DARKO PEJANOVIĆ: Kada je Kina prvi put posegnula za Tajvanom

Stoljećima su domorodačke skupine živjele na Tajvanu neometano od velikih susjednih sila. To se promijenilo u 17. stoljeću dolaskom Europljana i građanskim ratom u Kini. Posljedice traju do danas…

Užas je sigurno bio veliki kada je nizozemska posada utvrde Zeelandije 30. travnja 1661. pogledala prema otvorenom moru. Na horizontu su se pojavljivala jedra stotina kineskih džunki. Pretpostavlja se da je armada brojala oko 25.000 ljudi. Nizozemci nisu imali nikakve iluzije o njihovom cilju: Kinezi su ih htjeli otjerati s obale Tajvana.

Već godinu dana ranije, guverner Zeelandije, Frederick Coyerr (1615/20-1687) zamolio je svoje nadređene u Bataviji, današnjoj Jakarti, za pomoć. No, kapetani koji su tada došli na Tajvan nisu vidjeli nikakvu opasnost i ponovno su se vratili nazad. Kada su Kinezi napali, posada Zeelandije bila je usamljena. Očajno u nepovoljnijem položaju stavili su se u obranu svoje utvrde, čiji su ostatci danas jedna od najpoznatijih znamenitosti u gradu Tainanu, koji ima 800.000 stanovnika.

Devet mjeseci su bjesnjele borbe na jugozapadu Tajvana. S jedne strane trgovci i kolonisti Nizozemske istočnoindijske kompanije, a s druge strane snage generala Zhenga Chenggonga (1624-1662). Bila je to jedna od najvažnijih prekretnica u povijesti Tajvana. Stoljećima su kineske vlasti pokazivale vrlo malo interesa za otok udaljen 180 kilometara od njihove obale. Međutim, interesi su se promijenili – a učinci se osjete i danas. Komunistička partija Kine i njen generalni sekretar Xi Jinping smatra neovisni Tajvan, koji nikada nije pripadao Narodnoj Republici, svojim odmetnutim dijelom. Kako bi potkrijepili svoju tvrdnju, stranački čelnici koriste se i povijesnim argumentima – te Zheng Chenggonga proglašavaju „nacionalnim herojem“ koji se hrabro borio protiv stranaca i otjerao ih s otoka.

U potrazi za poviješću Tajvana na utvrdi Zeelandiji

Ne samo zbog interesa javnosti ta se povijesna epoha nametnula u fokus povijesnih i arheoloških istraživanja. Dodatni razlog je to što je 2024. godine važna obljetnica – 400. rođendan Zhen Chenggonga. Znanstvenici imaju korist od situacije bogatom izvorima. S jedne strane su Nizozemci ostavili opsežne izvještaje, kaže povjesničarka za Tajvan Chien Hung-Yi s Nacionalnog sveučilišta Cheng-Kung u Tainanu, koja se specijalizirala za tajvansku povijest 17. stoljeća. S druge strane, meko pjeskovito tlo u Tainanu olakšava rad arheologa Liu Yi-Changa s istog sveučilišta, što pokazuje na jednom mjestu iskapanja. Tijekom stoljeća graditelji su koristili ruševine prethodnih zgrada za stabilizaciju podloge. Povijest naseljavanja Tainana se stoga arheolozima predstavlja kao uredno složena torta: od betona modernog parkirališta do ciglenih ostataka zgrada iz nizozemskog doba na dubini od dva metra.

Prije toga je ovo mjesto bilo nenaseljeno, objašnjava Liu. Austronezijski narodi koji su tisućljećima živjeli na Tajvanu preferirali su naselja u unutrašnjosti. S druge strane, kineski carevi nisu bili zainteresirani za otok koji leži daleko u moru. Razlog je tomu što Kini nije prijetila opasnost s mora, nego duž gotovo beskrajnih državnih granica, koje su vladari djelomično pokušali zaštititi zidovima. Iz kineske perspektive, ljudi koji žive na Tajvanu jedva da su nudili unosne mogućnosti trgovanja, kaže povjesničarka Chien. Samo su kineski ribari povremeno posjećivali otok kako bi krijumčarili i pljačkali.

Za europske trgovce s druge strane, Tajvan je bio vrijedan. Portugalski moreplovci su prvi opisali otok pored kojeg su prošli na putu za Japan. Visoke planine i bujne šume prepune divljači toliko su ih impresionirale da su ga nazvali „Ilha Formosas“, „prelijepi otok“. No tek su španjolski, pa zatim nizozemski pomorci koji su pak protjerali Španjolce, postavili stalnu trgovačku postaju na Tajvanu.

Ne previše blizu Kini

Nizozemci su se prvo naselili 1622. na otočju Penghu, koje se nalazi između Tajvana i kopna. Međutim, kineskim vlastima nije odgovarala strana prisutnost tako blizu obale. Poslali su flotu i uputili Europljanima da se umjesto tu nasele na Tajvanu, izvještava povjesničarka Chien Hung-Yi.

Zaista su Nizozemci poslušali preporuku i osnovali utvrdu Zeelandiju dvije godine kasnije, 1624. godine. Novo naselje su brzo utkali u svoju trgovačku mrežu, o čemu govore pisani izvori i arheološki nalazi. Tako govori arheolog Liu na mjestu iskapanja. Nizozemci su kupovali jelenje kože od austronezijskih plemena na otoku, od kojih su neke mijenjali za srebro u Japanu. A time su u Kini nabavljali svilu i porculan različite kvalitete. Europljani su jednostavnije posuđe koristili na Tajvanu ili bi ga razmjenjivali s domorodačkim stanovništvom. Vrijedni porculan i svilu su slali u Europu. Odatle su, objašnjava Liu, uvozili pivo i namirnice iz Amsterdama.

Ravno 40 godina je cvjetao trgovački sustav – sve dok nije posustao zbog rata na kineskom kopnu. Vladavina dinastije Ming propala je 1644. godine, a vlast preuzima dinastija Qing. No, novi gospodari su se nastavili suočavati s lojalnim sljedbenicima dinastije Ming, osobito u južnoj Kini.

Jedan od pobornika dinastije Ming bio je vođa Zheng Chenggong, koji je više-manje neovisno vladao kineskom jugoistočnom obalom. Međutim, kada su ga generali Qing dinastije sve više okruživali smislio je smion plan: naumio je prebaciti se na otok Tajvan. Njegov se rizik isplatio. Godine 1661. je sa svojom vojskom prvo porazio nizozemsku flotu. Zatim je otjerao Nizozemce sa svih nezaštićenih položaja na kopnu i opkolio Zeelandiju. Kada su njegovi vojnici nakon deset mjeseci zauzeli strateški važan dio utvrde i dvojicu zarobljenih Nizozemaca razapeli, Europljani su u proljeće 1662. pristali na pregovore i konačno se povukli. Zheng Chenggong bio je novi vladar Zeelandije.

Kada su mnogobrojni Kinezi doselili na otok

Sa Zhengom Chenggongom je Tajvan postao posljednje utočište Mingovih lojalista. Kinesko stanovništvo naglo je raslo: dok je na početku nizozemske vladavine na Tajvanu živjelo samo oko 1000 do 1500 Kineza, njihov se broj sada popeo na 100.000. Oni su svoje sjedište vlade označili kao „Dong Tu“ ili „istočni glavni grad“.

Prema vlastitom mišljenju mogli su što su htjeli, jer je invazija Tajvana težak poduhvat. Bez obzira na to, vladari Qing su dva puta zadužili svog admirala Shi Langa da protjera Zhengov režim s otoka. Oba puta trupe su podbacile zbog loših vremenskih uvjeta. Uznemiren zbog toga Qing je odgodio napad. Tek kada su Zhengovi potomci nekoliko godina kasnije počeli vojno intervenirati na kopnu, vladajućoj dinastiji je bilo dosta. Ponovno su poslali Shi Langa. Ovaj put je uspio: u ljeto 1683. godine njegovi vojnici su osvojili Tajvan.

No, što će sada car činiti s Tajvanom, koji nikada nije bio dio Kineskog carstava? Na dvoru su se sukobljavale različite ideje. Neki savjetnici su predlagali evakuaciju s otoka i prepuštanje samom sebi. Drugi su razmišljali da ga prodaju Nizozemcima. Zapravo, bilo je čak i pregovora, ali su Europljani to odbili. Uključio se i admiral Shi Lang. U međuvremenu je stekao velike dijelove zemlje na Tajvanu, kaže povjesničarka Chien. Na dvoru je argumentirao sa sigurnosnim interesima carstva: otok je bio preblizu kopnu, neprijateljske trupe mogle su ugroziti Kinu. Car je poslušao njegov savjet.

Kina je integrirala Tajvan u svoje carstvo

Po prvi puta ikad, Tajvan je postao dio Kineskog Carstva – i cilj sve veće kineske kolonizacije i imigracije. Danas pripadnici 16 domorodačkih tajvanskih naroda čine samo oko 2,5 posto od 23,5 milijuna Tajvanaca, kaže Liu Shih-Ling s Nacionalnog muzeja pretpovijesti Taitunga. Velika većina stanovništva je kineskog podrijetla. Jezik, kultura i kuhinja također su pod utjecajem Kine.

Međutim, 17. stoljeće jednostavno uzeti kao početak potpune sinizacije (prihvaćanje i preuzimanje kineskog jezika, pisma ili nacionalnog identiteta od strane nekineskih naroda i kultura, op. prev.) nije u potpunosti točno, smatra arheolog Liu Yi-Chang. Više se radi o tome da su domorodci sa svojim austronezijskim kulturnim nasljeđem i Europljani, koji su integrirali Tajvan u svjetski trgovinski sustav, skupa sa kineskim imigrantima oblikovali otok do danas. Liu Yi-Chang stoga svoje istraživanje stavlja pod moto „becoming Taiwanese“, odnosno „kako je Tajvan postao tajvanski“.

I daljnja povijest otoka bila je djelomično neovisna, a djelomično ovisna o kopnu. Tajvan je ostao dio Kineskog Carstva oko 200 godina, a 1885. godine postao je samostalna provincija. Ipak samo deset godina kasnije, Japanci su preuzeli vlast u Tajvanu nakon pobjede u kinesko-japanskom ratu. Tajvanci nisu bili uključeni u važne događaje u kineskoj povijesti kao što je revolucija 1911. godine koja je ukinula carstvo i uspostavila republiku. Tek nakon završetka Drugog svjetskog rata otok je vraćen Kini – bez konzultacije sa stanovništvom. U Kini se, međutim, ubrzo ponovno rasplamsao građanski rat između Kuomintanga (Kineska nacionalistička partija – KMT) pod vojnim vodstvom Chiang Kai-Shekom (1887-1975) i Komunističke partije Kine pod Mao Ce-tungom (1893-1976). I baš kao u 17 stoljeću, Tajvan je postao utočište za poraženu stranu u ratu. U ovom slučaju KMT, koja je autoritarno vladala otokom do demokratizacije Tajvana 1990-ih.

Status Tajvana ostaje prijeporan. Baš kao što su nekoć činili Qing vladari, naglašavaju stručnjaci sa Sveučilišta u Tainanu, komunisti koji su bili pobjednici u građanskom ratu sada polažu pravo na Tajvan – sa sve većim isticanjem tog prava posljednjih godina. Redovito državni vrh šalje brodove i zrakoplove preko linije medijana usred Tajvanskog tjesnaca, koju su obje strane prethodno prihvatile kao neslužbenu granicu. Što to znači, možete doživjeti čak i kada posjetite nekadašnju nizozemsku utvrdu Zeelandia. U blizini je baza zračnih snaga. Iznova i iznova, mlazni lovci uzdižu se u nebo, grmeći iznad stare utvrde na putu prema moru. Njihov cilj: demonstrativnom prisutnošću spriječiti nasljednike Zheng Chenggonga i Shi Langa od ponovne invazije.

Izvor: Prometej
Foto: MidJourney prompt by Preokret

Leave a Comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Scroll to Top