HARIJET RIKS: Gaziantep

Jedan od meni najupečatljivijih prizora zemljotresa u Turskoj bila je srušena tvrđava u Gaziantepu, njeni ogromni kameni blokovi skotrljani niz snežne padine na popločanu ulicu koja je okružuje. Za razliku od mnogih scena iz Turske ova nije tragična, ali govori o težini takvih događaja u ljudskoj istoriji. Utvrđenje je drevno: prvi put su ga naselili Hetiti pre 4.000 godina, a koristili su ga Persijanci, Grci i Rimljani. Tvrđava na vrhu je svedok mnogih borbi za vlast. Obnovio ju je Justinijan u 6. veku, Seldžuci su je 1070. ponovo izgradili, a poslednji put je obnavljana 2016. u vreme kada sam živela u Gaziantepu. Sačuvala sam mutnu fotografiju tvrđave pod snegom prekrivenu plavim ciradama. Sada je sve to srušeno.

Setila sam se vojnika od plastike u hodnicima zamka koji su bili deo izložbe o francusko-turskom ratu 1920-21. Nakon sticanja nezavisnosti Antep je preimenovan u Gaziantep (veteranski Antep), a grad Maraš koji se nalazi 70 kilometara severoistočno postao je Kahramanmaraš (herojski Maraš). Plastični vojnici sada su verovatno negde smrskani pod ruševinama.

Pre nekoliko godina polovinu stanovništva Gaziantepa činile su izbeglice iz Iraka i Sirije. Pričalo se da je grad kao Kazablanka: pun izbeglica, novinara, biznismena u prolazu, na putu ka nekom drugom cilju. To nije sasvim tačno. Ima dosta ljudi rođenih u Gaziantepu koji žele tamo da ostanu, kao i mnogo drugih koji su u njemu našli novi dom. Živela sam na 11. spratu novogradnje naspram porodice sunitskih Arapa iz Mosula, koji su se bavili izradom presvlaka za sedišta u kolima od skaja. Ne znam da li je ta zgrada pošteđena u ovom zemljotresu. Na slikama srušenog grada ne razaznajem skoro ništa.

Moji drugi susedi bili su Turci iz Gaziantepa, zakleti kemalisti, čija porodica generacijama živi tu. Nekada su proizvodili svilu i pamuk, pa gume, ali su zemljište na kome su bile njihove fabrike i drvoredi pistaća morali da ustupe za širenje grada.

Gaziantep leži u kotlini među brdima koja su dugo ometala njegov razvoj. Oko starog gradskog jezgra od kamenih kuća 60-ih godina prošlog veka nikli su prvi betonski stambeni blokovi. Od 2000-ih grad se pružio niz ravnicu u iznenadnom naletu razvoja, sa sve višim zgradama koje vire iznad oblaka smoga.

Prošlog maja sam se vratila u Gaziantep u potrazi za endemskim vrstama divljih perunika i lala vozeći do Kahramanmaraša. Novogradnja je pokrila mnoga staništa ovih biljaka, a ako nisu poštovani građevinski propisi uvedeni posle zemljotresa u Izmitu 1999, biće i mnogo stradalih ljudi.

Prodavačica iz radnje preko puta moje zgrade jednom mi se požalila na svoju kuću. Imala je samo dva sprata, rekla je; volela bi da živi visoko, da ima više sunca, čistiji vazduh, možda balkon. Pitala me je šta radim, da li sam udata. Rekla sam joj da studiram otomansku istoriju. „Treba da odeš do starog grada da probaš katmer“, pecivo sa pistaćima i kremom od bivoljeg mleka. U gradu postoji jaka tradicija kolektivne ishrane: spremate piletinu u lokalnoj pekari jer ima bolju rernu; svim kućama u komšiluku svakodnevno se dostavlja svež hleb. Sada je tviter preplavljen porukama pekara koji su nastavili da rade, nudeći somune i hleb porodicama koje se smrzavaju na otvorenom.

Dok se nižu naknadni potresi, a broj poginulih raste u hiljadama, mnogi od preživelih kampuju u parkovima na snegu ili spavaju u svojim kolima. Neke porodice su se sklonile u čvršće poslovne zgrade. Putevi su zakrčeni rekom automobila ka selima u unutrašnjosti i gradovima koji su manje stradali. Ali zidovi su pucali čak i u dalekom Erbilu. Vožnja do bezbednosti je duga.

Za neke ljude iz pograničnog Gaziantepa, stalno na meti projektila iz Sirije, ovo je drugi ili treći put da ostaju bez krova nad glavom. Otomanski putopisac iz 17. veka Evlija Čelebija nazvao je Gaziantep „crvenim makom Arabistana“. Grad je u otomansko doba bio blisko povezan sa Alepom, pa je za milione izbeglica koje od 2011. pristižu iz Sirije on nešto najbliže domu. Kao i u Alepu, u starom jezgru Gaziantepa kuće imaju unutrašnja dvorišta sa bazenima, fontanama, čempresima i žbunovima hibiskusa. Na ulazima su duboko uvučena metalna vrata sa ugraviranim cvećem i pticama, dok su na tavanicama oslikane arabeske, prizori izrezbareni u drvetu i molitve na jermenskom.

Džamija Iki Šerefeli prvobitno je sagrađena u 14. ili 15. veku kao derviška loža. Svoj naziv duguje minaretu sa dva (iki) balkona. Sada se toranj urušio i smrskao deo kupole. Ne znam šta je bilo sa hanovima, svratištima za trgovce na putu svile. Ili sa crkvom svetog Bedrosa (Petar na jermenskom) davno pretvorenom u dom kulture. Moguće je da ove jake kamene građevine, napravljene od havara krečnjaka i crnog bazalta, nisu pale. Ne znam ni da li su se urušili kabalti, kameni svodovi nad ulicama starog grada. I ako jesu hoće li biti obnovljeni. Koliko tragova prošlosti će ostati pod ruševinama?

Izvor: Peščanik
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top