ELIS BEKTAŠ: Istinita bajka o upotrebi kulturnoumjetničkih sadržaja u procesu komandovanja

Jednom je meni moj dobri komandant kazao – Španac, de osmisli kako ćemo vojsku privići na kasarnski život u smislu da je komandiri ne moraju stalno podsjećat da izađe na postrojavanja.

A tih je postrojavanja bilo nekoliko tokom dana, počev od onog jutarnjeg za fiskulturu pa za smotru i dizanje zastave te za ručak i ono za spuštanje zastave i večeru. Stvar bi bila znatno jednostavnija da je vojska bila smještena u jednoj zgradi ali kasarna koju smo koristili imala je veći broj manjih objekata pa je svakoj četi valjalo zasebno staviti do znanja kad je vakat da vojska prekine radnje kojima se bavi i krene ka pisti da se postroji. Pošto smo imali kasarnski razglas rješenje se samo nametnulo u vidu puštanja kakvog zvučnog signala desetak minuta prije samog postrojavanja tako da vojska ima sasvim dovoljno vremena da se okupi na predviđenom mjestu i ostalo je samo da se riješi pitanje koji signal pustiti.

Nakon što sam razmotrio nekoliko različitih trubnih signala sve sam ih odbacio kao iritantne a onda je iz mene progovorio znatiželjni i eksperimentu sklon istraživački duh pa sam pozvao referenta veze koji je bio između ostalog nadležan i za funkcionisanje razglasa i rekao mu – Od sutra ujutro deset minuta prije svakog postrojavanja preko razglasa da se pusti Šehidski rastanak od Safeta.

Referent veze me gledao malo zbunjeno ali na raspolaganju nije imao drugih opcija osim da kaže razumijem i da pristupi izvršavanju dobijenog zadatka. Prvih nekoliko dana komandiri odjeljenja i vodova te dežurni po četama morali su opominjati vojsku kakvu poruku nose početni taktovi Safetove pjesme ali uskoro je sve to postala jedna skladna rutina i vojska je četiri puta dnevno disciplinovano kretala ka pisti kao da ide na Ajvatovicu čim bi čula početak Šehidskog rastanka a ja sam dobio potvrdu svoje teze da se automatizacija procesa komandovanja i razvijanje responsivnosti na komandu kod vojnika može postići i putem umjetničkih sadržaja mada nisam imao hrabrosti da eksperiment nastavim sa uvođenjem autentičnijih i stvaralačkih umjetničkih sadržaja već sam se zadržao na primjeni najnižeg umjetničkog nivoa što će reći onog interpretativnog.

Pred sami kraj rata Safetov Šehidski rastanak je postao toliko uobičajen i vojska se toliko privikla na njega da ga više nije ni primjećivala već je reagovanje na taj podražaj prepušteno instiktivnom pa i podsvjesnom segmentu njenih psiholoških ustroja a kasarnski i vojnički život ušao je u monotonu kolotečinu no mi se nismo žalili zbog toga već smo govorili šućur dragom Allahu nek smo dočekali i da nam bude dosadno. Više se nismo bavili problemima koji su uključivali i granična egzistencijalna pitanja u smislu pitanja života i smrti već sasvim običnim problemima među kojima je najvažnije bilo riješiti pitanje kako iskoristiti višak vremena koji se iznenadno pojavio.

Sa vojskom i nižim starješinskim kadrom to je riješeno putem intenziviranja procesa obuke a mi u komandi bataljona intenzivirali smo socijalni život što će reći da je ispijanje kahvi trajalo sve duže a uz kahve smo znali ispijat i rakiju koja bi se vazda odnekud stvorila i koja nam je pomagala da lakše iskažemo sreću što je rat završen te da potisnemo tugu što je rat završen i što se moramo prevoditi iz inspirativnog ratnog režima u nihilizam mirnodopskog režima. Druženje je počinjalo već nakon dizanja zastave kad bismo se okupili u komandantovoj kancelariji radi dogovora i prijema dnevnih zadataka a nastavljano je čim bismo obavili dodijeljene zadatke i odista smo ih efikasno i brzo obavljali motivisani kahvom te rakijom i mezetlukom koji su nas čekali.

Jedno je jutro u prostorije komande ušao jedan od kolega i ja ga pozdravih a on me pogleda pogledom punim mržnje i procijedi kroz stegnutu čeljust – Mrš upičkumaterinu! Šta ti je bolan nebio? upitah ga zbunjen jer se odista nisam mogao sjetiti jesam li ga i čime sam ga uvrijedio i čime sam zaslužio tu psovku no on samo izađe iz prostorije držeći se rukom za glavu i ostavljajući me u tami neznanja. Misterija se razriješila tek poslijepodne kad smo se opet sreli u prostorijama komande no on je sad bio znatno raspoloženiji i ja ga opet upitah – Šta ti bolan bi jutros da me tjeraš upičkumaterinu? Halali, odvrati kolega, a sigurno ćeš razumit što sam to učinio kad ti ispričam šta mi se sinoć desilo.

Onda mi je kolega kazao da je prethodnu noć sjedio s nekim svojim ahbabima u kafani na Počulici s ciljem konzumiranja rakije ali i umjetničkih sadržaja u vidu novokomponovane i narodne muzike ali i glazbe i kako je noć odmicala tako su se redale ture pića i pjesme na repertoaru a u jednom trenutku kroz kafanu su se prolomili i prvi taktovi Safetovog Šehidskog rastanka koji je tad bio veoma omiljena pjesma i čitava je kafana džematile pala u zanos i pjevala sa Safetom.

Tačnije skoro čitava kafana jer u zanosu nije učestvovao moj kolega koji je na prve taktove Šehidskog rastanka ustao od stola i isteturao u hladnu i vjetrovitu počuličku noć i tamo stajao u mraku čekajući postrojavanje i možda bi ga čekao sve do sabaha da se u neka doba njegovi ahbabi nisu zapitali gdje je pa ga izašli potražit i onako ga promrzlog i utrnulog vratili u kafanu. Eto djeco jedne poučne zgode koja vam može biti od koristi jer evo opet jedni drugima prijetite i jer se opet nekakvi ratovi najavljuju a vi kad budete izvlačili pouke iz ovoga što ste pročitali nemojte zaboraviti izvući i onu najvažniju koja veli da kulturnoumjetnički sadržaji sa snažnim identitarnim i mitomanskim nabojem ne služe drugome doli razvijanju responsivnosti na komandu što će reći dresuri koja će vas na kraju odvesti u mrak da u njemu stojite dok ne promrznete i ne utrnete. A vi se zapitajte hoće li svaki put u blizini biti i ahbaba koji će vas iz mraka vratiti il ćete u njemu ostati zauvijek. A Allah najbolje zna.

Piše: Elis Bektaš za Preokret,
Ilustracija: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top