pred svijetom i koji se u tom svijetu ponašaju baš tako – kao provincijski i kasablijski diletanti koji za najveći uspjeh smatraju kad mogu reći – uh, jesam ga zajebo.
Vremenom je taj slavodobitni povik – uh, jesam ga zajebo – postao maksima i bojni poklič političke i javne svijesti u sarajevskoj političkoj čaršiji, a potom se ta svijest proširila i van granica čaršije na obalama Miljacke, preplavljujući prostore na kojima je svijest o modernitetu, emancipaciji i legalizmu zanemoćala, pa je imperativ da se nekoga zajebe čak i po cijenu samoponištavanja postao snažniji motivacijski impuls možda i od materijalnog blagostanja.
Za one koji nisu dorasli vještini da se nekoga zajebe i koji se zadovoljavaju da udivljeno tapšu onome kome je pošlo za rukom da nekoga zajebe, predviđeno je – nemišljenje i vjerovanje. Ne misliti i vjerovati dva su imperativa na kojima počiva svojevremeni uspjeh mladomuslimanskog i neobegovatskog poduhvata da zavladaju jednim društvenim okvirom, spotičući ga već nakon prvih i stidljivih koraka ka emancipaciji i modernizaciji.
Možda i najkoncizniji mogući sublimat mladomuslimanskog i neobegovatskog koncepta vladavine dao je, vjerovatno nehotice, Adnan Pejčinović u novom izdanju magazina Stav, sljedećim iskazom: „Važno je i kako, ne samo šta se govori. Šta je činjenica, a izbori su pokazali da dobar dio Bošnjaka i ne mari za njih. Njima je važno kako se nešto kaže.“ On, naravno, pod „dobrim dijelom Bošnjaka“ podrazumijeva one koji su iznevjerili minderska očekivanja, no ustvari je dao prilično precizan opis skoro čitavog bošnjačkog biračkog korpusa još od prvih višestranačkih izbora pa naovamo.
Dominacija stranke mladomuslimanskog legata u tom periodu najčvršći je dokaz da je taj birački korpus opsjednut narativnim modelom a ne sadržajem govora, jer bi taj sadržaj, ukoliko bi u njemu bilo i nešto činjenica, lako mogao ukazati na neutemeljenost emocije kao političkog stava, dugo i brižljivo građenog načinom na koji se govori. Problem zapuštenosti i izdresiranosti biračkog tijela, naviknutog na frazu koja budi emociju, u međuvremenu je postao toliko dubok da ga ni izborni poraz mindera ne može umanjiti.
To je nužna posljedica višedecenijskog uzgajanja javašluka i nemislećeg bilmezluka u javnom prostoru, čime su uspostavljeni užasavajući društveni standardi. Prvi čovjek Obavještajno-bezbjednosne agencije bez diplome, šefica sarajevskog KCUS-a bez validnog dokaza o stručnoj spremi, akademik Duraković koji jednakim intenzitetom emotivnog naboja još uvijek kuka nad Ljiljanovih 250 hiljada ubijenih bošnjačkih civila u prvoj godini rata, bivša šefica dejtonlučke diplomatije koja izjavljuje da se ponosi stvarima koje je radila tajno za vrijeme svog mandata, reis Kavazović koji podsjeća Orbana da su Bošnjaci i Mađari skupa čučali u rovovima, Bakir Izetbegović koji granatice iz bugojna proglašava zastrašujućim borbenim sredstvom i najavljuje popunu oružanih snaga robotima kao zamjenom za odlazeću mladost, ukradeni citati Alije Izetbegovića… predugačka je lista svih dokaza nedoraslosti generatora dominantne bošnjačke političke svijesti ulozi koju su prihvatili.
Konakovića, kao lidera vodeće stranke u koalicionoj grupaciji koja je uspjela potisnuti izetbegovićevski klan iz vlasti, nipošto ne treba smatrati za nosioca novih vrijednosti – riječ je tek o odmetnutom minderčedu koji nije načinio nikakav otklon od temeljnog izetbegovićevskog legata i koji se sa svojom bivšom partijom sukobljava isključivo oko budžetskog kolača.
Određeni potezi i koraci koje su on i njegova politička grupacija načinili i koji bi mogli biti pozdravljeni, ipak su suviše rezultat iznuđivanja i pritisaka eksternih centara moći da bi se mogli posmatrati kao nagovještaj novih vjetrova u nacionalnoj bošnjačkoj politici i da bi ponudili ikakvu garanciju svoje utemeljenosti i istrajnosti.
Ispod zatupljenosti, diletantizma i neznanja, koji suvereno vladaju bošnjačkim političkim prostorom, krije se jedan prijetvorni maksimalizam koji čeka svoju priliku da pokaže svoje pravo lice. Žalobna praksa posljednjih decenija pokazala je da u tom prostoru ne postoji nikakva stvarna volja za kompromisom, jer je ona zagušena imperativom vjerovanja u temeljne minderske mitove o primageniturnosti i o nužnosti konačnog uspjeha, kao nagradi za servilnost zapadnim centrima moći. No i tu se pokazuje zastrašujuće razorna snaga neznanja udruženog sa nesposobnošću, pa bošnjački politički vrhovi često ne znaju ni kojim tačno centrima nude svoju servilnost, niti razumijevaju unutrašnju dinamiku tih centara. A kako i da je razumiju kad na čelo obavještajnog tijela postavljaju kerovođu bez diplome, a akademiju pune demagoškim i populističkim klepetalima.
Jedini izlaz iz takve situacije jeste presijecanje tog Gordijevog čvora i artikulisanje novih političkih ideja koje će imati dovoljno odvažnosti ne samo za razgovor i za kompromis, već i za preispitivanje nakaradno oblikovanih nacionalnih mitova, no oni od kojih bi se valjda trebalo očekivati da budu te snage beznadežno su zatočeni karikaturalnim mitom o Sarajevu kao gradu koji je svojom žrtvom izborio status neupitne etičke superiornosti i još karikaturalnijim mitom o Tuzli kao oazi suživota. Sve izvan toga obično je dovijanje i pehlivansko balansiranje na žicama zategnutim između jugonostalgije i famozne platforme ratnog predsjedništva RBiH.
Karikaturalni Dževad Gološ sa početka ovog teksta i njegov trapavi pokušaj da nekoga zajebe citiranjem par rečenica iz Tolstojeve pripovijetke sam po sebi nije kriv nizašta. On je tek otužna posljedica dugogodišnje promocije i slavljenja neznanja i umnog i duhovnog šlamperaja i kao takav je paradigma trenutnog stanja u koje se doveo bošnjački politički korpus istrajavanjem na odanosti nakaradnim mitovima i na odanosti emociji umjesto mišljenju.
Bez zamaha mačem i presijecanja Gordijevog čvora, najviše čemu se taj korpus može nadati jeste da će njegova beznačajnost narasti do mjere koja će ga bar donekle zaštititi od velikih potresa koji očekuju svijet. Gološ sa svojim neukim citiranjem, kojim ukazuje na vlastitu spremnost da, kao hafiz i islamski učenjak, prekrši etičke norme i bolje običaje samo da bi nekog zajebo, jedan je od mnogih glasova koji će odjekivati u ovoj međufazi egzistencije bošnjačkog političkog korpusa, a nažalost i znatno šireg društvenog okvira.
Ono što slijedi nakon te međufaze jeste faza čečenizacije. Pitanje je samo da li će ona obuhvatiti taj korpus i taj okvir integralno ili će se i tu, kao i u Čečeniji, raspolutiti i fragmentirati, nudeći svoje servilnosti na razne strane.
Piše: Elis Bektaš za Preokret, Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret